RUANDA je jedna od najmanjih afričkih država — i jedna od najljepših. Poznata je i po nazivu Zemlja Tisuću Brežuljaka. U njoj ćete naići na planine, šume, jezera i vodopade te na bezbroj vrsta biljaka i životinja. Planinskim područjem koje na zapadu graniči s Demokratskom Republikom Kongom, * a na sjeveru s Ugandom dominira impresivni masiv Virunga. Planina Karisimbi najviša je u tom gorju. To je zapravo uspavani vulkan, visok 4480 metara, čiji se vrh često zna zabijeliti zbog susnježice i tuče. Niže obronke planina prekriva gusto bambusovo raslinje i kišna šuma. One su dom zlatnih zamoraca (ugrožene vrste majmuna), koji s lakoćom skakuću među granama i lijanama. A u tim bujnim šumama živi i stvorenje koje bismo mogli nazvati jednim od najvećih ruandskih blaga — planinski gorila.

 Egzotične biljke i bogata vegetacija mogu se pronaći dolje sve do obala jezera Kivu i šumskog rezervata Nyungwe. Te šume nastavaju čimpanze, crno-bijeli gvereza majmuni i preko 70 drugih vrsta sisavaca. Ondje živi oko 270 vrsta drveća i gotovo 300 vrsta ptica. Ljepoti ovog zaštićenog područja doprinosi i mnoštvo vrsta leptira i orhideja.

U srcu šumskog područja Nyungwe mali potok počinje teći prema istoku. Prije nego što se njegove vode uliju u Viktorijino jezero, u njega će se uliti drugi potoci i rijeke. Iz jezera voda brzo otječe prema nižem području, pri čemu tok dobiva na brzini i snazi kako bi mogao nastaviti svoj dug put na sjever prema Etiopiji, pa kroz Sudan i cijeli Egipat, da bi se na koncu njegove vode ulile u Sredozemno more. Od malog vodotoka koji izvire u šumovitim brdima središnje Afrike nastaje jedna od najdužih rijeka na svijetu — Nil — koji se proteže u dužinu od 6 825 kilometara.

Nažalost, malena zemlja Ruanda bila je poprište užasnog nasilja. U jednom od najgorih genocida suvremenog doba brutalno su ubijene stotine tisuća  muškaraca, žena i djece. Šokantne scene neobuzdanog nasilja obišle su kuglu zemaljsku i zgrozile svijet, koji je vidio kakva sve zvjerstva čovjek može učiniti čovjeku (Prop. 8:9).

Kako su prošli Jehovini vjerni sluge u tim groznim vremenima i u godinama koje su uslijedile? Kao što naoko beznačajni potok koji izvire u šumskom području Nyungwe uspješno prelazi preko svih prepreka, prkosi vrelini afričkog sunca i pretvara se u moćnu rijeku, tako je i Jehovin narod u Ruandi ustrajao u službi svom Bogu. Izdržao je žestoko progonstvo i strašne nevolje i postao je izvor snage i ohrabrenja svojoj braći i sestrama diljem svijeta. Priča iz Ruande dirnut će vas u srce dok budete čitali dirljive izvještaje o ljubavi, vjeri i odanosti. Vjerujemo da će vas ovaj izvještaj potaknuti da još više cijenite svoj odnos s Jehovom i da produbite svoju ljubav prema kršćanskom bratstvu.

Prvi izvještaj o propovijedanju dobre vijesti u Ruandi izašao je u Godišnjaku Jehovinih svjedoka za 1971. U izvještaju je stajalo: “U ožujku ove godine [1970], dvoje specijalnih pionira uspjelo je ući u Ruandu i započeti službu propovijedanja u glavnom gradu Kigaliju. Naišli su na srdačne ljude koji su dobro reagirali na vijest o Kraljevstvu, a jedan interesent već je krenuo u službu. Pioniri su već započeli deset biblijskih tečajeva među malobrojnom populacijom koja govori svahili. Pioniri sada ulažu vrlo velike napore da nauče jezik kinjaruanda, kako bi mogli svjedočiti većem broju ljudi.”

Dvoje specijalnih pionira koji se spominju u izvještaju bili su Oden Mwaisoba i njegova žena Enea,  a došli su iz Tanzanije. Budući da nisu znali jezik kinjaruanda kojim se ondje govori, najprije su posjećivali ljude koji su govorili svahili. Većina njih bila je iz Konga i Tanzanije. U veljači 1971. već su izvještavala četiri objavitelja, ali na kinjaruandi još nije bila izišla nijedna publikacija, a jezična je barijera usporavala napredak.

Stanley Makumba u to je vrijeme u Keniji služio kao pokrajinski nadglednik. Njega ništa nije moglo pokolebati. Prvi put posjetio je Ruandu 1974. On se ovako prisjeća tih dana: “Bilo je svega nekoliko autobusa koji su od ugandsko-ruandske granice vozili u unutrašnjost Ruande do Ruhengerija. Ja sam se vozio stojeći na kamionu u takvoj gužvi da čak nisam mogao pomicati noge. Moja je žena sjedila naprijed pored vozača. Kad smo došli na odredište, skoro me nije prepoznala jer su mi lice i kosa bili prekriveni prašinom. Leđa su me nakon puta toliko boljela da sam sljedeći tjedan uoči malog pokrajinskog sastanka i na samom pokrajinskom sastanku govore držao sjedeći. A kad smo posjećivali braću, nisam im mogao reći kad ću doći jer nismo znali kakav ćemo prijevoz imati!”

Gaspard Rwakabubu je Ruanđanin koji je u to vrijeme radio kao mehaničar u rudnicima bakra u Kongu. On priča: “U Kolweziju sam 1974. pohađao Tečaj za imenovanu braću. Nastavnik Michael Pottage nam je rekao da podružnica u Kinshasi traži nekog starješinu iz Ruande koji je spreman vratiti se u svoju zemlju da bi ondje radio na organiziranju službe propovijedanja. I mene su pitali jesam li spreman ići. Rekao sam da ću o tome porazgovarati sa svojom ženom Melanie.

Kratko vrijeme prije toga šef mi je uručio poziv za odlazak u Njemačku na obuku na koju me željela poslati moja rudarska tvrtka. Bio sam dobar radnik i plaća mi je redovito rasla. No trebalo nam je svega nekoliko dana da donesemo odluku. Rekao sam bratu Pottageu da pristajem vratiti se u Ruandu. Moj šef to nikako nije mogao shvatiti. Pitao me: ‘Zar ne možeš i ovdje biti Jehovin svjedok? Zašto se moraš vraćati  u Ruandu?’ Čak su me i neka braća u dobroj namjeri pokušavala nagovoriti da odustanem. Govorili su mi: ‘Imaš četvero djece. Pročitaj Luku 14:28-30, sjedni i razmisli.’ No nismo se dali pokolebati.

Moj nam je šef platio avionske karte za povratak u Ruandu. Kad smo u svibnju 1975. došli u Kigali, unajmili smo kuću od zemljanih opeka sa zemljanim podom, što se prilično razlikovalo od dobro opremljene kuće u kojoj smo živjeli dok sam radio za rudarsku tvrtku. No mi smo se pripremili na sve to i čvrsto smo odlučili da ćemo učiniti sve da naši planovi uspiju.”

Budući da su specijalni pioniri iz drugih zemalja dotad komunicirali s ljudima na svahiliju, mnogi su ljudi mislili da su pioniri došli držati tečajeve svahilija. No to se mišljenje promijenilo kad je stigao Gaspard sa svojom obitelji, jer oni su ljude poučavali istini o Kraljevstvu služeći se Biblijom na jeziku kinjaruanda.

Brat Rwakabubu je na kinjaruandu preveo i brošuricu od 32 stranice, “Dobra vijest o Kraljevstvu”. Izišla je 1976. i privukla veliku pažnju čitatelja. Ljudi su je čitali u autobusima i na ulicama. Ime “Jehova”, koje se u njoj nalazilo, potaknulo je brojne razgovore.

U to je vrijeme u zemlji bilo, koliko je poznato, svega 11 objavitelja, a većina njih nije imala ruandsko  državljanstvo. Justin Rwagatore bio je među prvim Ruanđanima koji su upoznali istinu. Proučavao je sa specijalnim pionirima iz Tanzanije na svahiliju, jer oni nisu znali ni francuski ni kinjaruandu. Taj otvoren i srdačan čovjek krstio se 1976, a živio je u mjestu imenom Save, gdje je ruandski kralj 1900. dopustio katoličkim misionarima osnivanje prve misije. Justin se dobro sjeća da je ljude tada jako zanimalo što Biblija doista uči. No svećenstvo je bilo neprijateljski raspoloženo prema Jehovinim svjedocima i zabranjivalo je svojim stadima da ih slušaju i prihvaćaju njihovu literaturu.

I Ferdinand Mugarura bio je među prvim Ruanđanima koji su prihvatili istinu. Taj nepokolebljivi brat je 1969, dok je živio u istočnom Kongu, dobio knjigu Istina koja vodi do vječnog života na svahiliju. Kad je saznao gdje se nalaze najbliži Jehovini svjedoci, zajedno s drugom dvojicom ljudi svakog petka pješice je prelazio 80 kilometara da bi prisustvovao sastancima i proučavao Bibliju. U ponedjeljak bi se vraćali kući. Ferdinand se krstio 1975, istoga dana kad se krstio i jedan od interesenata s kojima je on proučavao Bibliju. Godine 1977. bio je imenovan za specijalnog pionira u Ruandi. On se prisjeća da je čuo kako je 1976.  u dnevnoj sobi Rwakabubuove kuće održan pokrajinski sastanak na kojemu je bilo 34 prisutnih. Trojica su se tada krstila.

Vodeće tijelo uvijek budno prati potrebe područja po svijetu, pa je već 1969. u Ruandu dodijelilo misionare. Te je godine četvero misionara iz 47. razreda misionarske škole Gileada dobilo poziv da služi u toj zemlji.

Nicholas Fone o tome priča: “Krajem siječnja brat Knorr je sve polaznike obavijestio u koju će zemlju biti poslani. Čuli smo kako Paulu i Marilyn Evans govori da su dodijeljeni u Ruandu. A onda se obratio mojoj ženi i meni: ‘A vi idete s njima!’ Bili smo jako uzbuđeni i nakon sastanka smo požurili u knjižnicu namijenjenu polaznicima Gileada i uzeli u ruke veliki atlas da pronađemo Ruandu. No kasnije smo dobili pismo u kojem nas obavještavaju da braća nisu uspjela ishoditi dozvole za naš ulazak u Ruandu.  Bili smo razočarani, ali smo prihvatili premještaj u Kongo, zajedno s Paulom i Marilyn.”

Još dva bračna para u Ruandu su dodijeljena 1976, nakon što su završila 60. razred Gileada. Tih četvero misionara dobilo je dozvolu za ulaz u zemlju. Uselili su se u unajmljenu kuću, hrabro su propovijedali i počeli su učiti kinjaruandu. Kad su im nakon tri mjeseca vize istekle, Ministarstvo useljeništva nije ih željelo obnoviti, pa su misionari ponovno poslani u Bukavu u istočnom Kongu.

Sredinom 1970-ih Ruandu su iz raznih razloga počeli napuštati specijalni pioniri iz Tanzanije i Konga. U međuvremenu su ruandska braća stupala u redove pionira i tako se počelo propovijedati u svim dijelovima zemlje. Godine 1978. na kinjaruandu su prevedeni knjiga Istina i dva traktata. Osim toga, jednom mjesečno počela je izlaziti Stražarska kula. Te su publikacije dale daljnji doprinos intenziviranju propovjedničkog djela. Misionar Manfred Tonak opisuje ruandske pionire iz tih dana: “Jako puno su radili i puno su vremena posvećivali službi propovijedanja. A novi su se povodili za njihovim primjerom.”

Gaspard Niyongira priča kako se dobra vijest širila tih godina. “Do vremena kad sam se ja krstio 1978,  svećenstvo je bilo u strahu videći kako velik broj ljudi dolazi u istinu. Na našim pokrajinskim sastancima okupljale su se stotine ljudi. Kad bismo krenuli u službu propovijedanja, izgledali smo kao roj skakavaca! Često bi dvadesetak objavitelja krenulo iz centra Kigalija i pješice bi išlo do 9 kilometara udaljenog Kanombea, propovijedajući cijelim putem. Ondje bi se zaustavili radi ručka, a onda bi hodali još 7 kilometara do Masake, prije nego što bi se uvečer autobusom vratili u Kigali. Grupe objavitelja slično su radile i u drugim dijelovima zemlje. Ne iznenađuje što je to intenzivno propovijedanje ljudima odavalo dojam da ondje djeluju tisuće Jehovinih svjedoka. Zato su se protiv nas počele iznositi optužbe pa vlasti nisu željele registrirati našu Zajednicu.”

Ruandska braća istinski su revnovala za istinu, pa su poželjela okusiti i radost okupljanja sa svojom braćom iz drugih zemalja. Tako je u prosincu 1978. 37 osoba iz Ruande, među kojima je bilo i djece, krenulo kroz Ugandu na 1 200 kilometara dug put u Nairobi, u Keniji, da bi ondje prisustvovali međunarodnom kongresu “Pobjedonosna vjera”. Put je bio težak, prijevoz nesiguran, a kvarovi česti. Osim toga, Uganda je bila politički nestabilna. Kad su delegati konačno došli do kenijske granice, ugandski carinici optužili su ih da su špijuni, pa su ih uhitili i odveli u vojno zapovjedništvo u Kampali, glavnom gradu Ugande. Osobno ih je ispitivao tadašnji ugandski predsjednik Idi Amin. No bio je zadovoljan njihovim odgovorima, pa je naredio da ih se pusti. Premda su propustili prvi dan kongresa u Nairobiju, bili su presretni što se u miru mogu susresti s tisućama braće iz raznih zemalja.

Biblijske istine i visoka moralna mjerila koja su zastupali Jehovini svjedoci nisu se svima dopadali. Svećenstvo se naročito grozilo toga što su mnogi ljudi pozitivno reagirali na istinu. Brat Rwakabubu priča: “Mnogi ljudi koji su bili aktivni u katoličkoj, protestantskoj ili adventističkoj crkvi sada su svojim bivšim crkvama slali ispisnice.” Jedan drugi brat rekao je da je propovijedanje kao požar prošlo kroz tradicionalne crkve. Uskoro se broj prisutnih na sastancima skupštine u Kigaliju popeo na više od 200. U početku svećenstvo nije toliko primjećivalo da smo tu, jer nas je bilo malo. No kako smo brojčano rasli, neki su počeli govoriti da smo postali opasni za državu. Valja spomenuti da se to događalo baš nekako u vrijeme kad je ruandski katolički nadbiskup Vincent Nsengiyumva postao član središnjeg odbora vladajuće stranke.

“Budući da smo brojčano brzo rasli, trebali smo legalizirati svoje djelovanje da bismo mogli dovesti misionare, graditi dvorane i održavati veće skupove. Kenijska podružnica organizirala je kontakt Ernesta Heusea iz Belgije s ministrima u vladi, kako bi od njih zatražio registraciju naše Zajednice, ali to je bilo neuspješno. Nakon nekog vremena, točnije 1982. godine, kenijska podružnica savjetovala nam je da napišemo pismo i naslovimo ga na ministre pravosuđa i unutarnjih poslova i da tako zatražimo registraciju. To pismo potpisali smo ja i dvojica specijalnih pionira. Odgovor nismo dobili.”

U međuvremenu se protivljenje pojačalo. Antoine Rugwiza, miran brat dostojanstvenog držanja, priča da je na državnom radiju predsjednik izjavio kako  neće tolerirati one koji ocrnjuju “vjeru u Ruandi”. Svakom je bilo jasno da misli na Jehovine svjedoke. Nedugo nakon tog govora braći je bilo zabranjeno da se sastaju. Počelo se pričati da će uskoro započeti i uhićenja. Brat Rwakabubu je dvaput bio pozvan u službu državne sigurnosti na ispitivanje.

U studenom 1982. Kiala Mwango sa svojom ženom Elaine došao je iz Nairobija da bi nadgledao pokrajinske sastanke u Butareu, Gisenyiju i Kigaliju. Brat Rwakabubu je bio predsjedavajući na tim sastancima. Odmah nakon što je zaključio pokrajinski sastanak u Kigaliju, treći je put bio pozvan u službu državne sigurnosti. No ovaj se put nije vratio! Za četiri dana bila su uhićena i druga dva specijalna pionira koja su potpisala zahtjev za registraciju. Sva trojica bačena su u zatvor bez suđenja i mogućnosti da se brane pravnim sredstvima. Uslijedila su i druga uhićenja. Dvorana je bila zatvorena, a vrata su bila zapečaćena. Pismom ministra pravosuđa upućenim regionalnim vlastima djelovanje Jehovinih svjedoka bilo je zabranjeno.

Na koncu, u listopadu 1983. održano je suđenje trojici braće koji su potpisali molbu za registraciju Zajednice. Sud ih je optužio za obmanu i varanje ljudi — no to su bile potpuno neosnovane optužbe. Na suđenju nije bio izveden nijedan svjedok niti je bio iznesen ijedan dokument koji bi dokazao optužbu. No trojica braće ipak su bila osuđena na dvije godine zatvora. Kad su amnestijom kasnije bili oslobođeni čak i osuđeni ubojice, ta vjerna braća nisu dobila pomilovanje. U Gisenyiju su petorica braće provela gotovo dvije godine u zatvoru bez presude i bez zakonitog sudskog naloga.

Zatvorski život bio je mučan. Jedini dnevni obrok sastojao se od graha i kasave (ili manioke, tropske biljke jestivog lišća i korijena). Meso se obično jelo samo jednom mjesečno. Krevet je bio prepun stjenica, no zbog prenatrpanosti mnogi su zatvorenici spavali na podu. Vode za pranje bilo je jako malo. Braća su dijelila ćelije s okorjelim i nasilnim kriminalcima. Čuvari su često znali biti grubi, no jedan od njih, Jean Fataki, bio je prema braći jako ljubazan. Prihvatio je biblijski tečaj i na kraju se krstio kao Jehovin svjedok te sve do danas vjerno služi kao pionir.

Brat Rwakabubu priča: “Dok smo bili u zatvoru, katolički nadbiskup u zatvoru je služio misu. Rekao je okupljenima da se čuvaju Jehovinih svjedoka. Nakon toga su nas neki katolici koji su to čuli počeli ispitivati zašto je nadbiskup to rekao jer su vidjeli da Jehovini svjedoci nisu opasni.”

U međuvremenu su u Kigali iz Belgije stigli Roger i Noella Poels. Roger je trebao ondje raditi za jednu firmu. Budući da su trojica braće još uvijek bila u zatvoru, Roger je zatražio prijem kod ministra pravosuđa kako bi mu objasnio naša vjerovanja i ljubazno ga upitao što to vlada ima protiv Jehovinih svjedoka. Ministar je grubo prekinuo razgovor riječima: “Gospodine Poels, dosta sam vas slušao! Sljedećim avionom vraćate se u Bruxelles. Dobili ste izgon iz zemlje!”

Budući da su trojica braće ostala nepokolebljiva i nisu se dali zastrašiti, morali su do kraja odslužiti dvogodišnju kaznu, no u drugoj su godini bili prebačeni  u zatvor gdje su uvjeti bili puno bolji. Na slobodu su izašli u studenom 1984.

Protivljenja su se nastavila. Radio je objavio da Jehovini svjedoci nisu dobri građani i da su ekstremisti. Do ožujka 1986. uhićenja su postala uobičajena u svim dijelovima zemlje. Među uhićenima bio je i Augustin Murayi, koji je zbog svoje neutralnosti bio smijenjen s mjesta generalnog direktora u Ministarstvu osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja. Na njega su se okomili tiskani mediji, a još više radio.

Diljem zemlje bila su uhićivana braća i sestre, čak i trudnice s malom djecom. Pretkraj 1986. bili su premješteni u središnji zatvor u Kigaliju da bi ondje čekali suđenje. Budući da braća nisu pjevala domoljubne pjesme, nisu nosila predsjednikove bedževe i nisu kupovala stranačke iskaznice, ljudi su pogrešno zaključili da su Jehovini svjedoci neprijatelji koji žele svrgnuti vlast.

Phocas Hakizumwami sa smiješkom priča: “Braća iz skupštine Nyabisindu bila su među prvim uhićenicima. Budući da smo i mi ostali očekivali da ćemo prije ili kasnije biti uhićeni, znali smo da ćemo područje izvan zatvora uskoro zamijeniti onim unutar zatvora. Zato smo odlučili najprije temeljito obraditi ‘vanjsko’ područje. Odlazili bismo na tržnice i ondje razdijelili  mnogo časopisa i knjiga. Molili smo se Jehovi da nam pomogne obraditi područje prije nego što nas strpaju u zatvor. Jehova nam je pomogao i mi smo cijelo područje obradili do 1. listopada 1985. U zatvoru smo se našli sedam dana kasnije.”

Sljedeće su godine agenti službe državne sigurnosti uhitili Palatina Nsanzurwima i njegovu ženu Fatumu. Nakon osmosatnog ispitivanja i temeljitog pretresa njihove kuće, odveli su ih u zatvor zajedno s njihovo troje djece. Na putu u zatvor petogodišnjeg sina i četverogodišnju kćerku preuzeo je mlađi Palatinov brat, koji je išao za njima. Palatin i Fatuma bili su zatvoreni skupa sa svojim 14-mjesečnim djetetom. Fatuma je kasnije bila prebačena u drugi zatvor, gdje je ostala devet mjeseci.

U to su vrijeme iz škole izbacili četvero djece brata Jeana Tshiteye. Kad se on nešto kasnije vratio kući, zatekao je ispremetanu kuću i saznao da mu je žena uhićena, pa su djeca ostala sama u kući. Ubrzo nakon toga  je i sam uhićen i odveden u zatvor u Butare, gdje su već bili njegova žena i druga braća. Nakon toga su sva braća i sestre koji su bili zatvoreni u Butareu prebačeni u središnji zatvor u Kigaliju. U međuvremenu su brigu o djeci brata Tshiteye preuzela braća u Kigaliju.

Brat Tshiteya priča: “Kad su braća i sestre iz nekog drugog zatvora dolazili u središnji zatvor u Kigaliju, pozdravljali su se radosno s ‘Komera!’, što znači ‘Ne daj se!’ Kad je jedan od čuvara čuo taj pozdrav, rekao je: ‘Vi ste ludi! Kako je moguće “ne dati se”, a u zatvoru si?’”

Unatoč tim uhićenjima, istinoljubive osobe nisu se dale obeshrabriti, pa je progonstvo često imalo pozitivne rezultate. Odette Mukandekezi je energična, otvorena sestra koja je, poput mnogih drugih, u to vrijeme također bila uhićena. Ona kaže: “Dok je trajalo progonstvo, braću bi uhitili i tukli. Jednog dana prošli smo pored Josephine, djevojčice koja je čuvala stoku. Ona je imala Bibliju i u njoj je pročitala da su prvi kršćani bili klevetani, proganjani, bičevani i zatvarani. Budući da je znala da se i Jehovine svjedoke progoni, zaključila je da oni moraju imati pravu vjeru i zamolila je za biblijski tečaj. Krstila se i danas je naša sestra.”

Tijekom zabrane Gaspard Niyongira radio je kao vozač kamiona. Zbog posla je često putovao do Nairobija u Keniji.  Na povratku je u Ruandu potajno unosio publikacije u posebno izrađenom spremniku koji je bio pričvršćen za kamion. U spremnik je stalo šest paketa literature. U isto to vrijeme Henry Ssenyonga je na svom motociklu iz jugozapadne Ugande preko granice redovito prenosio časopise.

Skupštinski sastanci morali su se održavati u manjim grupama. Ako bi vlasti posumnjale da Jehovini svjedoci negdje održavaju sastanke, obavile bi pretres. Brat Niyongira kaže: “Uz moju kuću bila je dograđena prostorija u kojoj smo mogli tajno održavati sastanke. Literaturu smo u plastičnim vrećicama zakopavali u zemlju i prekrivali ugljenom.”

Kad je započeo val uhićenja, Jean-Marie Mutezintare, koji je u to vrijeme bio novokršten, uspio je otići na posebni međunarodni kongres “Čuvari besprijekornosti”, koji je u prosincu 1985. bio održan u Nairobiju. Na povratku u Ruandu on i Isaie Sibomana prikupili su nešto časopisa od braće iz jugozapadne Ugande. Carinici su im pronašli časopise, uhitili ih i u lisicama ih odveli na ispitivanje, a zatim su ih preko noći ostavili u hladnoj ćeliji. Ubrzo su bili odvedeni u središnji zatvor u Kigaliju. Ondje su se sreli s oko 140 zatvorene braće i sestara, koji su bili sretni što iz prve ruke mogu čuti kako je prošao kongres u Nairobiju.  Ono što su im njih dvojica ispričala silno ih je ohrabrilo i ojačalo.

Braća su u zatvoru održavala sastanke i organizirala službu propovijedanja. Osim što su propovijedali, neke su zatvorenike učili čitati i pisati. Sa zainteresiranim osobama vodili su biblijske tečajeve i mnogo su novih objavitelja pripremili za krštenje. Neki od interesenata su u vrijeme svog uhićenja proučavali, a neki su istinu upoznali u zatvoru.

Jedan brat ovako opisuje što se 1986. događalo u zatvoru u Kigaliju: “Ondje je bilo mnogo braće. Održali smo sastanak kako bismo utvrdili kako možemo pomoći braći izvan zatvora. Odlučili smo poslati im pismo da bismo ih ohrabrili. Napisali smo im da ćemo se vratiti kući kad dokraja obradimo područje u zatvoru. Propovijedali smo od kreveta do kreveta i vodili biblijske tečajeve. Kad smo nešto kasnije čuli da pokrajinski nadglednik posjećuje skupštine, i mi smo poželjeli njegov posjet, pa smo se za to molili Jehovi. Ubrzo nakon toga brat Rwakabubu, koji je služio kao pokrajinski nadglednik, bio je zatvoren po drugi put. Što se nas tiče, to je bio posjet koji smo i tražili.”

Samo je jedan brat tijekom progonstva prekršio biblijska načela. Kad je na svoju odjeću stavio političku značku, zatvorenici koji nisu bili Jehovini svjedoci počeli su ga udarati, tući i vrijeđati, nazivajući ga kukavicom. Njegova žena u to je vrijeme proučavala Bibliju, pa ga je pitala zašto nije ostao vjeran Jehovi. Kasnije je napisao sucima pismo u kojemu je izjavio da je učinio grešku i da se još uvijek smatra  Jehovinim svjedokom. I podružnici u Keniji je napisao pismo isprike. On sada ponovno vjerno služi Jehovi.

Oni koji nisu bili uhićeni nastavili su propovijedati s nesmanjenom revnošću, prosječno 20 sati mjesečno. Brat Alfred Semali priča kako su propovijedala braća koja su bila na slobodi: “Premda nikad nisam bio u zatvoru, očekivao sam da će me zatvoriti i bio sam spreman na to. Dvorana je bila zatvorena, pa smo se sastajali u malim grupama i nismo prestajali propovijedati. Stavio bih časopise u omotnicu, otišao u grad kao da tražim posao i zatim sam tražio prigode da ponudim časopise i razgovaram o Bibliji.

Mnogo je braće i interesenata 1986. završilo u zatvoru, čak i oni koji su tek bili počeli proučavati Bibliju. Zadivljujuće je kako su braća, pa čak i novozainteresirani, zauzeli čvrst stav za istinu. U to su vrijeme Jehovini svjedoci iz mnogih zemalja pisali predsjedniku Ruande protestna pisma zbog nepravdi koje su se činile braći, a radio je izvijestio da predsjednik svakoga dana prima na stotine pisama. Time su se postigli dobri rezultati, pa su sljedeće godine predsjedničkim ukazom naša braća i sestre zajedno s interesentima pušteni na slobodu. Bili smo presretni.” Čim su bili oslobođeni, starješine su organizirali krštenje u Kigaliju. Krstilo se 36 osoba, a 34 je odmah stupilo u pomoćnu pionirsku službu!

Kad je 1986. progonstvo bilo na vrhuncu, izvještavalo je prosječno 435 objavitelja, a od tog je broja oko 140 braće i sestara bilo u zatvoru. Ta su braća i sestre činili glavni oslonac Jehovine organizacije  u Ruandi jer su imali “vjeru koja je prokušana” (Jak. 1:3, bilješka).

Na koncu su skupštine u Ruandi, nakon burnih 1980-ih, ušle u razdoblje relativnog mira i napretka. No što ih je čekalo u budućnosti? Mnogo je novih došlo u istinu. Hoće li se i ti novi pokazati učenicima koji su takoreći građeni vatrostalnim materijalima? (1. Kor. 3:10-15). Hoće li njihova vjera izdržati kušnje koje su ih očekivale? Vrijeme je trebalo pružiti odgovor na ta pitanja.

U Ruandi je 1990. djelovalo gotovo 1 000 objavitelja. No politička je scena postala nestabilna, a u listopadu su snage Ruandskog patriotskog fronta krenule iz svojih baza u Ugandi i zauzele sjeverni dio Ruande.

Ferdinand Mugarura je svoju odvažnost dokazao kad je u dva navrata bio zatvoren zbog svoje vjere. On je živio u Ruhengeriju kad je sjeverni dio zemlje zauzela vojska. Ovako opisuje situaciju: “Zavladala je mržnja i međuplemensko nasilje. No Jehovini svjedoci su ostali neutralni i nisu se dali povesti za političkim podjelama ili etničkim predrasudama. Budući da braća nisu htjela prekršiti neutralnost, neki su morali pobjeći iz svojih domova, a neki su ostali bez posla.”

Jedna sestra, udovica s troje djece, radila je kao učiteljica. Budući da nije htjela dati novčani prilog za vojsku, njen ju je šef prijavio vojnim vlastima, pa je po drugi put završila u zatvoru, gdje je već bila 1980-ih. Kad je protivnička vojska došla do grada u kojemu je ona bila zatvorena, zatvor je bio provaljen  i svi su zatvorenici pobjegli. No ona nije pobjegla s drugim zatvorenicima, nego je ostala u zatvoru. Kad se ta vojska povukla, ona je ponovno bila uhićena i prebačena u središnji zatvor u Kigaliju. Tamo se molila da joj Jehova omogući da sazna datum Obilježavanja Kristove smrti, jer ga nije željela propustiti. Na njeno veliko iznenađenje, bila je oslobođena na sam dan te proslave! Zbog svoje je neutralnosti izgubila dom i radno mjesto učiteljice, ali je postala revnim pionirom.

Međunarodna intervencija privremeno je prekinula invaziju iz Ugande. U Ruandi su 1991. poduzeti neki koraci da se uvede višestranački sustav. Osnovano je nekoliko većih i više manjih stranaka, što je stvorilo klimu opasnog lokalpatriotizma i plemenske mržnje. Neke su stranke bile umjerene u svojim ciljevima, no druge su bile militantne i ekstremističke. Neutralnost Jehovinih svjedoka prvi se put počelo promatrati u povoljnom svjetlu. Budući da se nisu svrstavali uz političke i plemenske frakcije, ni vlast ni javnost općenito više ih nisu smatrali neprijateljima.

U rujnu 1991. međunarodna delegacija braće u pratnji dva brata iz Ruande (Gasparda Rwakabubua i Tharcissea Seminege) posjetila je nekoliko važnijih vladinih ministara u Kigaliju. Braća su razgovarala s novim ministrom pravosuđa, koji ih je prijateljski saslušao. Braća su mu zahvalila za pozitivne korake koji su već bili učinjeni i potaknula su ga da učini sve što je potrebno kako bismo dobili punu vjersku slobodu.

U siječnju 1992, prije nego što je Zajednica dobila zakonsko priznanje, braća su u Kigaliju održala oblasni kongres. Godfrey i Jennie Bint prisjećaju se tih  dana: “U to smo vrijeme služili u Ugandi i iznenadili smo se kad smo od kenijske podružnice dobili pismo kojim su nas tražili da na tri tjedna odemo u Ruandu kako bismo pomogli u organizaciji kongresa i snimanju drame. Braća su bila izuzetno gostoljubiva i svaki dan bi nas jedna obitelj pozvala na ručak. Za naše je potrebe bio unajmljen jedan privatni nogometni stadion i kad smo mi stigli, pripreme su već bile u punom jeku. Dotad su braća već isplanirala snimanje drame, pa je ono obavljeno s lakoćom, unatoč tome što smo imali malo opreme. Unatoč tome što mnogo braće sa sjevera zemlje nije moglo dobiti isprave potrebne za putovanje i što su granice s Burundijem i Ugandom bile zatvorene, u nedjelju je programu prisustvovalo 2 079 osoba, a krstilo se 75 osoba.”

Prošlo je još nekoliko mjeseci prije nego što je 13. travnja 1992. djelovanje Jehovinih svjedoka u Ruandi konačno — prvi put u povijesti — bilo zakonski registrirano. Dugogodišnja bitka za objavljivanje dobre vijesti usprkos zabranama, zlostavljanju i zatvaranju bila je gotova. Braća su sada radosno mogla očekivati novo doba teokratskog rasta i napretka.

Vodeće tijelo odmah je u zemlju poslalo misionare. Henk van Bussel (koji je prije  služio u Srednjoafričkoj Republici i Čadu) te Godfrey i Jennie Bint (koji su prije služili u Ugandi i Zairu, koji se danas naziva Demokratska Republika Kongo), bili su prvi misionari koji su dobili boravišne vize. Imenovan je i Odbor zemlje kako bi nadgledao službu propovijedanja.

Brat Bint priča što se dogodilo kad su stigli zajedno s Henkom van Busselom: “Ubrzo smo jako blizu dvorane pronašli kuću pogodnu za misionarski dom. Odmah smo se posvetili učenju jezika kinjaruanda i tada smo ustanovili da to nije nimalo lako, kao što nije bilo ni prvim specijalnim pionirima 1970. Sjećam se da nam je sestra koja nas je poučavala rekla: ‘Nećete moći pravilno izgovoriti glas “shy” u izrazu “isi nshya” [nova zemlja] ako se ne budete smiješili!’”

Kasnije te godine broj objavitelja narastao je na rekordnih 1 665, a u siječnju 1993. u Kigaliju je održan još jedan oblasni kongres. Ovaj put bilo je 4 498 prisutnih i 182 krštenih. Brat Kiala Mwango došao je kao predstavnik kenijske podružnice. Nitko u to vrijeme nije mogao ni pomisliti da će na zemljištu preko puta stadiona na kojem smo održali taj kongres 2006. biti izgrađena podružnica.

Usprkos ponovne invazije sa sjevera intenzitet službe propovijedanja nije se smanjio. Vojska koja je prodirala sa sjevera 1993. je došla na nekoliko kilometara od Kigalija. Granica s Ugandom ostala je zatvorena, a paljba teške artiljerije čula se s druge strane brda oko glavnog grada. Oko milijun ljudi pobjeglo je sa sjevera zemlje. Među njima je bio 381 objavitelj, koje su zbrinula braća iz Kigalija i njegove okolice. No u tanzanijskom gradu Arushi dogovoren je prekid vatre i uspostavljena je tampon-zona, a vlada je pristala  na podjelu vlasti s protivničkom vojskom i raznoraznim većim i manjim strankama.

Te se godine na regionalnom nogometnom stadionu u Kigaliju trebao održati jednodnevni pokrajinski sastanak. No uprava stadiona je ugovorila da se osim našeg pokrajinskog sastanka taj dan na stadionu održi i nogometna utakmica koja je trebala početi u 15 sati. Braća su odslušala prijepodnevni program, no prije nego što je počeo poslijepodnevni program, počeli su dolaziti navijači, a policija ih nije mogla spriječiti da uđu na stadion. Direktor stadiona rekao je da će se stadion nakon utakmice moći isprazniti tek oko 18 sati. I tako su braća otišla i vratila se u 18 sati da bi odslušala drugi dio programa.

No braću je brinulo to što je na snazi bio policijski sat. Nakon 18 sati bio je zabranjen promet motornih  vozila, a ljudi se vani nisu smjeli kretati nakon 21 sat. No oko 19 sati radio je javio da je početak policijskog sata pomaknut na 23 sata. Osim toga, nije bilo sigurno hoće li biti struje potrebne za rasvjetu. Budući da ugovor o najmu stadiona nije bio ispoštovan, gradonačelnik Kigalija se pobrinuo da ipak dobijemo rasvjetu. Organizirao je i besplatni prijevoz braći nakon programa. Tako su braća uspjela održati cijeli program. Zamislite kako su se iznenadili kad su izašli sa stadiona i vidjeli velik broj autobusa koji ih je ondje čekao!

Günter Reschke prisjeća se da je posjetio Ruandu krajem rujna 1993. On priča: “Kenijska podružnica poslala me u Kigali da ondje zajedno s bratom Rwakabubuom predajem na Tečaju za imenovanu braću. U Ruandi su tada bila samo 63 starješina, premda se broj objavitelja popeo na 1 881. Stanje u zemlji bilo je jako napeto i do nas su dolazili glasovi o borbama koje se vode na sjeveru. Naravno, nitko nije očekivao grozote kakve su se kasnije dogodile, no na tečaju su braća pravovremeno dobila hranu koju su trebala. Tečaj je ojačao vjeru starješina, a dobili su i upute kako da obavljaju pastirsku službu, što im je itekako trebalo jer su se nad zemljom počeli nadvijati tamni oblaci rata.”

Krajem ožujka 1994. iz Nairobija su stigli Leonard Ellis i njegova supruga Nancy da bi prisustvovali jednodnevnim pokrajinskim sastancima i pomogli u radu prevodilačkog ureda. Podružnica u Nairobiju predložila je da se misionarski dom i prevodilački ured u Ruandi spoje. U ponedjeljak 4. travnja  razmatranju Stražarske kule je prisustvovao povećani prevodilački tim, Odbor zemlje, misionari te brat i sestra Ellis. Bio je to uzbudljiv trenutak — početak daljnjeg širenja.

Nakon što su završili svoj posao, brat i sestra Ellis odletjeli su iz Kigalija. Kasnije se pokazalo da je to bio posljednji putnički let iz toga grada prije višemjesečnog prekida zračnog prometa. Sutradan popodne brat Rwakabubu nazvao je misionarski dom da kaže kako je ruska ambasada odustala od zemljišta na kojemu smo mi željeli graditi ured Zajednice. Zemljište se sada moglo dati Jehovinim svjedocima, pa se u vezi s time trebao održati sastanak sutradan ujutro, u četvrtak 7. travnja. No sastanak se nije mogao održati.

U srijedu navečer, 6. travnja, blizu Kigalija pogođen je avion, koji se zatim srušio i zapalio. U avionu su bili predsjednici Ruande i Burundija. Uz njih su poginuli i svi drugi ljudi koji su se nalazili u avionu. Te je večeri malo ljudi saznalo za nesreću, a ni državni radio nije o tome izvijestio javnost.

Troje misionara — bračni par Bint i brat Henk — nikad neće zaboraviti dane koji su uslijedili. Brat Bint priča: “Rano ujutro 7. travnja probudila nas je pucnjava i eksplozije ručnih bombi. No to nije bilo ništa neobično budući da je posljednjih mjeseci politička situacija u zemlji postala krajnje nestabilna. No dok smo pripremali doručak zazvonio je telefon. Iz prevodilačkog ureda nazvao nas je Emmanuel Ngirente da nam kaže kako je lokalni radio javio da su dvojica predsjednika poginula u avionskoj nesreći.  Ministarstvo obrane je upozorilo sve ljude u Kigaliju da ne izlaze iz svojih domova.

Oko 9 sati začuli smo kako provalnici provaljuju u susjednu kuću. Ukrali su toj obitelji automobil i ubili ženu.

Uskoro su vojnici i pljačkaši došli i do našeg doma i počeli lupati na naša metalna dvorišna vrata i zvoniti. Mi smo se pritajili i nismo izlazili. Oni iz nekog razloga nisu pokušali nasilu ući, nego su krenuli prema drugim kućama. Posvuda oko nas stalno se čula pucnjava iz automatskog oružja i eksplozije; nije bilo načina da pokušamo pobjeći. Puščana paljba je bila tako glasna i tako blizu da smo se sakrili u hodniku koji se nalazio u sredini kuće, između prostorija, gdje smo bili zaštićeni od zalutalih metaka. Shvatili smo da se situacija neće tako brzo popraviti, pa smo odlučili da ćemo smanjiti potrošnju hrane i pripremati za sve nas samo jedan obrok dnevno. Sutradan smo baš završili s ručkom i dok smo slušali međunarodne vijesti na radiju Henk je uzviknuo: ‘Preskaču našu ogradu!’

Nismo imali puno vremena za razmišljanje. Pobjegli smo u kupaonicu i zaključali vrata. Zatim smo se počeli zajedno moliti, tražeći Jehovu da nam pomogne da izdržimo sve što bi nas moglo snaći. Prije nego što smo završili s molitvom, čuli smo kako pripadnici radikalne milicije i pljačkaši razbijaju prozore i vrata da bi ušli u kuću. Ubrzo su bili u kući, vikali i prevrtali namještaj. Bilo je oko 40 pljačkaša — muškaraca, žena i djece — uz koje su bili naoružani vojnici. Čuli su se i pucnjevi dok su se ljudi svađali oko stvari koje su pronalazili.

 Činilo nam se da sve to traje cijelu vječnost — a trajalo je svega 40 minuta — a onda su pokušali ući u kupaonicu. No kako su vrata bila zaključana, počeli su ih razbijati. Sada smo shvatili da moramo izaći i pokazati se. Vidjelo se da su muškarci izbezumljeni i drogirani. Počeli su nam prijetiti mačetama i noževima. Jennie se počela glasno moliti Jehovi. Jedan čovjek je zamahnuo mačetom i njenom širokom stranom udario Henka po šiji. Henk se srušio u kadu. Nekako sam uspio pronaći novac i dao sam ga napadačima. Oni su se tada počeli prepirati oko novca.

Odjednom smo primijetili da jedan mladić zuri u nas. Premda ga nismo poznavali, on je nas prepoznao, možda iz službe propovijedanja. Zgrabio nas je, gurnuo nazad u kupaonicu i naredio nam da zatvorimo vrata. Rekao nam je da će nas on spasiti.

Još smo nekih pola sata slušali kako pljačkaju kuću, a na kraju se sve stišalo. Onaj se mladić onda vratio i rekao nam da možemo izaći. Inzistirao je da odmah odemo i izveo nas je iz kuće. Nismo se zaustavljali da bilo što uzmemo. S užasom smo promatrali tijela nekih naših susjeda koji su bili ubijeni. Dva člana predsjedničke garde su nas otpratila do obližnje kuće jednog časnika. Taj nas je časnik otpratio do hotela Mille Collines, u koji se bio sklonio velik broj ljudi. Na koncu smo 11. travnja bili evakuirani u Keniju, i nakon još puno mučnih sati uspjeli smo vojnim transportom izaći iz grada obilaznim putem i doći do stražnje strane aerodroma. Na recepciju nairobijskog Betela došli smo raščupani i neuredni. Henk je tijekom evakuacije bio odvojen od nas i stigao je nekoliko sati kasnije. Betelska obitelj nas je srdačno prihvatila i iskazala nam silnu ljubav i pažnju.”

Odmah sljedeći dan nakon što su u avionskoj nesreći poginuli predsjednici Ruande i Burundija, šest vladinih vojnika došlo je u kuću brata Rwakabubua. Oči su im bile krvave, dah im je zaudarao na alkohol, a po njihovom se vladanju vidjelo da su drogirani. Tražili su oružje. Brat Rwakabubu im je rekao da su on i njegova obitelj Jehovini svjedoci i da nemaju oružja.

Vojnici su znali da su Jehovini svjedoci neutralni i da ne daju podršku vlasti niti daju novčane priloge za vojsku. To ih je razbjesnilo. Gaspard i Melanie Rwakabubu nisu Tutsiji, nego Hutui, no radikalna milicija Interahamwe nije ubijala samo Tutsije nego i umjerene Hutue, naročito ako se sumnjalo da su naklonjeni Tutsijima ili protivničkoj vojsci.

Vojnici su palicama izudarali Gasparda i Melanie i zajedno s njihovo petero djece odveli su ih u spavaću sobu. Strgnuli su plahte s kreveta i počeli umatati ukućane u njih. Neki su imali bombe u rukama, pa je bilo jasno što namjeravaju učiniti. Gaspard ih je upitao: “Molim vas, možemo li se pomoliti?”

Jedan je vojnik s prezirom odbio njihovu molbu. No nakon kratke rasprave vojnici su im nevoljko dopustili da se pomole. “U redu, imate dvije minute za molitvu.”

Svi su se tiho molili, no Deborah, koja je tada imala šest godina, molila se glasno: “Jehova, oni nas žele ubiti, ali kako ću onda ponovno posjetiti ljude kojima sam svjedočila s tatom i ostavila im pet časopisa? Oni čekaju da dođemo i moraju upoznati istinu. Ako nas spasiš, obećavam ti da ću postati objavitelj, da ću se krstiti i biti pionir! Jehova, spasi nas!”

 Vojnici su to čuli i ostali su u čudu. Na kraju je jedan od njih rekao: “Nećemo vas ubiti zbog molitve ove djevojčice. Ako drugi dođu ovamo, recite im da smo mi već bili tu.” *

Rat je postajao sve žešći kako se nadiruća vojska (Ruandski patriotski front) sve više približavala glavnom gradu Kigaliju. Zbog toga su očajni pripadnici radikalne milicije Interahamwe samo još masovnije ubijali ljude.

Po cijelom gradu i na svim raskršćima bile su kontrolne točke na kojima su bili vojnici, naoružani  pripadnici Interahamwe i građani. Sve muškarce se prisiljavalo da noću i danju stražare na kontrolnim točkama zajedno s pripadnicima Interahamwe. Svrha tih kontrolnih točaka bila je identificirati i pobiti Tutsije.

Dok je cijelom zemljom vladalo krvoproliće, stotine tisuća stanovnika Ruande napustilo je svoje domove. Mnogi od njih, a među njima i Jehovini svjedoci, potražili su utočište u obližnjem Kongu i Tanzaniji.

Sljedeći izvještaji govore o tome što se događalo našoj braći i sestrama dok se oko njih rušio svijet u kojem su živjeli. No treba imati na umu da su Jehovini svjedoci u Ruandi dotad već bili prošli žestoke kušnje tijekom 1980-ih, kušnje koje su ojačale i oplemenile njihovu vjeru i hrabrost. Vjera im je dala snage da odbiju sudjelovati u izborima, u oružanoj obrani svojih domova i u političkim aktivnostima — da “ne budu dio svijeta” (Ivan 15:19). Hrabrost im je dala snage da se suoče s posljedicama tog odbijanja — ruganjem, zatvorima, progonstvom i smrću. Te prokušane osobine zajedno s njihovom ljubavlju prema Bogu i bližnjemu, dale su snage Jehovinim svjedocima ne samo da odbiju sudjelovati u genocidu nego i da riskiraju vlastiti život kako bi zaštitili jedni druge.

Ima još mnogo iskustava koja ovdje nisu dokumentirana. Većina braće radije želi zaboraviti jezovite pojedinosti, budući da ne žele osvetu. Vjerujemo da će zapis o njihovoj vjeri potaknuti sve nas da još potpunije pokazujemo ljubav koja obilježava prave učenike Isusa Krista (Ivan 13:34, 35).

Jean de Dieu Mugabo je počeo proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima 1982, a krstio se 1984. Taj vedar i brižan brat prije svog krštenja već je tri puta bio u zatvoru zato što je želio postupati kao Jehovin svjedok, to jest ostati neutralan. I njegova žena Chantal krstila se 1984, a vjenčali su se 1987. U vrijeme genocida imali su tri kćeri. No samo je šestomjesečna kći bila s njima, a dvije starije boravile su kod djeda i bake izvan grada.

Prvog dana genocida, 7. travnja 1994, vojnici i pripadnici Interahamwea počeli su upadati u domove svih Tutsija. Jeana su uhitili i pretukli palicama, no uspio je pobjeći i zajedno s jednim drugim bratom otrčao je u obližnju dvoranu Jehovinih svjedoka. Chantal za sve to vrijeme nije znala što je s njenim mužem, pa je s najmlađim djetetom očajnički pokušavala pobjeći iz grada da bi došla do svoje druge dvije kćeri.

Jean priča što se događalo s njim: “U kući gdje je bila dvorana prije je bila pekarnica, pa se ondje još uvijek nalazio veliki dimnjak. Tjedan dana brat i ja skrivali smo se ondje, a jedna sestra hutuanske nacionalnosti donosila nam je hranu kad je to bilo moguće. Kasnije smo se skrivali pod krovom, između stropa i limenih ploča kojima je bio prekriven krov. Ispod njih nas je sunce preko dana doslovno pržilo. Budući da nam je očajnički trebalo bolje skrovište, uspjeli smo ukloniti  nekoliko cigli iz dimnjaka i ući u dimnjak, gdje smo se u čučećem položaju krili više od mjesec dana.

Blizu dvorane nalazila se kontrolna točka, pa su pripadnici milicije Interahamwe često ulazili u dvoranu, i ondje su pričali i skrivali se od kiše. Mi smo čuli njihove razgovore. Ona sestra i dalje nam je donosila hranu kad god joj je to bilo moguće. Bilo je trenutaka kad sam mislio da više ne mogu izdržati, ali onda smo se zajedno molili za ustrajnost. Konačno je došao 16. svibnja i sestra nas je došla obavijestiti da je Ruandski patriotski front zauzeo dio grada u kojemu smo se nalazili i da možemo izaći iz skrovišta.”

 Što se za sve to vrijeme događalo s Jeanovom ženom Chantal? Neka to sama ispriča: “Osmog travnja uspjela sam pobjeći iz kuće s našom bebom. Srela sam dvije sestre — Immaculée, čija je osobna iskaznica otkrivala da je iz naroda Hutu, i Suzanne, koja je Tutsi. Namjeravale smo otići do pedesetak kilometara udaljenog grada Bugesere, gdje su moje dvije starije kćeri bile s mojim roditeljima. No čule smo da se na svim izlazima iz grada nalaze kontrolne točke, pa smo odlučile krenuti u obližnje selo na rubu Kigalija, gdje je Immaculée imala rođaka imenom Gahizi, koji je također bio Jehovin svjedok. Gahizi, koji je bio iz naroda Hutu, srdačno nas je primio i usprkos prijetnji susjeda učinio je sve što je mogao da nam pomogne. Kad su vladini vojnici i Interahamwe saznali da Gahizi štiti Tutsije, strijeljali su ga.

Nakon što su ubili Gahizija, vojnici su nas odveli na rijeku da nas ondje ubiju. Ondje smo u strahu čekale kraj. No vojnici su se odjednom žestoko posvađali i jedan od njih je rekao: ‘Ne ubijajte žene. To će nam donijeti nesreću. Sada treba ubijati samo muškarce.’ Zatim je jedan od braće koja su išla za nama, André Twahirwa, koji se krstio samo tjedan dana ranije, uspio odvesti nas u svoj dom usprkos protestima susjeda. Sljedećeg dana otpratio nas je natrag u Kigali, gdje se nadao pronaći za nas sigurno mjesto. Pomogao nam je da prijeđemo nekoliko krajnje opasnih kontrolnih točaka. Immaculée je nosila moju bebu, kako bi se barem ona spasila ako mene zaustave. Suzanne i ja poderale smo svoje osobne iskaznice kako bismo sakrile svoj identitet.

Na jednoj kontrolnoj točki pripadnici Interahamwe su udarili sestru Immaculée uz riječi: ‘Zašto putuješ  zajedno s ovim Tutsijima?’ Nisu dopustili da Suzanne i ja prođemo. Zato su Immaculée i André krenuli dalje do kuće brata Rwakabubua. André i još dvojica braće, Simon i Mathias, izložili su se velikom riziku jer su se vratili da bi nam pomogli proći tu zadnju kontrolnu točku. Oni su nas doveli do kuće brata Rwakabubua, a Suzanne je otišla k svojoj rodbini.

No postalo je preopasno da ostanem kod brata Rwakabubua, pa su me braća uz velike poteškoće odvela do dvorane, gdje su se skrivala i druga braća. Dotad se ondje sklonilo desetero braće i sestara Tutsija koji su uspjeli pobjeći. Immaculée se pokazala vjernom prijateljicom jer me nije željela ostaviti. Rekla je: ‘Ako tebe ubiju, a ja preživim, ja ću spasiti tvoju bebu.’” *

 Upravo nekako u to vrijeme je brat Védaste Bimenyimana, koji je živio u blizini a imao je ženu iz naroda Tutsi, uspio svoju obitelj odvesti na sigurno. Nakon toga se vratio u dvoranu da bi pomogao preostalima iz dvorane doći na sigurno. Nasreću, svi su preživjeli.

Nakon genocida, Jean i Chantal su saznali da su Chantalini roditelji i dvije kćeri stare 2 i 5 godina, koje su bile s djedom i bakom, ubijeni zajedno sa stotinjak njihovih rođaka. Kako su se osjećali nakon tog strašnog gubitka? “U početku je bilo neizdrživo”, priznaje Chantal. “Bili smo paralizirani od šoka. Broj ubijenih članova obitelji bio je daleko veći od onoga što je itko mogao zamisliti. Preostalo nam je jedino da sve prepustimo Jehovi u ruke i da se tješimo nadom da ćemo svoju djecu vidjeti kad uskrsnu.”

Tharcisse Seminega se krstio 1983. godine. U vrijeme genocida živio je u Butareu u Ruandi, 120 kilometara od Kigalija. On priča: “Nakon što je u Kigaliju bio srušen predsjednički avion, čuli smo da je izdana naredba da se pobiju svi Tutsiji. Dvojica braće planirala su da moja obitelj i ja pobjegnemo kroz Burundi, no na svim cestama i putevima stražarila je milicija Interahamwe.

Bili smo zatvorenici u vlastitom domu i nismo znali kamo da krenemo.  Na našu su kuću pazila četiri vojnika, a jedan od njih smjestio je strojnicu oko 200 metara od kuće. U žarkoj molitvi Jehovi sam rekao: ‘Jehova, mi ništa ne možemo učiniti da spasimo svoj život. Samo ti to možeš!’ Predvečer je jedan brat dotrčao do naše kuće bojeći se da smo već mrtvi. Vojnici su mu dopustili da uđe u našu kuću i ostane ondje nekoliko minuta. Laknulo mu je kad je vidio da smo živi i nekako je uspio prebaciti dvoje naše djece u svoj dom. A onda je obavijestio brata Justina Rwagatorea i Josepha Nduwayezua da se mi skrivamo u kući i da trebamo njihovu pomoć.  Oni su odmah došli, premda je bila noć, i unatoč poteškoćama i opasnosti odveli su našu obitelj u Justinov dom.

Kod Justina smo ostali jako kratko jer su već sutradan ljudi saznali da se mi ondje skrivamo. Istog je dana čovjek koji se zvao Vincent došao da nas upozori da se Interahamwe sprema doći i poubijati nas. To je bio čovjek s kojim je Justin ranije proučavao Bibliju, ali nikad nije prihvatio istinu. Predložio nam je da se najprije sakrijemo u grmlju blizu Justinove kuće. A kad je pala noć, odveo nas je u svoju kuću. Sakrio nas je u okrugloj kolibi u kojoj su se inače držale koze. Ta je koliba imala zidove od blata, zemljani pod, slamnati krov i bila je bez prozora.

Duge dane i duge noći proveli smo u toj kolibi koja je bila svega nekoliko metara daleko od križanja uz koje se nalazila najprometnija tržnica u gradu. Iznutra smo mogli čuti kako prolaznici pričaju što su radili u toku dana, a često su pričali jezive pojedinosti o ubojstvima koja su počinili i o tome što još planiraju učiniti. Sve to utjeralo je u nas još veći strah, pa smo se stalno molili da preživimo.

Vincent je činio sve što je mogao da bi zbrinuo naše potrebe. Ondje smo ostali mjesec dana, no pretkraj svibnja je postalo preopasno da ostanemo na istom mjestu jer su počeli dolaziti pripadnici milicije Interahamwe koji su bježali iz Kigalija. Braća su odlučila prebaciti nas k jednom bratu u čijoj je kući bio svojevrsni podrum. U tom je podrumu već skrivao troje braće. No da bismo došli dotamo morali smo noću pješice krenuti na opasan put od četiri i pol sata. Te je noći padala jaka kiša, no za nas je ona bila pravi blagoslov, jer nas je skrivala od ubojica.

 To naše novo skrovište zapravo je bila jama duboka metar i pol. Umjesto vrata na njenom ulazu nalazila se daska. Da bismo ušli u jamu, morali smo se spustiti ljestvama, a zatim čučnuti i puzati kroz jedan tunel dok nismo došli do prostorije dugačke i široke 2 metra. Ondje je sve zaudaralo na plijesan, a jedino svjetlo koje smo imali bio je tračak koji je do nas dopirao kroz jednu pukotinu. Moja žena Chantal, naše petero djece i ja dijelili smo taj prostor s troje druge braće. Nas desetero je u toj klaustrofobičnoj rupi ostalo mjesec i pol. Nismo se usudili upaliti ni svijeću jer smo se bojali da bi nas mogla odati. No u svim tim poteškoćama i patnjama Jehova je bio uz nas. Braća su riskirala vlastiti život da bi došla do nas s hranom, lijekovima i ohrabrujućim riječima. Ponekad smo samo danju mogli upaliti svijeću da bismo čitali Bibliju, Stražarsku kulu i dnevni citat.”

“Svaka priča ima kraj”, dodaje Tharcisse. “Kraj naše priče dogodio se 5. srpnja 1994. Vincent nas je obavijestio da je Butare zauzela vojska. Kad smo izašli iz našeg podruma, neki ljudi nisu vjerovali da smo i mi Ruanđani, jer nam je koža izblijedjela budući da nismo izlazili na sunce. Osim toga, na neko vrijeme izgubili smo sposobnost glasnog govora, mogli smo samo šaptati. Trebali su nam tjedni da se oporavimo.

Svi ti događaji jako su se dojmili moje žene koja je prije toga deset godina odbijala proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. No sada je započela proučavati. Kad bi je ljudi pitali zašto se na to odlučila, ona bi im odgovorila: ‘Dirnula me ljubav koju su nam pokazala braća i žrtve koje su podnijeli da bi nas spasili. Osjetila sam i Jehovinu moćnu ruku, koja nas je spasila od krvničkih mačeta.’ Predala je svoj život Jehovi  i krstila se na prvom poslijeratnom pokrajinskom sastanku.

Osjećamo se velikim dužnicima svoj braći i sestrama uz čiju smo pomoć i usrdne molitve preživjeli. Osjetili smo njihovu duboku i iskrenu ljubav koja nadilazi etničke podjele.”

Nakon nekog vremena pomoć je zatrebao i Justin Rwagatore, jedan od braće koji su pomogli obitelji brata Seminege da spasi svoj život. Godine 1986. dospio je u zatvor jer se nije želio miješati u politiku koju je provodila tadašnja vlast. Nekoliko godina nakon što je spasio obitelj Seminega, Justin je zajedno s još nekoliko braće ponovno bio uhićen zbog neutralnosti. Brat Seminega je bio član delegacije koja je vlastima trebala razjasniti stav Jehovinih svjedoka o političkom angažmanu. Objasnio je službenicima da je Justin odigrao veliku ulogu u spašavanju njegove obitelji. Nakon toga su sva braća bila puštena iz zatvora.

Primjer koji su tijekom genocida pružila naša braća potaknuo je druge ljude da prihvate istinu. Suzanne Lizinde je bila naša sestra koja je istinu upoznala u dobi od preko 60 godina. Ona je ranije bila katolkinja, no vidjela je kako je njena crkva sudjelovala u genocidu. No vidjela je i kako su se za vrijeme genocida ponašali Jehovini svjedoci iz njenog kraja te ljubav koja vlada među njima i sve to potaknulo ju je da brzo duhovno napreduje. Krstila se u siječnju 1998. i nije propustila nijedan skupštinski sastanak, premda je do dvorane morala pješačiti čak 5 kilometara preko brdovitog područja. I svojoj je obitelji pomogla da upozna istinu. Danas je jedan od njenih sinova starješina, a jedan njen unuk je sluga pomoćnik.

Nakon što je u travnju 1994. bio evakuiran iz Ruande u Keniju, Henk van Bussel, misionar koji je 1992. bio poslan u Ruandu, nekoliko je puta putovao u Gomu u istočnom Kongu da bi sudjelovao u akciji pružanja pomoći ruandskim izbjeglicama. Braća su u Kongu obilazila granične prijelaze i pritom su u rukama držala biblijsku literaturu te pjevala ili zviždala teokratske pjesme kako bi ih braća koja su dolazila iz Ruande mogla prepoznati.

Posvuda je vladala panika. Dok je bjesnio rat između vladinih snaga i Ruandskog patriotskog fronta, stotine tisuća ljudi prebjeglo je u Kongo i Tanzaniju. Sabirno mjesto za braću koja su pobjegla u Gomu bila je naša dvorana. Kasnije je na rubu grada uspostavljen izbjeglički logor, u kojemu se sklonilo više od 2 000 ljudi. No bio je namijenjen isključivo Jehovinim svjedocima, njihovoj djeci i interesentima. Braća su slične logore osnovala i u drugim dijelovima istočnog Konga.

Oni koji su bježali uglavnom su bili pripadnici naroda Hutu koji su se bojali osvete. No među braćom koja su zajednički bježala bilo je i Hutua i Tutsija. Prebaciti Tutsije preko granice u Gomu bilo je vrlo opasno, budući da se ubijanje Tutsija nastavljalo. Jedno je vrijeme za potajno prebacivanje naše braće Tutsija preko granice trebalo platiti 100 američkih dolara po osobi.

Kad su se našla u Kongu, braća su željela ostati na okupu. Nisu željela imati ništa s milicijom Interahamwe, koja je djelovala u logorima koje su uspostavili Ujedinjeni narodi. Osim toga, većina drugih ljudi koja je izbjegla bila je sklona vlasti koja je bila pred svrgavanjem. Ti ljudi, a naročito Interahamwe, nisu voljeli  Jehovine svjedoke jer im se oni nisu željeli pridružiti. Braća su željela ostati odvojena od svih njih i zato da bi mogla zaštititi svoju braću Tutsije.

Budući da su izbjeglice iz Ruande za sobom ostavili sve što su imali, trebali su pomoć. Ta je pomoć došla od Jehovinih svjedoka iz Belgije, Francuske, Kenije, Konga i Švicarske, i to u obliku novca, lijekova, hrane i odjeće, a stigla su i braća koja su liječnici i medicinske sestre. S jednim od prvih letova iz francuske je podružnice stigla velika pošiljka omanjih šatora. Kasnije je belgijska podružnica poslala veće šatore u koje se mogla smjestiti cijela obitelj. Stigli su i poljski kreveti te ležajevi na napuhavanje. Podružnica iz Kenije također se uključila u akciju i poslala je više od dvije tone odjeće i više od 2 000 pokrivača.

Nakon što su pobjegli iz Ruande, više od 1 000 Jehovinih svjedoka i interesenata smjestilo se u dvorani u Gomi i na susjednom zemljištu. No zbog velikog broja izbjeglica, dogodila se tragedija. U Gomi je izbila epidemija kolere. Kongoanska podružnica brzo je poslala lijekove za suzbijanje epidemije, a brat Van Bussel doletio je iz Nairobija u Gomu sa 60 paketa lijekova. Dvorana je privremeno pretvorena u bolnicu. Poduzete su mjere da se bolesnici izoliraju. Brat Loic Domalain i jedan drugi brat, obojica liječnici, te Aimable Habimana, zdravstveni radnik iz Ruande, nisu se nimalo štedjeli pomažući oboljelima. Veliku je pomoć u toj teškoj situaciji pružio i brat Hamel iz Francuske te brojna druga braća i sestre koji su imali iskustva u liječenju oboljelih, a došli su da kao volonteri pomažu oboljelima.

 Usprkos velikim naporima da se spriječi epidemija, oboljelo je više od 150 braće i interesenata, a 40-tak ih je umrlo prije nego što se uspjelo obuzdati širenje bolesti. Kasnije je unajmljeno veliko zemljište kako bi se na njemu mogao podići izbjeglički logor za Jehovine svjedoke. Ondje je podignuto na stotine omanjih šatora, a podignut je i jedan veliki šator koji je stigao iz Kenije da bi poslužio kao bolnica. Američki zdravstveni radnici koji su posjetili logor bili su impresionirani čistoćom i urednošću koja je u njemu vladala.

Početkom kolovoza 1994. krizni odbor u Gomi brinuo se za 2 274 izbjeglice — Jehovinih svjedoka, njihove djece i interesenata. U to je vrijeme bilo mnogo naše braće izbjeglica i u Bukavuu i Uviri u istočnom Kongu te u Burundiju. Daljnjih 230 boravilo je u izbjegličkom logoru u Tanzaniji.

Kad su braća iz prevodilačkog ureda u Kigaliju morala pobjeći u Gomu, ondje su unajmila kuću kako bi mogla nastaviti s prevođenjem. Nastavak prevođenja bio je moguć zato što su braća tijekom rata uspjela spasiti kompjuter i generator i prebaciti ih iz Kigalija u Gomu.

U Gomi praktički nije bilo telefonskih ni poštanskih veza. No uz pomoć naše braće koja su radila na aerodromu braća su prevedene tekstove i drugu poštu svakoga tjedna avionom slala iz Gome u Nairobi. Braća iz kenijske podružnice na isti su način poštu slala u Gomu.

Emmanuel Ngirente i dvojica drugih prevoditelja nastavila su prevoditi kako su najbolje mogla, premda su okolnosti u kojima su radili bile vrlo teške. Zbog rata su braća propustila određen broj članaka iz Stražarske kule, no propušteni su članci kasnije bili  prevedeni i tiskani u obliku posebnih brošura, a braća su ih proučavala na svom Skupštinskom razmatranju knjige.

Dok su ljudi još uvijek bježali iz Kigalija, Francine, koja je prije toga prebjegla u Gomu nakon što je ubijen njen suprug Ananie, sada je bila prebačena u jedan od logora koje su osnovali Jehovini svjedoci. Ona ovako opisuje život u logoru: “Svakoga su dana određena braća i sestre bili zaduženi za pripremanje obroka. Spremali smo jednostavan doručak od prosene ili kukuruzne kaše. Kuhali smo i ručak. Nakon što bismo obavili svoj posao, mogli smo ići u službu propovijedanja. Svjedočili smo uglavnom članovima svojih obitelji koji nisu bili u istini, a boravili su s nama u logoru, kao i drugim ljudima izvan logora. No nakon nekog vremena pripadnici milicije Interahamwe, koji su bili u drugim logorima, počeli su neprijateljski gledati na to što su Jehovini svjedoci u svojim logorima odvojeni od drugih izbjeglica, pa je situacija postala opasna.”

U studenom 1994. postalo je jasno da bi se braća mogla vratiti u Ruandu jer im ondje više ne prijeti nikakva opasnost. Zapravo, povratak je bio itekako preporučljiv, budući da je situacija u ostalim kongoanskim logorima u kojima su boravili drugi ljudi postala jako napeta. No sam povratak neće biti lak. Milicija Interahamwe se nadala da će uspjeti pregrupirati svoje snage i napasti Ruandu, a svakoga tko je napuštao Kongo i vraćao se u Ruandu smatrali su dezerterom.

Braća su obavijestila ruandske vlasti da se Jehovini svjedoci, koji su bili neutralni u ratu i nisu sudjelovali u genocidu nad Tutsijima, sada žele vratiti u domovinu. Vlasti su preporučile braći da pregovaraju  o povratku s Visokim povjerenstvom Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR-om), čijim bi se vozilima mogao obaviti povratak u domovinu. No budući da bi ih članovi radikalne milicije sigurno bili spriječili da se vrate u Ruandu, braća su morala osmisliti posebnu strategiju.

Braća su proširila vijest da će se u Gomi održati jednodnevni pokrajinski sastanak i čak su izradili natpise namijenjene za takav skup. A onda su potajno obavijestili našu braću da se zapravo radi o povratku u Ruandu. Kako ne bi bili sumnjivi, braća su dobila uputu da sve što imaju ostave za sobom u logorima i da na put krenu samo s Biblijama i pjesmaricama kao da doista idu na pokrajinski sastanak.

Francine se sjeća da su hodali nekoliko sati i onda su konačno došli do kamiona koji su čekali da ih odvezu do granice. Na ruandskoj strani granice čekao ih je prijevoz koji je osigurao UNHCR kako bi ih prevezao do Kigalija i zatim dalje do mjesta na kojima su prije živjeli. Tako se u prosincu 1994. u Ruandu vratila glavnina braće sa svojim obiteljima te interesenata. U belgijskom listu Le Soir je 3. prosinca 1994. pisalo: “1 500 ruandskih izbjeglica odlučilo je napustiti Zair [Kongo] smatrajući da im se ondje u dovoljnoj mjeri ne može jamčiti sigurnost. Radi se o Jehovinim svjedocima koji su ondje bili uspostavili vlastiti logor iznad logora Katale. Prethodna je vlast naročito žestoko progonila Jehovine svjedoke jer su odbijali nositi oružje i sudjelovati u političkim skupovima.”

Nakon povratka u Ruandu, Francine je otišla na oblasni kongres u Nairobiju. Budući da se uspjela oporaviti od gubitka svog supruga i steći novu snagu putem druženja s braćom i sestrama, vratila se  u prevodilački ured koji je ponovno bio otvoren u Kigaliju. Kasnije se udala za Emmanuela Ngirentea i danas oboje rade u podružnici.

Kako je sestra Francine uspjela prebroditi negativne osjećaje tijekom rata? Ona to ovako objašnjava: “U to smo vrijeme mislili samo na jedno — na to da moramo ustrajati do kraja. Odlučili smo da nećemo razmišljati o grozotama koje se događaju. Sjećam se da su me tješile riječi iz Habakuka 3:17-19, gdje se govori o tome kako ostati radostan u teškim situacijama. Braća i sestre su me jako hrabrila. Neki su mi pisali pisma. Sve to mi je pomoglo da sačuvam pozitivan duhovni stav. Znala sam da se Sotona služi raznim trikovima. Ako se koncentriramo na jednu vrstu problema, postat ćemo žrtve neke druge vrste problema. Ako nismo budni, mogli bismo oslabiti na ovaj ili onaj način.”

Brat Van Bussel bio je od velike pomoći braći povratnicima. On priča: “Pokrenuli smo akciju pomaganja braći, a među njima i onima koji su ostali u Ruandi i izgubili gotovo sve, da bi nakon rata ponovno stali na svoje noge i započeli novi život. Imenovana braća posjećivala su sve skupštine i procjenjivala potrebe. Obiteljima i pojedincima dijelili su se paketi s potrepštinama prema potrebama. Braća su razumjela da se nakon tri mjeseca moraju početi sama brinuti za sebe.”

Naravno, pažnja se poklanjala i duhovnim potrebama braće. Prevodilački tim vratio se na svoju prvobitnu lokaciju u Kigaliju. Brat Van Bussel priča da je ta kuća, u kojoj je ranije bio smješten naš ured, bila izbušena mecima, ali većina uskladištenih knjiga još se uvijek nalazila ondje. Još su mjesecima nakon  toga u paketima s literaturom pronalazili metke. Jedan je prevoditelj u vrtu čak našao ručnu bombu! Nekako u listopadu sljedeće godine, 1995, prevodilački tim preselio se u puno veću i pogodniju zgradu na drugoj strani grada. Ta je unajmljena zgrada služila kao uredska i stambena zgrada sve dok 2006. nije bila izgrađena nova podružnica.

Do prosinca 1994. većina se braće iz Konga vratila na vrijeme kako bi mogla prisustvovati oblasnom kongresu, čija je tema bila naročito prikladna: “Božanski strah”. Bilo je planirano da se kongres održi na zemljištu na kojemu se nalazi jedna od naših dvorana u Kigaliju. Na kongres su došla braća iz Francuske, Kenije i Ugande. U petak ujutro na toj je parceli sve bilo prepuno braće. Jedna sestra priča: “Bilo je jako dirljivo vidjeti braću i sestre kako se grle suznih očiju. Nisu se vidjeli još otkad je počeo rat, a sada su susretali braću za koju su mislili da su poginuli!” Jedna druga sestra kaže: “To je bilo poput uskrsnuća!”

Günter Reschke bio je među delegatima iz Kenije. On kaže: “Bilo je predivno ponovno se sresti s braćom nakon svega što su prošli i vidjeti tko je sve preživio! No pojavio se jedan problem. Vlasti su se pribojavale dopustiti tako veliko okupljanje. Rano poslijepodne došli su naoružani vojnici i obavijestili nas da se zbog sigurnosnih razloga skup mora otkazati. Morali smo odmah napustiti to mjesto. Iskoristili smo vrijeme da ohrabrimo braću, ali smo se na kraju morali vratiti u Nairobi, razočarani što braća nisu čula kongresni program. No koliko god nas je to sve rastužilo, bilo nam je drago što smo iskoristili priliku i u osobnim razgovorima potaknuli braću da ostanu čvrsta u vjeri,  a onda smo otišli s uvjerenjem da su oni odlučni tako i živjeti.”

Sada kad se situacija u zemlji koliko-toliko normalizirala, mnogi ljudi ruandskog porijekla koji su boravili u drugim zemljama odlučili su vratiti se. Došli su i neki koji su se rodili u drugim zemljama jer su im roditelji zbog etničkih i političkih sukoba pobjegli iz Ruande krajem 1950-ih ili 1960-ih. Tu je bilo i Ruanđana koji su istinu upoznali u drugim zemljama. Naprimjer, James Munyaburanga i njegova obitelj istinu su upoznali u Srednjoafričkoj Republici. Budući da je nova ruandska vlast željela povratnicima dati radna mjesta u državnim službama, posao je bio ponuđen i bratu Munyaburangi. No nakon što se vratio u Ruandu, naišao je na protivljenje i ruganje svoje rodbine i kolega jer je živio po kršćanskim načelima. Na kraju je podnio zahtjev za prijevremenu mirovinu i postao je stalni pionir. Sada on zastupa Zajednicu u pravnim pitanjima.

Ngirabakunzi Mashariki istinu je upoznao u istočnom Kongu. On kaže: “Budući da sam iz naroda Tutsi, mnogo sam godina bio diskriminiran. Kad sam došao u kontakt s Jehovinim svjedocima, to je bilo kao da sam stigao na neki drugi planet! Za mene je bilo poput čuda družiti se s ozbiljnim ljudima koji su živjeli u skladu s onim što su naučavali. Ta ljubav bila je još očitija tijekom genocida nad Tutsijima 1994. Braća su skrivala moju obitelj i spasila su nas. Godine 1998. bio sam pozvan u Betel, gdje i danas služim sa svojom ženom Emerance. Jedva čekam novi svijet gdje više neće biti nikakvih predrasuda i diskriminacije, a Zemlja će biti ispunjena ljudima koji prizivaju Jehovino ime i žive zajedno u slozi.”

U ožujku 1994, neposredno prije rata, u Ruandi je bilo 2 500 objavitelja. U svibnju 1995. zabilježen je dotad najveći broj od 2 807 objavitelja, usprkos tome što su mnogi pobijeni u genocidu. Istinoljubive osobe hrlile su u Jehovinu organizaciju. Tako je, naprimjer, jedna specijalna pionirka vodila više od 20 biblijskih tečajeva, a uz to je imala listu čekanja na kojoj su drugi interesenti čekali svoj red! Jedan je pokrajinski nadglednik napisao: “Rat je pomogao ljudima da shvate kako je bezvrijedno zgrtati materijalne stvari.”

U siječnju 1996. braća su održala oblasni kongres “Radosni hvalitelji Boga”. Kako li je to bio divan kongres! Budući da je kongres prethodne godine bio otkazan, to je bio prvi poslijeratni kongres. Jedan je brat ovako opisao atmosferu: “Svi su se grlili uz suze  radosnice, a bilo je posebno dirljivo vidjeti braću i sestre Hutue i Tutsije kako se međusobno grle.” Prisutnih je bilo čak 4 424, a krstilo se 285 osoba. Brat Reschke ovako opisuje svoja sjećanja: “Bilo je jako dirljivo čuti kako kandidati glasno odgovaraju ‘Jego!’ (Da!) na dva pitanja za krštenje. Dok su na igralištu u redu čekali da se krste, spustio se velik pljusak. No oni se na to nisu obazirali. Samo su rekli: ‘Ionako ćemo se smočiti!’”

Henk van Bussel vratio se u Ruandu, a Günter Reschke, koji je u Ruandu bio došao da bi ponovno pokrenuo teokratsko djelovanje, sada je bio trajno dodijeljen u tu zemlju. Nedugo nakon toga u Ruandu su se vratili i Godfrey i Jennie Bint.

U poslijeratnim godinama ponovno su se spojile obitelji koje su u ratu bile razdvojene. Naprimjer, kad se 1994. u Kigaliju intenzivirao sukob dviju vojski, stanovništvo je krenulo u masovni zbjeg, i u sveopćoj panici Oreste Murinda razdvojio se od svoje žene te je s njihovim dvoipolgodišnjim sinom pobjegao u grad Gitaramu. Kad je Oreste krenuo da pronađe nešto hrane, ponovno je došlo do oružanog sukoba i u metežu je bio razdvojen od svog sina.

Nakon rata Oreste i njegova supruga su se ponovno susreli, ali njihov je sin bio nestao. Zaključili su da je poginuo. No nešto više od dvije godine nakon toga, jedan čovjek koji nije bio Jehovin svjedok došao je u Kigali u potrazi za poslom. Sreo se s nekom braćom i slučajno je spomenuo da su njegovi susjedi iz Gisenyia u ratu ostali bez svoje djece, ali da sada odgajaju neko siroče koje je ostalo bez roditelja. Dijete se sjećalo imena svog oca i reklo je da su mu roditelji bili Jehovini  svjedoci. Braća su prepoznala o kome se radi i stupila su u kontakt s roditeljima, koji su onom čovjeku pokazali fotografije svog sina. Da, bio je to njihov sin! Oreste je odmah otišao po njega, i roditelji su se ponovno susreli sa svojim sinom nakon dvije i pol godine! Taj je dječak sada kršteni objavitelj.

Važno je spomenuti da su braća zbrinula svu djecu poginulih Jehovinih svjedoka. Nijedno dijete nije završilo u sirotištu. Neka braća preuzela su brigu za siročad svojih susjeda ili rođaka. Jedan bračni par, koji je tada imao desetero svoje djece, preuzeo je brigu za još desetero siročadi.

Krajem 1996. zbog građanskog rata u Kongu bilo je jako teško održavati sigurnost u tamošnjim izbjegličkim logorima, u kojima je u to vrijeme još uvijek bilo više od milijun ruandskih izbjeglica. U studenom su izbjeglice bile prisiljene ili vratiti se u Ruandu ili pobjeći dublje u kongoanske kišne šume. Većina se vratila, a među njima i preostala braća koja se nisu vratila u prosincu 1994. Nemoguće je zaboraviti rijeke ljudi, starih i mladih, kako hodaju ulicama Kigalija u odjeći punoj afričke prašine, sa zavežljajima na glavama.  Sve te izbjeglice morale su se vratiti u svoja mjesta da bi ondje bili popisani. Neko vrijeme sigurnosne mjere bile su jako stroge.

Nažalost, s izbjeglicama su se vratili i brojni nepoželjni elementi, među njima i pripadnici radikalne milicije Interahamwe, koji su na sjeverozapadu zemlje željeli nastaviti svoje djelovanje. Zato je onamo bila poslana vojska da bi ponovno uspostavila sigurnost. U tom je području bilo puno naše braće i bilo im je jako teško ostati neutralnima. Više od 100 objavitelja izgubilo je život 1997. i 1998, većinom zato što su ostali vjerni Jehovi i sačuvali kršćansku neutralnost. U nekim je periodima to područje bilo toliko opasno da niti pokrajinski nadglednici nisu mogli vršiti svoje redovite posjete.

Théobald Munyampundu je bio jedan do malobrojnih pokrajinskih nadglednika koji je uspio posjetiti skupštine u tom opasnom području. Njemu i njegovoj ženi Berancille opasnost nije bila ništa novo. Théobald se krstio 1984, a dvije godine kasnije je zajedno s brojnom drugom braćom i sestrama završio u zatvoru u kojemu su ga brutalno tukli. On i njegova žena su riskirali život i kad su tijekom genocida nad Tutsijima skrivali druge. Nakon što su spasili život jednog tinejdžera čija je majka ubijena u genocidu, uspjeli su prebjeći u Tanzaniju. Ondje je Théobald posjetio dva izbjeglička logora, Benaco i Karagwe, da bi ohrabrio braću, premda je putovanje od logora do logora bilo izuzetno opasno zbog pljačkaša koji su vrebali na putu.

Kad su se vratili u Ruandu, Théobald i njegova žena ponovno su izložili svoj život opasnosti  posjećujući braću u nemirima pogođenom sjeverozapadnom dijelu zemlje. “Ponekad smo morali jako daleko putovati do skupština koje smo posjećivali”, kaže Théobald. “Bilo je preopasno da u posjetu skupštini ostanemo preko noći. Sjećam se jednog posjeta tijekom kišne sezone. Morali smo u toku svakog dana propješačiti četiri sata po jakom pljusku da bismo došli do braće, a zatim smo se navečer morali vratiti do mjesta na kojemu smo odsjeli.”

Théobald opisuje jednog brata kojega je upoznao dok je bio u posjetu jednoj izoliranoj grupi iz tog područja: “Jean-Pierre je slijep, no zadivilo me kad je ustao da bi čitao Bibliju u Teokratskoj školi propovijedanja. Zadani je dio iznio napamet, bez greške, čak poštujući interpunkcijske znakove! Prije sastanka je zamolio jednog brata koji je dobar čitač da mu naglas pročita zadani tekst kako bi ga mogao upamtiti. Jako me ohrabrila njegova odlučnost da izvrši taj zadatak.”

Osvrćući se na svoj ispunjen život, u kojemu se često izlagao opasnostima, Théobald kaže: “U svim tim teškim situacijama uzdali smo se u Jehovu i često smo razmišljali o riječima iz Hebrejima 13:6: ‘Jehova je pomoćnik moj, neću se bojati. Što mi može učiniti čovjek?’” Nakon što su vjerno služili Jehovi u pokrajinskoj i oblasnoj službi, on i njegova supruga sada služe kao specijalni pioniri unatoč svom narušenom zdravlju.

Budući da je broj objavitelja rastao, u Kigaliju je bilo sve teže pronaći odgovarajuće prostore za kongrese. To dobro pokazuje sljedeći primjer. U prosincu 1996. na jednom se stadionu održavao oblasni kongres “Glasnici božanskog mira”. No u blizini se nalazi zatvor iz kojega se kanalizacijski otpad izbacuje u obližnji kanal. Braća su se žalila na nesnosan smrad, a roditelji su se čak počeli bojati za zdravlje svoje djece. S obzirom na te nepovoljne okolnosti, Odbor zemlje je jednoglasno zaključio da je to posljednji oblasni kongres koji će održati na tom stadionu. No gdje će se onda održavati kongresi?

Nadležno ministarstvo dodijelilo je zemljište jednoj skupštini iz Kigalija kako bi na njemu sagradila dvoranu za skupštinske sastanke. Parcela je bila puno veća od onog što je  bilo potrebno za gradnju dvorane. Da su braća predala projekt za gradnju samo jedne manje dvorane, ministarstvo bi vjerojatno uzelo natrag dio zemljišta i dodijelilo ga nekom drugom. Stoga su s punim pouzdanjem u Jehovu braća predala projekt za gradnju jedne skupštinske dvorane i jednostavne kongresne dvorane, uz mogućnost da se ondje kasnije sagradi još jedna skupštinska dvorana. Gradska uprava odobrila je projekt.

Braća su poravnala zemljište i ogradila ga. Stotine volontera krčile su šikaru i iskopale duboke jame za poljske zahode. Sada je to bila prekrasna parcela s blagim nagibom, idealna za održavanje većih skupova.

Narednih mjeseci braća su ondje održala dva pokrajinska sastanka i jedan posebni sastanak, no snažan vjetar i kiša znali su prisiliti okupljene da se šćućure pod ceradama i kišobranima. Stoga je Vodećem tijelu poslan prijedlog da se sagradi jednostavna kongresna dvorana, zapravo natkriveni prostor bez zidova.

 U ožujku 1998. Vodeće tijelo dalo je dozvolu za gradnju kongresne dvorane. Ubrzo su započeli pripremni radovi. Tijekom cijele gradnje čitave su obitelji zajednički radile, kopajući rupe za temelje nosivih stupova. Svi su radili složno i u miru. Ovaj lijep novi objekt bio je otvoren 6. ožujka 1999, a na svečanosti otvaranja prigodni je govor održao brat Jean-Jules Guilloud iz švicarske podružnice.

Situacija se do 1999. stabilizirala u cijeloj zemlji. U veljači te godine stigao je novi par misionara. Bili su to Ralph i Jennifer Jones, koji su bili dodijeljeni u ruandski Betel, čime je betelska obitelj narasla na 21 člana.

Dvojica braće iz Ruande prije toga su završila Školu za organizacijsko osposobljavanje (koja se sada zove Biblijski obrazovni tečaj za neoženjenu braću), koja se održavala u Kinshasi, u Kongu, 1 600 kilometara daleko od Ruande. No budući da je u Kongu počeo  rat, Ruanđani su sve teže putovali u Kinshasu. Imajući to u vidu, Vodeće tijelo odobrilo je da se Škola za organizacijsko osposobljavanje počne održavati u Kigaliju. Prvi razred završio je tečaj u prosincu 2000, a imao je 28 polaznika iz Burundija, Konga i Ruande.

U svibnju 2000. Ruanda je postala podružnica, a ubrzo nakon toga braća su pronašla pogodno gradilište za novi Betel, koji se morao graditi zbog brzog porasta. U travnju 2001. zemljište veličine 2 hektara bilo je kupljeno. Mnoga braća iz Kigalija sjećaju se kako je bilo teško iskrčiti to zemljište, koje je godinama ležalo napušteno.

U istočnom Kongu, 16 kilometara od Gome nalazi se vulkan Nyiragongo, čija je erupcija započela 17. siječnja 2002. Veći dio stanovništva morao je pobjeći iz svojih domova. Ondje je tada bilo 1 600 objavitelja, a većina njih pobjegla je sa svojom djecom i interesentima preko granice u obližnji ruandski grad Gisenyi, gdje su ih braća smjestila po obližnjim dvoranama.

Sutradan su braća iz ruandske podružnice kamionom dopremila tri tone osnovnih potrepština – hrane, pokrivača i lijekova. Pošiljka je brzo bila raspoređena u šest dvorana u tom području koje graniči s Kongom.

Ruandske su vlasti smatrale da je velik broj kongoanskih izbjeglica prijetnja sigurnosti, pa nisu dopustile da ostanu u dvoranama. Tražili su da se prebace u izbjegličke logore. Zato se delegacija ruandskog Odbora podružnice sastala u Gomi s dva člana kongoanskog Odbora podružnice i sa starješinama skupština iz Gome kako bi dogovorili što učiniti. Kongoanska braća nipošto nisu htjela da njihova braća odlaze u izbjegličke  logore u Ruandi. “Mi smo 1994. zbrinuli više od 2 000 ruandske braće s obiteljima i interesente”, rekli su, “pa ni sad ne želimo da naša braća borave u logorima, nego neka se vrate u Gomu, pa ćemo i njih zbrinuti kao što smo zbrinjavali braću iz Ruande.”

Braća u Kongu time su iskazala ljubav i gostoljubivost, jer su primili natrag braću iz svoje zemlje i rasporedili ih po domovima druge braće, ne želeći dopustiti da njihova braća borave u logorima koje vode svjetske organizacije. Tako su se izbjegla braća i njihove obitelji vratili u Gomu, gdje im je bio osiguran smještaj. U međuvremenu je iz Belgije, Francuske i Švicarske stiglo još puno humanitarne pomoći, između ostalog plastičnih cerada. Braća su u Gomi ostala dok im nisu bile sagrađene nove kuće.

Projekt nove podružnice izradio je Regionalni projektni ured iz Južnoafričke Republike, a izvođač je bila jedna građevinska tvrtka iz Ruande. U gradnji je sudjelovao i međunarodni volonterski tim naše braće, a i mnoga domaća braća rado su pomogla pri uređivanju okoliša i drugim završnim poslovima. Usprkos određenim zastojima i poteškoćama, betelska se obitelj u predivnu novu podružnicu uselila u ožujku 2006. Svečanost otvorenja održana je 2. prosinca iste godine, a prigodni je govor održao brat Guy Pierce iz Vodećeg tijela, koji je za tu posebnu prigodu stigao sa svojom suprugom. Programu je prisustvovalo 553 braće i sestara, među kojima je bilo 112 inozemnih delegata iz 15 zemalja.

Na gradnji su radili i Jim i Rachel Holmes iz Kanade. Budući da oni znaju američki znakovni jezik, betelskoj su obitelji ponudili da ponedjeljkom navečer  nakon betelskog obiteljskog Razmatranja Stražarske kule održavaju tečaj tog jezika za sve koji su za to zainteresirani. Javilo se šest betelskih radnika, i oni su tako dobro naučili znakovni jezik da je ubrzo osnovana grupa koja je djelovala na tom jeziku.

U lipnju 2007. stigao je brat Kevin Rupp, koji je u Švicarskoj završio Školu za organizacijsko osposobljavanje. On je trebao služiti kao misionar na znakovnom području. Ubrzo nakon toga u Ruandu je stigao i jedan par misionara iz Kanade koji su također imali iskustva u propovijedanju na znakovnom jeziku. U srpnju 2008. osnovana je skupština koja djeluje na znakovnom jeziku, a ubrzo je osnovano i još nekoliko grupa.

Na oblasnom kongresu 2007. braća su bila presretna kad su čula da je dovršen rad na prijevodu Novi  svijet grčkih knjiga Biblije. Ujedinjena biblijska društva još su 1956. izdala cijelu Bibliju na kinjaruandi. Premda je taj prijevod bio plod iskrenih nastojanja da se izda Biblija koju će tamošnji čitatelji moći čitati na svom jeziku, i premda se na sedam mjesta u hebrejskim knjigama čak koristi Božje ime u obliku YEHOVA, prijevod Novi svijet je ipak postao dostupniji većem broju ljudi, osobito siromašnijima. Taj je novi prijevod točan i lako razumljiv, što se može zahvaliti silnom trudu koji su u njega uložili domaći prevoditelji u suradnji sa Službom za suradnju s prevoditeljima, koja djeluje u New Yorku. Predivno je vidjeti kako većina djece u dvorani u rukama drži svoj osobni primjerak Biblije i kako veselo podižu ruku, javljajući se da čitaju biblijske retke na sastancima u točkama u kojima je to predviđeno!

Premda braća imaju vjersku slobodu još od 1992, kad je naše djelovanje registrirano, ipak sve vrijeme doživljavaju probleme zbog svoje kršćanske neutralnosti. Tijekom proteklih 15 godina na stotine braće bile su uhićene jer nisu željeli sudjelovati u noćnim vojnim ophodnjama. No nakon što se nekoliko delegacija naše braće susrelo s ministrima u vladi, vlasti su pristale dopustiti našoj braći da obavljaju neke alternativne službe za opće dobro.

 Proteklih je godina 215 učitelja i učiteljica izgubilo posao jer nisu željeli pohađati politički seminar. I 118 učenika izbačeno je iz škole jer nisu željeli pjevati državnu himnu. Predstavnici podružnice sastali su se s vlastima kako bi im objasnili naš neutralan stav, i nakon mnogo mjeseci većini je djece bilo dopušteno da se vrate u školu. Braća su se na tom sastanku osvrnula na povijest našeg djelovanja u Ruandi. Ukazala su službenicima da su 1986. Jehovini svjedoci bacani u zatvor zbog svoje neutralnosti te da je 1994. upravo ta neutralnost bila razlog što nisu sudjelovali u genocidu (Ivan 17:16).

Jehovini svjedoci poštuju državne zakone, ali ostaju politički neutralni bez obzira na to tko bio na vlasti. Naprimjer, godine 1986. François-Xavier Hakizimana godinu i pol proveo je u zatvoru zbog neutralnosti. Nakon što je poslije genocida došlo do promjene vlasti, iz istog je razloga ponovno bio zatvoren 1997. i 1998. Takvi primjeri pokazuju da su Jehovini svjedoci dosljedni u svojoj neutralnosti i da ne rade protiv nijedne vlasti. Kršćanska neutralnost temelji se na načelima Biblije.

Ako izuzmemo te neprestane probleme, braća općenito govoreći slobodno održavaju tjedne sastanke i kongrese i dopušta im se da propovijedaju i održavaju sastanke u brojnim zatvorima, gdje je već popriličan broj zatvorenika prihvatio istinu. Osim toga, u službenoj 2009. godini u šest sudskih slučajeva donesene su presude u korist Jehovinog naroda u Ruandi.

Izvještaj iz Ruande ne bi bio potpun ako ne bismo ponešto rekli i o programu sustavne gradnje dvorana, koji je postigao neslućeni uspjeh. Od 1999. godine, kad je uveden program gradnje u zemljama koje nemaju dovoljno financijskih sredstava, marljivi volonteri sagradili su čak 290 jednostavnih, ali i lijepih dvorana za skupštinske sastanke.

Uz svesrdnu pomoć domaćih objavitelja, timovi za gradnju su u većini slučajeva dvoranu uspjeli završiti za tri mjeseca. Dok dvorane niču po cijeloj zemlji, ljudi koji to promatraju postaju znatiželjni, što Jehovinom narodu stvara prilike za davanje svjedočanstva. Osim kongresne dvorane u Kigaliju, braća su sagradila i deset manjih i jednostavnijih kongresnih dvorana bez zidova, pa sada objavitelji mogu prisustvovati većim skupovima, a da pritom ne moraju pješice prelaziti ogromne udaljenosti preko brdovitog područja. Osim toga, braća su sagradila i četiri dvorane za skupštinske sastanke koje su projektirane tako da im se u kratkom roku kapacitet može povećati, pa i u tim dvoranama mogu održavati pokrajinske sastanke.

U prvih nekoliko mjeseci svake kalendarske godine sve skupštine revno sudjeluju u akciji obrađivanja nedodijeljenih ili rijetko obrađivanih područja. Objavitelji ponekad moraju prijeći velike udaljenosti, i to na vlastiti trošak, da bi obradili takva područja. A u udaljenija područja na tri mjeseca šalju se privremeni specijalni pioniri. Tako se osnivaju grupe, a one su temelj za buduće skupštine. Tako je, naprimjer, u akciji koja je trajala od siječnja do ožujka 2010. započeto na stotine biblijskih tečajeva i osnovano je devet  grupa. Pored toga, u istom je razdoblju 30 privremenih specijalnih pionira osnovalo 15 grupa.

Na oblasnom kongresu “Bdijte!” koji je održan 2009. godine, ruandska braća bila su presretna zbog toga što su dobila novu pjesmaricu, a čak su čula i splet novih pjesama otpjevanih na jeziku kinjaruanda. Ne samo da je nova pjesmarica pravovremeno bila prevedena na taj jezik, nego su skupštine svoje tiskane primjerke dobile na vrijeme kako bi već u siječnju 2010. mogle početi pjevati nove pjesme na sastancima zajedno sa svojom braćom diljem svijeta.

Sasvim je razumljivo da su se, nakon što je 2007. na kinjaruandi objavljen prijevod Novi svijet grčkih knjiga Biblije, svi pitali kada će na njihov jezik biti prevedena cijela Biblija. Kad se približilo vrijeme održavanja oblasnih kongresa za 2010, braća su dobila obavijest da će član Vodećeg tijela brat Guy Pierce posjetiti Ruandu u kolovozu kad se u Kigaliju bude održavao oblasni kongres. Kongres se trebao održati na stadionu preko puta podružnice. Svi su bili u nekom iščekivanju, a onda je brat Guy Pierce sve obradovao predstavivši javnosti cjeloviti prijevod Novi svijet na kinjaruandi! Tog petka prijepodne programu je prisustvovalo 7 149 osoba, i svatko je dobio osobni primjerak nove Biblije. U nedjelju su na kongres došla i braća iz drugih ruandskih oblasti, tako da je broj prisutnih skočio na 11 355. Tijekom kongresa pored stadiona su prolazili vojnici. Kad su čuli za novu Bibliju, pitali su mogu li je i oni dobiti, i tako je i njima podijeljeno 180 primjeraka. Svoje primjerke zahvalno su primili i gradonačelnik Kigalija, šef policije i službenici Ministarstva sporta.

 Propovijedanje dobre vijesti u Ruandi je započelo 1970, kad su ondje djelovala samo tri objavitelja. Sada u zemlji djeluje čak 20 000 objavitelja. Oni svakoga mjeseca vode oko 50 000 biblijskih tečajeva. U travnju 2011. Obilježavanju Kristove smrti prisustvovalo je 87 010 osoba. Braća u Ruandi tijekom godina su postala poznata po svojoj revnosti. U nekom obliku punovremene službe služi oko 25 posto objavitelja, a preostali objavitelji u službi provode prosječno 20 sati mjesečno. Naša braća marljivo rade zajedno s “Gospodarom žetve” na ovom plodnom “polju” i nemaju namjeru usporiti svoju aktivnost. Dok Jehova blagoslivlja njihov rad, ostaje da se vidi koliko će još stanovnika ove Zemlje Tisuću Brežuljaka doći na Jehovinu simboličnu svetu goru da bi ga ondje slavili (Mat. 9:38; Mih. 4:1, 2).