• BROJ ZEMALJA 239

• BROJ OBJAVITELJA 7 782 346

• SATI PROVEDENIH U SLUŽBI PROPOVIJEDANJA 1 748 697 447

• BROJ BIBLIJSKIH TEČAJEVA 8 759 988

• BROJ ZEMALJA 58

• BROJ STANOVNIKA 968 989 710

• BROJ OBJAVITELJA 1 312 429

• BROJ BIBLIJSKIH TEČAJEVA 2 999 639

Odlučila je zadržati dijete

U Addis Abebi, glavnom gradu Etiopije, živjela je žena po imenu Saba, koja je bila vlasnica jedne trgovine. Jednog dana pristupile su joj dvije naše sestre i ponudile časopis Probudite se! koji je govorio o pobačaju. Saba ih je uvela u trgovinu i sa suzama u očima rekla da razmišlja o tome da pobaci svoje dijete. Dok su razgovarale s njom, sestre je toliko dirnula njena priča da su i one zaplakale. Tog dana Saba je odlučila  zadržati dijete i odlučno je objasnila svom suprugu razlog za svoju odluku. Za nekoliko mjeseci rodila je prekrasnu djevojčicu. Počela je proučavati Bibliju i krstila se te sada radosno služi kao stalni pionir. I njen je suprug počeo proučavati te se na koncu krstio, a u travnju 2012. krstilo se i dvoje njihove starije djece.

“Možemo li mi ući u kuću i razgovarati s njim?”

U Etiopiji je jedan pokrajinski nadglednik propovijedao od kuće do kuće s jednim bratom. Kad su došli do jedne kuće, vrata im je otvorila kućna pomoćnica. Upitali su je mogu li razgovarati s domaćinom. Ona im je rekla da to nije moguće, pa su je upitali mogu li joj dati nešto literature za njega. Pomoćnica je otišla do kućevlasnika kako bi mu prenijela što su braća rekla, a zatim se vratila i kazala da bi on prvo želio vidjeti o čemu je riječ.

Stoga su joj braća dala jedan časopis da ga odnese tom čovjeku. Ona se vratila nakon nekoliko minuta i rekla da će ga gospodin pročitati. Zatim su je braća upitala: “Ako on ne može doći do vrata, možemo li mi ući u kuću i razgovarati s njim?” Nato je pomoćnica ponovno otišla do tog čovjeka. Ovaj je put prilično dugo ostala u kući, pa su se braća pitala hoće li se ona uopće vratiti. No žena se nakon nekog vremena ipak pojavila i pozvala ih da uđu. Braća su ušla u kuću i upoznala vlasnika, Yirgua. Bio je to stariji čovjek, koji je već deset godina bio vezan za krevet,  te nije mogao čak ni sjediti, a kamoli stajati na nogama. Tada su braća saznala da se kućna pomoćnica bila dugo zadržala zato što je odijevala Yirgua i pospremala njegovu sobu.

Braća su počela svjedočiti i pričati o Božjem Kraljevstvu. Yirgua se jako dojmilo ono što je čuo, pa je prihvatio biblijski tečaj. Kako je duhovno napredovao, tako mu je i zdravlje polako išlo na bolje. Na koncu je uspio ustati iz kreveta i kretati se pomoću invalidskih kolica. Ubrzo je počeo dolaziti na sastanke te se nedavno krstio na kongresu.

“Poveži se s crkvom koja izdaje ove knjige”

Calvinu, koji živi u Zimbabveu, otac je umro kad je on imao četiri godine. Ostavio mu je samo jednu torbu u kojoj je bila Biblija Novi svijet i prvi svezak knjige Izaijino proročanstvo — svjetlo za čitavo čovječanstvo. “Poveži se s crkvom koja izdaje ove knjige”, rekao mu je otac. “Ona naučava istinu.”

Calvinu je kasnije umrla i majka, pa je počeo živjeti s bakom. Devet je godina odbijao ići s njom u njenu crkvu jer je bio uvjeren da će prije ili kasnije pronaći onu “crkvu” koja izdaje publikacije što mu ih je ostavio otac.

Jednog je dana Calvinova baka srela jednu našu sestru i počela razgovarati s njom. Ne znajući da je ona Jehovin svjedok, baka joj je spomenula da ima tvrdoglavog unuka koji ne želi s njom ići u crkvu, nego nedjeljom po cijeli dan čita neku knjigu koju mu je ostavio otac. Sestra ju je upitala koja je to knjiga. Baka je odvratila kako misli da je to “jedna od onih bezveznih knjiga” koje dijele Jehovini svjedoci.

Nato joj je sestra rekla da bi rado upoznala njenog unuka. Kad je došla kod njih, Calvin je bio izvan sebe  od radosti. Sestra je istog dana počela s njim proučavati Bibliju uz pomoć knjige Što Biblija doista uči? On je odmah počeo ići na sastanke iako se baka tome žestoko protivila. Nije se dao pokolebati, nego je čvrsto odlučio živjeti u skladu s onim što naučava Biblija. Krstio se u kolovozu 2012. Calvin željno očekuje vrijeme kad će Jehova uskrsavati ljude jer se nada da će tada ponovno vidjeti svog oca i majku.

“Bog kojem služiš jako je moćan”

Caro iz Ugande prihvatila je biblijski tečaj. No nakon mjesec dana njen suprug, Martin, počeo joj se snažno protiviti. On se bavio vračanjem te joj je rekao: “Zbog tvojih knjiga naši pokojni preci više ne mogu ući u kuću.” Stoga ju je počeo maltretirati i prijetio joj da će je ubiti bude li i dalje proučavala Bibliju. Osim toga prestao se brinuti za obitelj. No Caro to nije obeshrabrilo. Počela je uzgajati povrće u svom vrtu kako bi njena obitelj imala što jesti te je i dalje marljivo učila o Jehovi. Kasnije se pokazalo da joj je život doista u opasnosti, pa je pobjegla od kuće. Bilo joj je jako teško i jedva je spajala kraj s krajem. No kad je čula da su joj se djeca razboljela, uzela je ono malo novca što ga je zaradila te im je kupila lijekove.

Nakon nekog vremena nazvao ju je suprug. “Htio bih da se vratiš kući”, rekao je. “Bog kojem služiš jako je moćan. Vidim da je sve ovo vrijeme bio uz tebe. Molim te, reci onim ljudima koji te uče o Bogu da bih volio da uče i mene. Stvarno želim promijeniti svoj život.” Martin je to ozbiljno mislio i postupio je u skladu sa svojim riječima. Sada je cijela obitelj opet zajedno i radosno služi Jehovi. I Martin i Caro krstili su se na kongresu u kolovozu 2012.

 Sam je propovijedao u svom zabačenom selu

Dok je živio u jednom gradu daleko od svog doma u Keniji, David je počeo proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. No ubrzo se morao vratiti u svoje rodno selo Lokichar, koje se nalazi na sjeverozapadu Kenije. Najbliža skupština nalazila se u gradu Lodwaru koji je bio udaljen više od 150 kilometara od njegovog sela. Četiri godine David nije imao gotovo nikakvog kontakta s Jehovinim svjedocima, no propovijedao je svojim susjedima i rođacima te im govorio o onome što je ranije naučio dok je proučavao Bibliju. Neki su pozitivno reagirali na dobru vijest koju im je prenio, te je uskoro vodio nekoliko biblijskih tečajeva. Godine 2007. stupio je u kontakt s braćom iz Lodwara te ponovno počeo proučavati Bibliju. Dvaput mjesečno odlazio je u Lodwar putujući taksi-motociklom i minibusom.

Što je više učio o Bogu, to je revnije propovijedao. Premda još nije bio kršten, pored svoje kuće sagradio je provizornu “dvoranu” koja je imala zidove od blata i slamnati krov te je u njoj održavao sastanke na koje su dolazile zainteresirane osobe. No nekim je seljanima jako smetalo što on propovijeda, pa su ga dvije godine vrijeđali i napadali. Jednom ga je nekolicina muškaraca brutalno pretukla, tvrdeći da je u selo donio “Đavlova učenja”. Na koncu je David zatražio pomoć od predstavnika vlasti i tako je nasilje prestalo, a on je nastavio u miru propovijedati. “Istina je moj život”, rekao je. “Nikakvo protivljenje ne može me spriječiti da služim Jehovi.”

David se krstio 2009. i sada služi kao sluga pomoćnik i stalni pionir. Iako su on i njegov 15-godišnji sin jedini objavitelji koji žive u tom području, u travnju 2012. šezdesetak seljana prisustvovalo je obilježavanju  Kristove smrti koje je bilo održano u “dvorani” pokraj njegove kuće.

“Pomoću Biblije dokažite da je u krivu”

Dok je jednom prilikom putovala autobusom, sestra Janet, koja služi kao stalni pionir u Gani, čitala je knjigu Što Biblija uči. Na jednoj je stanici u autobus ušao svećenik i putnicima održao propovijed. Nakon što je završio, sve ih je pozvao da daju neki prilog. Tada mu je Janet rekla: “Vi kažete da je Isus Bog. Recite mi, tko se onda obratio Isusu prilikom njegovog krštenja?”

Svećenik je odgovorio: “To je misterij.”

Nato je Janet otvorila 4. poglavlje knjige Što Biblija uči, odabrala nekoliko biblijskih redaka i zamolila neke putnike da ih pročitaju. Zatim im je objasnila koja je razlika između Isusa i Svemogućeg Boga, Jehove.

“Ti si vještica”, rekao je svećenik.

Tada su neki putnici stali u njenu obranu i kazali: “Nemojte je optuživati da je vještica. Radije pomoću Biblije dokažite da je u krivu.” Svećenik je na sljedećoj stanici ljutito izašao iz autobusa. Jedna mlada žena koja je sjedila pokraj Janet rekla je: “Ja sam mislila da je Jehova naziv građevine u kojoj se okupljaju Jehovini svjedoci. Tek sam danas, nakon vašeg razgovora sa svećenikom, shvatila da je to Božje ime.”

Njih dvije nastavile su razgovarati. Na kraju je Janet uzela njezin broj telefona i obećala joj da će je nazvati. Kad je žena stigla kući, ispričala je svojoj baki što se dogodilo u autobusu. I ona se iznenadila kad je čula da se Bog zove Jehova. Sestra Janet kasnije je dogovorila s braćom da posjete tu ženu i njenu baku. Sada obje dolaze na naše sastanke.

• BROJ ZEMALJA 57

• BROJ STANOVNIKA 946 087 916

• BROJ OBJAVITELJA 3 861 145

• BROJ BIBLIJSKIH TEČAJEVA 4 196 922

Pronašla je istinu ondje gdje je to najmanje očekivala

Dvadesetogodišnja Andrea iz Bolivije bila je nasilna i jaka te je samom svojom pojavom drugima ulijevala strah u kosti. Dok su je čuvari vodili u zatvor, ona se snažno opirala te ih je cijelo vrijeme psovala i prijetila im. U tom se zatvoru nalazila i naša sestra po imenu Leidy, koja je bila lažno optužena. Ona se nije bojala Andreje, već  se sažalila nad njom. Leidy je imala običaj svakog jutra naglas čitati jednu pjesmu iz naše pjesmarice. Kad ju je Andrea čula, upitala ju je: “Jesi li ti Jehovin svjedok?”

Leidy joj je potvrdno odgovorila, a Andrea je rekla: “Moja mama je Jehovin svjedok, a i ja sam s njom nekad išla na sastanke. Ona je proučavala Bibliju sa mnom.” Nakon što je to rekla, briznula je u plač. Sljedećih nekoliko dana Leidy i Andrea puno su razgovarale o duhovnim temama, a kad je došlo vrijeme da Andrea ode na saslušanje, zajedno su se molile Jehovi za pomoć i vodstvo. Andrea je bila puštena iz zatvora te je na slobodi nastavila učiti o Jehovi. Ubrzo je postala nekršteni objavitelj, a sada se sprema za krštenje.

Leidy je mudro iskoristila vrijeme koje je provela nepravedno optužena u zatvoru. Dok je bila ondje, započela je 21 biblijski tečaj. Sada tri puta tjedno odlazi u zatvor kako bi pomagala zainteresiranim osobama da duhovno napreduju.

Pomogla im je naša internetska stranica

Jedne nedjelje u proljeće 2011. u našu dvoranu u Kanadi ušao je lijepo odjeven bračni par s dvoje djece. Svi su mislili da su to naša braća iz nekog drugog grada koja su došla u posjet skupštini. No Dominic, sluga pomoćnik iz te skupštine, odmah je prepoznao da je to Marc-André, čovjek s kojim je sedamnaest godina ranije proučavao Bibliju. Marc-André i njegova supruga, Josée, zadnje su dvije godine preuzimali  časopise Stražarska kula i Probudite se! s internetske stranice www.pr418.com. Čitajući te časopise shvatili su da bi trebali ići na naše sastanke. Braća su se odmah dogovorila s njima da ih posjete i započnu biblijski tečaj. Odonda cijela ta obitelj redovito dolazi na sve sastanke. Nakon samo dva mjeseca proučavanja s braćom počeli su jednom tjedno proučavati i sami kao obitelj. Oni i dalje lijepo napreduju, a u svibnju 2012. Josée je imala prvi učenički zadatak u Teokratskoj školi propovijedanja.

“Dao mi je svoj sendvič i šešir”

Dok je 2010. bio na oblasnom kongresu, desetogodišnji Marcelo iz Čilea primijetio je da jedan stariji gospodin koji sjedi pored njega nema ništa od literature.

“Ovaj čovjek nema Bibliju”, šapnuo je svojoj majci.

“Daj mu da čita zajedno s tobom”, odgovorila mu je. Tada se Marcelo primaknuo tom gospodinu, koji se zvao Victor, te mu u svojoj Bibliji pokazivao retke koji su se čitali tijekom programa. Za vrijeme pauze Marcelo je rekao majci: “Gospodin nije donio ništa za ručak.” Ona mu je predložila da svoj ručak podijeli s njim. Stoga mu je Marcelo dao sendvič i šalicu čaja. Dok je Victor jeo, Marcelo mu je pokazivao sve biblijske citate kojih se mogao sjetiti.

Tijekom poslijepodnevnog dijela programa sunce je jako upeklo. Marcelo se ponovno obratio majci i rekao joj: “Gospodin nema šešir.”

Majka mu je rekla: “Daj mu svoj.” Tako je i učinio. Nakon što je program završio, Marcelo i Victor su se pozdravili.

Kad je Marcelo sljedeće godine došao na oblasni kongres, zanimalo ga je je li došao i Victor, pa ga je  potražio. Jako se obradovao kad ga je vidio. Victor je ovaj put nosio kravatu! Ugledavši Marcela, radosno je rekao: “Ja sam danas ovdje zbog ovog dječaka. Prošle godine dobio sam pozivnicu za kongres, pa sam odlučio doći. Ovaj mi je dječak tijekom programa pokazivao retke u svojoj Bibliji, a poslije mi je dao svoj sendvič i šešir. Sada proučavam Bibliju!” Victor je kasnije postao nekršteni objavitelj.

Dobio pohvalu od novinarke

Jedna poznata novinarka iz Venezuele u svojoj je kolumni opisala što je doživjela kad je nazvala službu za korisnike jedne državne telefonske kompanije i zatražila pomoć. Operater koji je preuzeo njen poziv bio je prilično otresit i neuljudan i nije joj nimalo pomogao. Kad je drugi put nazvala službu za korisnike, javio joj se mladić po imenu Misael. On je ljubazno odgovarao na njena pitanja i puno joj je pomogao. Novinarka je napisala: “Taj je mladić tijekom cijelog razgovora bio iznimno ljubazan, uslužan i susretljiv te mi se sve vrijeme obraćao s poštovanjem. Pomogao mi je da riješim svoj problem s telefonom i objasnio mi što da učinim ako se taj problem ponovi.”

Nakon što ga je pohvalila, on joj je rekao da je Jehovin svjedok i da se nastoji ophoditi sa svojim bližnjima onako kako je to zapovjedio Isus. Novinarka je izrazila želju da razgovara s Misaelovim nadređenim. Kad ga je dobila, pohvalila je Misaela zbog dobro obavljenog zadatka. U svojoj je kolumni napisala da je Misael Jehovin svjedok i uzoran građanin čiji bi primjer svi trebali oponašati. Tekst je zaključila riječima: “Bilo bi dobro da u svim javnim službama imamo ljude poput njega.”

 “Nemojte biti tvrdoglavi!”

Gluha 15-godišnja djevojka iz Ekvadora po imenu Gabriela bila je presretna što se u listopadu 2011. krstila na oblasnom kongresu koji se održao na znakovnom jeziku. Bila je toliko ushićena da je u ponedjeljak, kad se vratila u školu, upitala svoju profesoricu smije li ostalim učenicima nešto kratko reći. Profesorica joj je to dopustila te je Gabriela stala pred razred i na znakovnom jeziku uzbuđeno kazala: “Željela bih vas obavijestiti da sam prošli petak, subotu i nedjelju bila na kongresu Jehovinih svjedoka te da sam se ondje krstila. Htjela bih vam reći i to da se bliži kraj ovog zlog svijeta. Preostalo nam je jako malo vremena! Hitno morate napraviti potrebne promjene u svom životu. Zato nemojte biti tvrdoglavi! Bojte se Boga!” To je ostavilo dubok dojam na učenike.

 Kasnije tog istog dana Gabrieli je za vrijeme ručka pristupila Katty, jedna neaktivna gluha sestra. Željela je saznati kako je Gabrieli bilo na kongresu. Ona je odgovorila: “Bilo je predivno!” No potom joj je otvoreno rekla: “Ja sam sada kršteni Jehovin svjedok i želim ostati vjerna Jehovi. Zato ti moram reći da se više ne mogu družiti s tobom jer ne živiš po biblijskim načelima. Ako bih se družila s tobom, to bi narušilo moj odnos s Bogom. Trebaš se promijeniti. Jako je važno da se moliš Jehovi, a i da razgovaraš sa starješinama. Znam da se možeš popraviti.” Zahvaljujući Gabrielinom otvorenom savjetu što ga je iz ljubavi dala Katty, ona je razgovarala sa starješinama, koji su joj pružili duhovnu pomoć, te je ponovno krenula u službu propovijedanja.

Posudila je laptop od profesorice

Jednu 16-godišnju sestru iz Sjedinjenih Američkih Država jednom je prilikom cijeli razred ispitivao o njenoj religiji, ali ona kod sebe nije imala ništa od naše literature, pa čak ni Bibliju. Ipak, htjela im je na temelju Biblije objasniti sve što ih je zanimalo, te je od profesorice posudila laptop i pristupila internetskoj stranici www.pr418.com. Odgovorila im je na sva njihova pitanja, a usto im je pokazala što se sve nalazi na toj stranici i kako se njome mogu služiti. Objasnila im je da na našu stranicu mogu otići kad god žele saznati odgovor na neko biblijsko pitanje, a nisu u prilici razgovarati s Jehovinim svjedocima. Kako su dani prolazili, primijetila je da je učenici iz razreda sve rjeđe ispituju o njenoj vjeri. Kad ih je upitala zašto joj više ne postavljaju toliko pitanja, neki su joj rekli da putem mobitela redovito posjećuju našu stranicu. Kasnije je saznala da to radi i njezina profesorica!

• BROJ ZEMALJA 48

• BROJ STANOVNIKA 4 222 869 785

• BROJ OBJAVITELJA 674 608

• BROJ BIBLIJSKIH TEČAJEVA 662 736

Spriječili sukob između dva sela

Nekoliko Jehovinih svjedoka u Indoneziji krenulo je na pogreb. Put ih je vodio kroz jedno malo selo. Jedan brat koji služi kao pionir zapazio je neke mladiće kako stoje uz put. Započeo je razgovor s njima i dao im brošuru Slušaj Boga i živi vječno. Nešto kasnije jedna je sestra na povratku kući prolazila istim putem. Prišao joj je neki čovjek koji je u ruci držao tu brošuru i zahvalio joj što ju je  dala njegovoj djeci. “To im je spasilo život!” rekao je. No sestra nije znala odakle čovjeku ta brošura, pa ga je upitala što se dogodilo. On joj je ispričao kako su njegovi sinovi i još neki mladići namjeravali napasti ljude u jednom drugom selu. U skladu s njihovim običajima, htjeli su osvetiti jednog svog prijatelja kojeg su pretukli ljudi iz tog sela. No dok su čitali brošuru, shvatili su da se oni koji se tuku s drugima neće naći u raju. Stoga su se smirili, odustali od svog plana i otišli kući. Tako su biblijski savjeti iz naše brošure spriječili opasan sukob između dva sela.

Transvestit promijenio način života

Rek iz Kambodže odrastao je u tradicionalnoj obitelji. No on i njegov brat blizanac od malih su nogu željeli biti djevojčice. Igrali su se lutkama i odijevali žensku odjeću. Njihova je majka bila zbunjena zbog toga i bilo ju je sram svojih sinova, ali nije znala kako ih natjerati da se prestanu tako ponašati. Oni bi iz kuće pošli u školu odjeveni kao dječaci, no u školi bi se odmah presvukli u žensku odjeću. Kad su imali 16 godina, prijavili su se na natjecanje u ljepoti za transvestite. Ondje su ih zapazili ljudi iz svijeta zabave te su tako počeli nastupati u zabavnim televizijskim emisijama. Rek je ubrzo postao homoseksualac i počeo se družiti s drugim transvestitima.

Otprilike u to vrijeme Rekova je majka počela ići u crkvu te je i njega nagovorila da ide s njom. On je pristao dolaziti u crkvu odjeven kao muškarac, ali nije htio skratiti svoju dugu kosu. Svećenik je često riječima ponižavao Reka i ismijavao njegov način života. Unatoč tome Rek je odlučio proučavati Bibliju s tim  svećenikom u njegovoj crkvi. Prvi tjedan rano je ustao i biciklom otišao do crkve koja je udaljena nekoliko kilometara od njegove kuće, ali svećenik mu je rekao da danas nije u mogućnosti razgovarati s njim o Bibliji. Idući tjedan Rek je ponovno otišao do crkve, no svećenik se nije ni pojavio, što je Reka jako povrijedilo.

Kad se vratio kući, njegov brat blizanac rekao mu je da ga je maloprije posjetila neka žena i ponudila mu besplatan biblijski tečaj koji se može održavati u njihovoj kući. Dala mu je knjigu Što Biblija doista uči? Tako su obojica počela proučavati Bibliju s tom sestrom i njenim mužem. Nakon šest mjeseci Rekov je brat odustao od proučavanja jer nije bio spreman promijeniti svoj način života. No Reka su se duboko dojmile riječi iz 1. Korinćanima 6:9, 10 te je jasno razumio što treba učiniti. Marljivo je čitao i proučavao Bibliju, molio se i pohađao naše sastanke. To mu je pomoglo da prestane nemoralno živjeti i postane čestit čovjek. Sada i njegova majka proučava Bibliju te dobro duhovno napreduje. Kad se Rek krstio, ona je sa suzama u očima rekla: “Jako sam sretna što se moj sin krstio kao muškarac.” Rek sada služi kao stalni pionir.

Prestala se baviti spiritizmom

Or-Ya se bavila prizivanjem duhova, proricanjem budućnosti, iscjeliteljstvom i pružanjem raznih vrsta savjeta. Muž i žena koji služe kao specijalni pioniri u Haifi, u Izraelu, pozvonili su na njena vrata dok su propovijedali od kuće do kuće. Ona ih je pozdravila rekavši: “Ako ste došli razgovarati o Bogu, slobodno uđite!” Or-Yaina kuća bila je prepuna predmeta povezanih sa spiritizmom i misticizmom. Rekla im je da prima objave od Boga te da joj neke od njih stižu preko “duha” jednog pokojnog rabina.

 Brat i sestra ponudili su joj biblijski tečaj pomoću knjige Što Biblija uči i ona ga je prihvatila. Naime dva dana prije nego što su došli k njoj ona je molila Boga da joj pošalje nekoga tko bi joj mogao objasniti izvorna biblijska učenja, a ne rabinsko tumačenje Svetog pisma. Nakon što je mjesec dana proučavala Bibliju s njima, upitala ih je: “Da li još netko osim vas dvoje vjeruje u ovo što vi naučavate?” Stoga su je brat i sestra pozvali na sastanak njihove skupštine i žena je prihvatila poziv. Kad je došla, duboko je se dojmila srdačnost i ljubav koju su joj braća iskazala. Odonda redovito ide na sastanke.

Dva mjeseca nakon što je počela proučavati Or-Ya je čula da će se uskoro održati kongres, pa je upitala: “Jesam li dobro razumjela da se kod vas ljudi krštavaju na kongresima? Ako je tako, imate samo dva mjeseca da me pripremite za krštenje!” S tim ciljem u mislima Or-Ya je najprije pobacala iz kuće sve svoje spiritističke predmete, koji su bili vrlo skupi. Zatim se prestala baviti spiritizmom te je počela svjedočiti drugima. Svim svojim bivšim pacijentima i klijentima ponudila je naše časopise i knjigu Što Biblija uči. Kasnije se razboljela, no nije pribjegla svojim prijašnjim metodama liječenja. Budući da se prestala baviti svojim nekadašnjim zanimanjem, četiri je mjeseca bila bez ikakvih prihoda. No odlučila je tražiti posao na kojem može raditi samo četiri dana u tjednu po šest sati na dan kako bi imala dovoljno vremena za teokratske aktivnosti. S vremenom je uspjela naći posao koji joj je odgovarao. Potom je prodala svoju veliku kuću i unajmila mali stan.

Na koncu je stekla preduvjete za krštenje, ali tjedan dana prije kongresa slomila je nogu. No to je nije  pokolebalo, već se krstila s nogom u gipsu. Danas Or-Ya redovito ide u službu propovijedanja, svjedoči prijašnjim klijentima i vodi nekoliko biblijskih tečajeva.

Pripadnik kulta upoznao istinu

Naša su braća počela proučavati Bibliju s dva gluha brata blizanca koja su živjela u zabačenom planinskom području na Filipinima. Obojica su bila članovi jednog kulta čiji pripadnici vjeruju da im nikakvo oružje ne može naškoditi sve dok nose određene amajlije i marame. Obučavali su se za borbu dugim noževima i puškama te su sudjelovali u mnogim sukobima s pobunjenicima koji žive u planinama. Vođe kulta dopustili su im da proučavaju Bibliju s Jehovinim svjedocima pod uvjetom da ih oni neće nagovarati da napuste njihov kult.

Naravno, naša su braća potaknula blizance da o tome sami donesu odluku na temelju onoga što su naučili iz Biblije. Jedan od njih rekao je da ne može učiniti promjene u svom životu koje su potrebne da bi na ispravan način služio Bogu. No drugi je nastavio proučavati. Brat koji je s njim vodio tečaj htio ga je ohrabriti, pa je otvorio Bibliju i rekao mu na znakovnom jeziku: “Tvoje ime, Samuel, spominje se u Bibliji. Samuel o kojem govori Biblija služio je pravom Bogu, Jehovi, sve do duboke starosti. I ti možeš biti vjeran i poslušan Jehovi.” Te su riječi Samuela dirnule u srce. “Ako se moje ime spominje u Bibliji”, razmišljao je, “onda i ja moram stati na Jehovinu stranu.” Stoga je obavijestio vođe kulta da namjerava otići iz planina te je spalio sve svoje amajlije i spiritističke predmete. Nakon toga brzo je duhovno napredovao. On je sada kršteni Jehovin sluga i revno pomaže drugim gluhim osobama da upoznaju istinu iz Božje Riječi.

 Dječak hrabro podnio progonstvo

Rajiv živi u jednom zabačenom selu na sjeveru Indije. Njegov je učitelj, koji je bio Jehovin svjedok, na satu učio njega i ostalu djecu moralnim vrijednostima i načelima uz pomoć knjige Uči od Velikog Učitelja. Devetogodišnji Rajiv pažljivo je slušao sve što je učitelj govorio i počeo je primjenjivati te pouke u svom životu. Rekao je učitelju da je prestao lagati i tući se s drugom djecom te da je počeo dijeliti svoju užinu s onima koji nemaju što jesti.

Kad je nešto više naučio o Božjem naumu da obnovi raj na Zemlji, počeo je o tome govoriti ljudima koji su  živjeli u njegovom selu i onima koje je susretao u vlaku dok bi putovao u školu i vraćao se kući. No to je smetalo njegovim roditeljima i bilo ih je sram zbog toga što on radi. Stoga su mu zabranili da priča drugima o Jehovi i Isusu. On ih nije poslušao, pa su ga počeli tući. Kad bi se vratio iz škole, majka bi mu uzela svu odjeću kako ne bi mogao izaći iz kuće i razgovarati s ljudima o svojoj kršćanskoj nadi. Roditelji mu nisu dali da spava u svom krevetu, a ponekad su mu čak uskraćivali hranu. No ni time nisu uspjeli spriječiti Rajiva da propovijeda, pa su na koncu pozvali hinduističkog svećenika ne bi li ga on “urazumio”.

Svećenik je nekoliko dana proveo u njihovoj kući i tjerao Rajiva da se pokloni nekom idolu. Rajiv mu je rekao da je taj idol običan komad kamena, a ne živi bog. Svećenik mu je odvratio da treba gledati očima vjere, pa će onda u tom kipu “vidjeti” boga. Nato je Rajiv uzeo komad papira i na njega napisao “100 rupija”. Zatim je dao taj papir svećeniku i zamolio ga da njime kupi čokoladu te da mu vrati ostatak novca. On mu je rekao da bi to samo lud čovjek išao napraviti, jer je to običan komad papira i nema nikakvu vrijednost. “Ako gledate očima vjere”, odvratio mu je Rajiv, “u ovom komadu papira vidjet ćete pravi novac.” Tada ga je svećenik ljutito zgrabio za glavu i prisilio ga da je pogne pred idolom. “Vi ste me prisilili da pognem glavu pred ovim kipom”, rekao mu je Rajiv, “ali nikad me nećete natjerati da mu se u svom srcu poklonim.” Nakon toga svećenik je otišao rekavši da tog dječaka nije moguće  promijeniti te da bi i on sam mogao izgubiti vjeru ako duže ostane s njim. Potom su roditelji prebacili Rajiva u drugu školu. No on i ondje svima koji ga žele slušati priča o Jehovi i njegovim obećanjima o raju na Zemlji. Sada mu je deset godina. Iako je još dijete, on nepokolebljivo služi Jehovi i redovito ga moli da mu pomogne sačuvati jaku vjeru.

Pronašla je Bibliju koju je tražila

U Armeniji je naša sestra Larisa svjedočila prodavačici u jednoj knjižari. Usred razgovora u knjižaru je ušla neka žena i upitala prodavačicu ima li Bibliju “Novi svijet”. Ona je odgovorila da nema tu Bibliju te joj je ponudila jedan drugi prijevod na armenskom jeziku. Žena ju je upitala: “Je li tu Bibliju lako razumjeti?” Prodavačica je pročitala nekoliko redaka i rekla: “Meni se čini da se može razumjeti.” Ženi to nije zvučalo uvjerljivo, pa je kazala da želi isključivo Bibliju “Novi svijet”. Tada se Larisa sjetila da u torbi ima svoju Bibliju na armenskom jeziku. Izvadila ju je, pokazala ženi i zamolila je da pročita naslov. Kad je žena vidjela da na njoj piše “Prijevod Novi svijet”, rekla je da je to Biblija koju traži.

Ispričala je da njena kći i zet žive u Grčkoj te da su ondje nedavno počeli proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. No budući da ne znaju dobro grčki jezik, zamolili su je da im idući put kad dođe k njima donese prijevod Novi svijet na armenskom. Naša joj je sestra dala Bibliju i rekla: “Molim vas, dajte je svojoj kćeri i zetu i recite im da je to dar od Jehove.” Žena je bila presretna, a kad joj je Larisa ponudila i biblijski tečaj, oduševljeno ga je prihvatila. Razmijenile su brojeve telefona i dogovorile se da će početi zajedno proučavati Bibliju čim se žena vrati iz Grčke.

• BROJ ZEMALJA 47

• BROJ STANOVNIKA 738 679 198

• BROJ OBJAVITELJA 1 595 888

• BROJ BIBLIJSKIH TEČAJEVA 841 260

Djevojčica vratila novčanik

Nina služi u Bosni i Hercegovini kao stalni pionir i proučava s jednom romskom obitelji. Desetogodišnja djevojčica iz te obitelji jednog je dana na ulici pronašla novčanik u kojem su se nalazili novac, kreditne kartice i osobne isprave. Da se to dogodilo prije nego što je upoznala istinu, djevojčica bi pronađeni novčanik smatrala krasnim poklonom, no sada je drugačije razmišljala. Nakon što se posavjetovala s majkom, odlučila je  predati novčanik policiji. Odluka te djevojčice naročito je pohvalna zbog toga što je njena obitelj toliko siromašna da ponekad nemaju ni za kruh. Kad je predala novčanik policajcu, on je ostao sav u čudu. Otprilike dva sata nakon toga u njihovoj je kući zazvonio telefon. Zvali su ih iz policije i zamolili da dođu u postaju. Ondje ih je čekao vlasnik novčanika, koji im se htio zahvaliti. Za nagradu im je dao 50 konvertibilnih maraka (oko 200 kuna), što je njima jako puno značilo.

Zainteresirao ga naslov

Nihad, koji živi u Bosni i Hercegovini, završio je sa službom propovijedanja te je krenuo prema mjestu na kojem je parkirao automobil. Kad je došao do automobila, vidio je da kraj njega stoji neki čovjek. Nakon što ga je Nihad pozdravio, čovjek mu je rekao: “Oprostite, u vašem sam automobilu vidio časopis s temom ‘Kako biti dobar otac’. Jako bih ga volio pročitati. Već sat vremena čekam ovdje da netko dođe. Možete li mi dati taj časopis?” Nihad je drage volje dao čovjeku časopis, a usto je iskoristio priliku da mu svjedoči.

Utješili posadu tankera

Jedan bračni par koji je propovijedao na području roterdamske luke u Nizozemskoj popeo se na jedan tanker i upoznao članove posade, koji su bili vrlo potišteni. Glavni brodski strojar rekao im je sa suzama u očima da je njihov tanker imao čitav niz nesreća i zadobio znatna oštećenja. Više se puta zamalo sudario s nekim drugim brodom. Zato je strojar upitao: “Hoćete li se moliti za nas?” Brat je rekao da bi netko od  Jehovinih svjedoka mogao cijeloj posadi održati ohrabrujući biblijski govor. Sutradan u 19 sati supružnici su s još dva bračna para došli na brod. Na zapovjednom mostu srdačno ih je dočekalo 15 od ukupno 16 članova posade. Nakon uvodne molitve, jedan je naš brat održao govor na temu “Je li Bog kriv za nesreće koje nas snalaze?” Članovi posade imali su priliku čitati biblijske retke koje je govornik navodio jer su objavitelji donijeli dodatne primjerke Biblije te su svima pomagali da pronađu navedene retke. Nakon završne molitve svi članovi posade ostali su sjediti i razgovarati s braćom. Pomorci su osjetili olakšanje i bili su zahvalni braći za pruženu utjehu. Jedan od njih rekao je: “Ovo je odgovor na naše molitve.” Članovi posade dobili su 20 knjiga, Biblija i drugih publikacija. Nakon toga kapetan je objaviteljima uručio kovertu u kojoj je bilo 200 dolara. Bio je to njihov prilog za literaturu.

Molila se da može drugima duhovno pomagati

Irene, koja živi u Švedskoj, napisala je: “Osamdeset mi je godina i zbog bolova koji me muče ne mogu ići u službu propovijedanja. Molila sam se Jehovi da mogu pomoći nekome koga sam davno posjetila i tko bi sada htio razgovarati s Jehovinim svjedocima ili bi želio da ga netko od nas posjeti.

Jednog dana u našem je domu zazvonio telefon i javio se moj muž. Nazvala je neka žena koja je rekla: ‘Oprostite, vi ste jedini ljudi kojih sam se mogla sjetiti, pa sam vas nazvala. Bi li vaša žena htjela doći k meni i razgovarati sa mnom o Božjoj Riječi? Proučavala sam Bibliju prije nekih 15-20 godina, no moj se pokojni muž tome jako protivio, pa sam prestala proučavati.’

Tada sam se sjetila da sam posjećivala tu ženu s još jednom sestrom, koja je s njom proučavala. Na moje  veliko iznenađenje, ta me žena nije zaboravila. Bila sam oduševljena i dogovorila sam se s njom da se nađemo. Otad proučavamo svaki tjedan. Žena je prisustvovala obilježavanju Kristove smrti, a nakon toga i posebnom predavanju. Dolazi i na ostale sastanke. Svaki dan zahvaljujem Jehovi na tome što je uslišio moju molitvu.”

Čokolada ne ide u kutiju za priloge

Osmogodišnji Sergio koji živi u Italiji htio je uvjeriti starješine da je spreman postati nekršteni objavitelj. Njegov otac vrši popravke po kućama i jednog je dana trebao otići k nekom starijem bračnom paru kako bi im popravio bravu na vratima. Tom je prilikom poveo i Sergia, koji je sa sobom ponio nekoliko časopisa. “Dok je moj tata radio”, ispričao je Sergio, “ja sam gospodinu ponudio časopise. On se toliko iznenadio da je odmah pozvao svoju ženu i pokazao joj časopise. Zatim sam zapisao na papir njihova imena, adresu i broj telefona da ih mogu ponovno posjetiti. Gospodinova žena mi je rekla sve te podatke, a onda mi je dala veliku čokoladu.” Nekoliko dana kasnije Sergio je s jednim starješinom ponovno posjetio taj bračni par. Sergio je pozvonio na vrata, a kad je žena otvorila, objasnio joj je da njoj i njenom mužu želi dati knjigu Što Biblija doista uči? Ona je rado uzela knjigu te mu je dala još jednu čokoladu. “Nisam mogao staviti čokoladu u kutiju za priloge, pa sam je pojeo”, rekao je Sergio. Potom je dodao: “Starješine su konačno shvatili da zbilja želim postati nekršteni objavitelj.”

Svećenik se zainteresirao za istinu

Simeon iz Bugarske služio je kao svećenik u mjestu Gurkovu, u kojem nema Jehovinih svjedoka. Proučavajući Bibliju shvatio je da se biblijska učenja  razlikuju od onoga što naučava njegova crkva. Jednog je dana u vlaku dobio naše časopise. Oduševio se kad je saznao da je Jehova pravi Bog i da ne postoji Trojstvo. Htio je saznati nešto više o tim temama, pa se pismenim putem obratio našoj podružnici. Pisao je i svim crkvama koje je znao, no dobio je odgovor iz samo jedne od njih. Savjetovali su mu da se ne bavi “takvim besmislicama”. Braća iz naše podružnice reagirala su sasvim drugačije. Pobrinula su se da Simeona posjete dva Jehovina svjedoka iz grada Kazanlŭka, koji je od Gurkova udaljen oko 35 kilometara. Oni su započeli biblijski tečaj sa Simeonom i njegovom obitelji. Simeonu se jako sviđalo  ono što je učio, pa je pozvao i svoje susjede i prijatelje da prisustvuju tečaju. Ubrzo je 25 ljudi svaki tjedan dolazilo na biblijski tečaj. Nakon što je prvi put prisustvovao tečaju, jedan je 75-godišnji susjed sa suzama u očima rekao: “U samo sat vremena naučio sam više nego u 30 godina koliko sam išao u crkvu.” Braća iz Kazanlŭka sada u Gurkovu jednom mjesečno organiziraju sastanke, na koje dolazi i do 60 osoba. Obilježavanju Kristove smrti prisustvovalo je 79 osoba.

“Samo nastavi tako živjeti!”

Valja, 15-godišnja sestra iz Ukrajine, primijetila je da njena profesorica ima suzne oči i da je došla u školu odjevena u crninu. Kad je saznala da je profesorici umrla majka, Valja ju je odlučila utješiti te joj pročitati neke biblijske retke koji govore o uskrsnuću. Uzela je Bibliju i dvije brošure — Što se s nama događa kad umremo? i Kad umre netko koga voliš — te je odlučila da će nakon nastave otići k profesorici. Rekla je: “Dok sam čekala pred vratima njenog kabineta, uhvatila me strašna trema, pa sam se pomolila Jehovi da mi pomogne.”

Kad je Valja ušla u kabinet, profesorica joj je rekla: “Izvoli, što trebaš?”

“Želim vas utješiti jer razumijem kako se osjećate. Prije nekoliko godina umro mi je djed”, kazala je Valja.

Profesoricu je dirnulo to što joj je Valja pokazala da joj je stalo do nje. Rasplakala se te je rekla da joj nitko od rodbine ni kolega na poslu nije pokazao takvo iskreno suosjećanje. Tada joj je Valja pročitala i objasnila riječi iz Otkrivenja 21:3, 4 te ponudila brošure. Profesorica ih je uzela i kazala: “Ti si sasvim drugačija od ostalih učenika.”

Valja joj je nato rekla: “Trudim se čitati Bibliju i živjeti po njoj, a i slušam svoje roditelje.”

 Kasnije je donijela profesorici Bibliju i knjigu Što Biblija uči. Profesorica se ponovno zahvalila te rekla Valji: “Tvoja religija je prava religija. Imaš divne roditelje koji te uče da budeš dobra i poštena. Samo nastavi tako živjeti!”

Nazvala je krivi broj

Prvog dana oblasnog kongresa koji je 2011. održan u Malakasi, u Grčkoj, Natalie je mobitelom htjela nazvati svog oca kako bi ga pitala nešto u vezi s prijevozom do mjesta na kojem se održavao kongres. No otipkala je krivi broj i nitko joj se nije javio. Nešto kasnije čovjek kojeg je greškom nazvala vidio je njen broj telefona, pa ju je nazvao da sazna tko ga je zvao. Budući da je kongresni program već bio započeo, Natalie je htjela isključiti mobitel, ali je zabunom pritisnula krivu tipku i nehotice uspostavila vezu. Potom je odložila mobitel ne sluteći da osoba s druge strane čuje što se događa na kongresu. Tako je čovjek koji ju je nazvao odslušao dio govora što ga je iznio nadglednik programa. Ono što je čuo pobudilo je njegovo zanimanje.

Kasnije je poslao Natalie SMS poruku u kojoj je napisao: “Tko ste vi? Jeste li neki svećenik?” Kad je završio prijepodnevni dio programa, Natalie je vidjela poruku te je odgovorila: “Nisam svećenik. Ja sam Jehovin svjedok i nalazim se na kongresu.”

Čovjek je ponovno nazvao u subotu kako bi pitao da li kongres još uvijek traje. Natalie je ispričala svome ocu što se dogodilo s tim čovjekom i on mu je svjedočio. Čovjek je nakon toga rekao: “U nekoliko minuta koliko sam slušao govor preko telefona saznao sam odgovore na mnoga pitanja koja su me dugo mučila.” Taj čovjek i njegova obitelj imali su problema s demonima, a nisu znali tko su ti duhovi i zašto ih oni napadaju. Na koncu je čovjek rekao: “Dosad nikad nisam  htio razgovarati s Jehovinim svjedocima, ali sada bih, ako je to moguće, želio razgovarati s čovjekom koji je održao onaj govor.”

Naravno, to je bilo moguće. Stoga je čovjek u nedjelju došao na kongres. Zadivio se kad je vidio mnoštvo lijepo odjevenih muškaraca, žena i djece kojima su lica sjala od sreće. Nigdje nije bilo smeća na podu i nitko nije psovao ni pušio. “Nisam znao da na Zemlji ima takvih ljudi kao što ste vi!” rekao je. “Čini mi se kao da sam došao u neki drugi svijet.” Nataliein otac odveo je tog čovjeka do nadglednika programa te je on razgovarao s njim. Ono što je vidio na kongresu i saznao u razgovoru s tim bratom ostavilo je na njega dubok dojam. Stoga je uzeo Bibliju, knjigu Što Biblija uči i nekoliko časopisa. Braća su se s njim dogovorila da će ga posjetiti i pružiti mu daljnju duhovnu pomoć.

• BROJ ZEMALJA 29

• BROJ STANOVNIKA 38 495 300

• BROJ OBJAVITELJA 94 924

• BROJ BIBLIJSKIH TEČAJEVA 59 431

“Najljepša pjesma koju sam ikad čuo”

U školama na Savai’iju, najvećem otoku u Samoi, dan započinje tako da se svi okupe i pjevaju neku crkvenu pjesmu. No petogodišnja Celina i šestogodišnji Levaai s poštovanjem su rekli ravnatelju škole da oni ne mogu pjevati crkvene pjesme jer su Jehovini svjedoci. Zbog toga su mogli biti strogo kažnjeni. Međutim ravnatelj ih nije kaznio, nego je odlučio dati im neki zadatak koji bi im mogao biti jako neugodan jer je mislio da će  umjesto toga radije otpjevati crkvenu pjesmu. Stoga im je rekao: “Dobro, ako ne možete pjevati naše pjesme, otpjevajte nam neku vašu.” Tada su Celina i Levaai zapjevali pjesmu broj 111 s naslovom “Jehova će zazvati”, koju su nedavno uvježbali s roditeljima tijekom obiteljskog proučavanja. Kad su otpjevali pjesmu, ravnatelj im je sa suzama u očima rekao: “Ovo je najljepša pjesma koju sam ikad čuo. Molim vas, otpjevajte je još jednom.” Djeca su to rado učinila. Ravnatelj im je nakon toga rekao: “Odsad ću vas tražiti da pjevate vaše pjesme, a ne naše.”

Cijeli se život molio Isusu

Jedan je svećenik s Fidžija odlučio prisustvovati biblijskom tečaju koji su naša braća vodila s jednim njegovim župljaninom. Na tečaju je čuo da Isus nije Bog. Ta ga je misao toliko uznemirila da cijelu noć nije mogao spavati. Kad je njegova žena vidjela da ga to jako muči, rekla mu je: “Nemoj više ići onamo i slušati njihove razgovore!” No svećenik nikako nije mogao izbiti sebi iz glave ono što je čuo. Stoga je idući tjedan opet otišao na biblijski tečaj. Nekoliko dana nakon toga, prije nego što je uopće počeo proučavati Bibliju, otišao je u svoju crkvu i objavio da napušta svećeničku službu. Članovi njegove obitelji i pripadnici crkve zapanjili su se kad su to saznali i jako su se naljutili na njega — ne samo zato što je napustio njihovu crkvu već i zato što se odrekao dobro plaćenog posla. Kad je počeo proučavati Bibliju, jasno je razumio što ona naučava o Isusu. Ipak, bilo mu je teško prihvatiti činjenicu da bi se trebao moliti  Jehovi jer se dotad cijeli život molio Isusu. Nakon više mjeseci konačno je uspio uputiti molitvu Jehovi. Danas on propovijeda dobru vijest drugim ljudima te im pomaže da upoznaju i zavole Jehovu.

Stanovnici slabo naseljenog otoka prihvaćaju istinu

Otok Makatea, koji pripada Francuskoj Polineziji, ima samo 62 stanovnika. Jedna skupština Jehovinih svjedoka s otoka Tahitija brine se za duhovne potrebe tih ljudi. S devetero Makateanaca redovito se vodi biblijski tečaj putem telefona. Budući da na otoku nema dvorane, petnaestak zainteresiranih osoba okuplja se u kući jednog interesenta i ondje zajedno slušaju prijenos programa skupštinskih sastanaka koji se održavaju na Tahitiju. Sada Bibliju proučava i jedna mlada žena koja je prije imala važnu ulogu u svojoj crkvi te je trebala postati đakonica. Prije nekog vremena otišla je u crkvu kako bi drugima objasnila zašto više ne dolazi na bogoslužje. Pročitala im je biblijske retke koji pokazuju da žene ne smiju poučavati zajednicu vjernika. Objasnila im je koju ulogu Isus Krist ima u Božjem naumu i koja je svrha Gospodinove večere te istaknula da se ta svečanost treba slaviti jednom godišnje, a ne svake nedjelje. Osim toga rastumačila im je da će samo 144 000 ljudi otići na nebo i ondje vladati s Kristom te da samo oni smiju uzimati kruh i vino na Gospodinovoj večeri. Potaknuta njenim primjerom, jedna je druga žena također napustila crkvu te sada redovito proučava Bibliju s našom braćom.

Došla je cijela obitelj

Na Solomonskim Otocima dvojica starješina posjećivala su neaktivnu braću i sestre te ih poticala da dođu na obilježavanje Kristove smrti. Tako su posjetili i Joshuu, koji je 1998. prestao ići na sastanke. Joshua je s još 20 članova svoje obitelji došao na obilježavanje Kristove smrti iako je do dvorane trebalo pješačiti puna  dva sata. Braća iz skupštine srdačno su dočekala Joshuu, a njega je to dirnulo do suza. Mnogi članovi njegove obitelji kasnije su došli i na posebno predavanje te su nakon njega rekli starješinama da bi voljeli proučavati Bibliju. I tako su braća počela proučavati s 15 članova Joshuine obitelji.

Znao je odgovor

Na području koje nadgleda podružnica u Guamu ima više od 1 000 otoka i atola, od kojih je stotinjak naseljeno. Ondje djeluje 8 skupština, no samo stanovnici 13 otoka mogu redovito dolaziti na sastanke, dok stanovnicima ostalih otoka to nije moguće zbog prevelike udaljenosti. Na mnogima od njih Jehovini svjedoci još nikad nisu propovijedali, pa braća ulažu velik trud kako bi na razne načine prenijela dobru vijest njihovim žiteljima. U travnju 2012. jedna je skupina objavitelja  brodom otputovala na Polowat, jedan od najudaljenijih otoka u tom području. Njegovi stanovnici nemaju gotovo nikakvog kontakta s vanjskim svijetom. Muškarci i dan-danas nose samo tkaninu omotanu oko bokova, izrađuju kanue dubeći debla i žive od zemljoradnje.

Jedan objavitelj koji je došao propovijedati na taj otok upitao je nekog mladića: “Što se s nama događa kad umremo?”

“Znam odgovor!” ispalio je mladić kao iz topa. Hitro je ustao i s police uzeo knjigu I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji prevedenu na jezik chuuk te otvorio sadržaj. Prstom je pokazao 8. poglavlje, koje ima naslov “Što se događa prilikom smrti?” Potom je ushićeno objasnio bratu što je naučio iz te knjige.

No odakle mu ta knjiga? Godine 2009. objavitelji s glavnog otoka u otočju Chuuk propovijedali su na dokovima nastojeći prenijeti dobru vijest ljudima koji putuju na daleke otoke. Dijelili su im knjige Vječno živjeti. Jedan čovjek koji je išao na Polowat spremno je pristao uzeti sa sobom punu kutiju tih knjiga te obećao da će ih podijeliti svojim susjedima. Jedan od tih susjeda bio je i onaj mladić.

Prije nego što su otišli s Polowata braća su još nekoliko puta posjetila tog mladića da bi ga ohrabrila i objasnila mu kako može sam proučavati Bibliju. Naučili su ga kako u Bibliji pronaći željene retke i potaknuli ga da na marginama u knjizi zapisuje važne misli.

Čak i ljudima koji žive na izoliranim otocima gdje nema televizije, radija, novina ni interneta naša literatura pomaže da upoznaju istinu čitajući biblijske misli na svom materinjem jeziku. Doista smo sretni zbog toga!

“Udaj se za mene ili ću te ubiti!”

Anna je u svojim ranim dvadesetima postala nekršteni objavitelj dok je na otoku Bougainvilleu, koji  pripada Papui Novoj Gvineji, bjesnio građanski rat. Godine 1991. ona i još petero braće i sestara iz skupštine Arawa te sedmero djece bili su prisiljeni pobjeći od kuće i skrivati se po šumama. Sa sobom su uspjeli ponijeti samo nekoliko najosnovnijih stvari za život. Dvije godine boravili su u napuštenim kućama i teškom mukom pronalazili hranu. Održavali su sastanke uz pomoć jedine dvije knjige što su ih imali — Annine Biblije i knjige Ujedinjeni u obožavanju jedinog pravog Boga. Zajedno su se molili, pjevali teokratske pjesme i propovijedali ljudima koje bi negdje sreli.

Jednom prilikom našli su ih pripadnici revolucionarne vojske te su pokušali nagovoriti dvojicu braće da im se pridruže. Ipak, nisu im pravili probleme jer su poštovali Jehovine svjedoke zbog toga što su politički neutralni. U jednoj drugoj prilici neki je vojnik pokazao Anni tri metka i rekao joj: “Udaj se za mene ili ću te ubiti!” Ona mu je navela tri razloga zbog kojih se ne može udati za njega — po jedan razlog za svaki metak — a glavni je bio taj što Biblija kaže da se kršćanke smiju udavati “samo u Gospodinu” (1. Kor. 7:39). Nato se vojnik okrenuo i otišao.

Anna je kasnije postala stalni pionir. Kad je 2012. čula da u Arawi postoji velika potreba za objaviteljima dobre vijesti o Kraljevstvu, vratila se onamo zajedno s jednom drugom pionirkom kako bi pomogla objaviteljima da se u tom zabačenom području oformi grupa. Braća su je upitala hoće li joj biti teško vratiti se u mjesto u kojem je tijekom rata vidjela strašne pokolje i proživjela mnoge teške situacije. “Jako sam sretna što se mogu vratiti u Arawu”, odgovorila je. “Ništa ne može zaustaviti Jehovino djelo, pa čak ni građanski rat.”