TOKOM srednjeg vijeka, građani iste zemlje obično su prakticirali istu religiju. Još krajem 19. stoljeća Evropa je poznavala samo nekoliko većih religija: katolicizam i protestantizam na zapadu, pravoslavlje i islam na istoku i judaizam. Raznolikost je, nema sumnje, danas puno češća u Evropi i po cijelom svijetu. Ranije nepoznate religije pustile su korijen kad ih je prihvatio dio same mjesne populacije ili kad su ih donijeli imigranti i izbjeglice.

Tako danas u zemljama kao što su Australija, Britanija, Francuska, Njemačka i Sjedinjene Države nalazimo mnogo muslimana, budista i hin­dusa. U isto vrijeme, Jehovini svjedoci, kao kršćani, aktivno provode svoju službu u 239 zemalja. U svakoj od 14 zemalja, broj njihovih aktivnih članova iznosi preko 150 000. (Vidi okvir “Jehovini svjedoci — svjetska religija”.)

Raznolikost mjesnih religioznih običaja može stavljati izazove pred prosvjetnog radnika. Naprimjer, mogu se postaviti neka važna pitanja u vezi s popularnim proslavama: Da li svakom učeniku treba nametati sve običaje — bez obzira na njegovu ili njenu religiju? Većina možda ne nalazi ništa loše kod tih proslava. Međutim, zar ne bi trebalo poštovati i gledišta onih obitelji koje pripadaju manjinskim grupama? A tu je i još jedan faktor koji treba razmotriti: Zar nekima ne bi bilo nedosljedno da se u zemljama gdje zakon odvaja religiju od Države i gdje se vjerska poduka ne uključuje u nastavni program takve proslave rade obaveznima u školi?

Nesporazumi se čak mogu pojaviti oko proslava koje naizgled imaju malo ili uopće nemaju veze s religijom. To je slučaj s rođendanima, koji se slave u mnogim školama. Iako Jehovini svjedoci poštuju pravo drugih da slave rođendane, sigurno dobro znate za njihov izbor da ne sudjeluju u takvim proslavama. No možda ne znate razloge zbog kojih su oni i njihova djeca odlučili da ne učestvuju u tim proslavama.

Le livre des religions (Knjiga o religijama), enciklopedija koja se naveliko distribuira u Francuskoj, naziva taj običaj ritualom i svrstava ga među “sekularne obrede”. Iako ih se danas smatra bezopasnim sekularnim običajem, rođendanske proslave zapravo vuku korijen iz poganstva.

The Encyclopedia Americana (izdanje 1991) navodi: “Drevni svijet Egipta, Grčke, Rima i Perzije slavio je rođendane bogova, kraljeva i plemića.” Autori Ralph i Adelin Linton otkrivaju razlog koji leži u pozadini toga. U svojoj knjizi The Lore of Birthdays oni pišu: “Mezopotamija i Egipat, kolijevke civilizacije, bile su i prve zemlje u kojima su se ljudi sjećali svojih rođendana i slavili ih. Vođenje evidencije o rođendanima bilo je važno u drevna vremena prvenstveno zato što je datum rođenja bio neophodan za pravljenje horoskopa.” Ta direktna veza s astrologijom od velikog je značaja za svakoga tko izbjegava astrologiju zbog onoga što Biblija kaže o njoj (Izaija 47:13-15).

Zato ne iznenađuje što u The World Book Encyclopedii možemo pročitati: “Rani kršćani nisu slavili Njegov [Kristov] rođendan jer su slavljenje bilo čijeg rođenja  smatrali poganskim običajem” (svezak 3, stranica 416).

S gornjim informacijama na umu, Jehovini svjedoci biraju da ne sudjeluju u rođendanskim svečanostima. Naravno, rođenje djeteta jest sretan, čudesan događaj. Prirodno je da se svi roditelji raduju dok njihova djeca rastu i razvijaju se iz godine u godinu. Jehovini svjedoci također nalaze veliku radost u pokazivanju svoje ljubavi prema svojoj obitelji i prijateljima tako što daju poklone i uživaju u zajedničkom druženju. Međutim, s obzirom na porijeklo rođendanskih proslava, oni više vole raditi to u nekim drugim prilikama tokom cijele godine (Luka 15:22-25; Djela apostolska 20:35).

Božić se slavi po cijelom svijetu, čak i u mnogim ne-kršćanskim zemljama. Budući da većina religija kršćanstva prihvaća taj praznik, možda izgleda prilično iznenađujuće što Jehovini svjedoci donose odluku  da ga ne slave. Zašto tako postupaju?

Kao što mnoge enciklopedije jasno navode, Isusov rođendan bio je proizvoljno određen kao 25. prosinca kako bi se poklopio s rimskim poganskim praznikom. Zapazite sljedeće izjave uzete iz različitih referentnih djela:

“Datum Kristovog rođenja nije poznat. Evanđelja ne ukazuju ni na dan ni na mjesec” (New Catholic Encyclopedia, svezak II, stranica 656).

“Većina kršćanskih običaja koji sada prevladavaju u Evropi, ili su zabilježeni iz prijašnjih vremena, nisu istinski kršćanski običaji, već poganski običaji koje je Crkva apsorbirala ili tolerirala. (...) Saturnalije u Rimu pružile su model za većinu veselih običaja božićnog razdoblja” (Encyclopædia of Religion and Ethics [Edinburgh, 1910], urednik James Hastings, svezak III, stranice 608-9).

“Božić se slavi 25. prosinca u svim kršćanskim crkvama od četvrtog stoljeća. U to vrijeme, to je bio datum poganskog praznika zimskog solsticija nazvanog ‘Rođenje (latinski: natale) Sunca’, budući da je izgledalo da se Sunce ponovno rađa kako dani opet postaju sve dulji. U Rimu je Crkva usvojila taj krajnje popularan običaj (...) dajući mu novo značenje” (Encyclopædia Universalis, 1968, [francuski] svezak 19, stranica 1375).

“Na razvoj božićnog praznika utjecala je usporedba s poganskim proslavama Sol Invictus (Mitre). S druge strane, 25. prosinca, što je dan zimskog solsticija, bio je identificiran sa svjetlom koje je izbilo na svijet kroz Krista i simbolika Sol Invictus je tako prebačena na Krista” (Brockhaus Enzyklopädie, [njemački] svezak 20, stranica 125).

Kako su neki reagirali kad su saznali činjenice o Božiću? The Encyclopædia Britannica primjećuje: “1644. engleski puritanci su ukazom Parlamenta zabranili svako veselje ili vjerske službe, zbog toga što je to  [Božić] poganski praznik, i naredili su da se slavi kao razdoblje uzdržavanja od jela. Karlo II je ponovo oživio svetkovinu, ali su se Škoti i dalje držali puritanskog gledišta.” Rani kršćani nisu slavili Božić, niti ga Jehovini svjedoci danas slave niti sudjeluju u aktivnostima koje su povezane s Božićem.

Međutim, Biblija u povoljnom svjetlu govori o davanju darova ili pozivanju obitelji i prijateljâ na radostan obrok u drugim prilikama. Ona ohrabruje roditelje da školuju svoju djecu da budu iskreno velikodušna, umjesto da daju darove samo kad to društvo očekuje (Matej 6:2, 3). Djeca Jehovinih svjedoka poučena su da budu tolerantna i da pokazuju poštovanje, a to uključuje i priznavanje prava drugih da slave Božić. Zauzvrat, ona cijene kad se poštuje njihova odluka da ne učestvuju u božićnim proslavama.

Jehovini svjedoci zauzimaju isti stav i o drugim religioznim ili polureligioznim praznicima koji se odvijaju tokom školske godine u različitim zemljama, kao što su lipanjski praznici u Brazilu, Epifanija (Bogojavljenje, Tri kralja) u Francuskoj, Karneval u Njemačkoj, Setsubun u Japanu i Halloween u Sjedinjenim Državama. U vezi s ovom ili bilo kojom drugom specifičnom proslavom koja nije ovdje imenovana, roditelji Svjedoci ili njihova djeca sigurno će vam rado odgovoriti na sva pitanja koja ćete možda imati.