RANI kršćani bili su naročito hrabri. Za vrijeme okrutnih progonstava u prva tri stoljeća, mnoge od njih ubili su poganski Rimljani jer su odbijali obožavati cara. Ponekad je u areni bio podignut oltar. Kršćani su, da bi bili oslobođeni, trebali samo zapaliti prstovet tamjana priznajući time božansku prirodu cara. Međutim, samo se mali broj kompromitirao. Većina  je radije izabrala umrijeti nego odreći se svoje vjere.

U suvremeno doba, kršćanski Svjedoci Jehove zauzimaju sličan položaj u pogledu političke neutralnosti. Naprimjer, njihov čvrst stav oči u oči s nacizmom dokazan je u povijesnim zapisima. Prije i za vrijeme drugog svjetskog rata, otprilike jedna četvrtina njemačkih Svjedoka izgubila je život, uglavnom u koncentracionim logorima, jer su ostali neutralni i odbili su reći “Heil Hitler”. Mala djeca su na silu bila odvojena od svojih roditelja koji su bili Svjedoci. Usprkos pritisku, mladi su ostali čvrsti i odbili su zaraziti se nebiblijskim učenjima koja su im drugi pokušali nametnuti.

Jehovini svjedoci danas uglavnom nisu meta takvog ogorčenog proganjanja. Ipak, ponekad dođe do nesporazuma zbog toga što mladi Svjedoci savjesno donesu odluku da ne sudjeluju u patriotskim ceremonijama, kao što je pozdravljanje zastave.

Djeca Jehovinih svjedoka poučena su da ne odvraćaju druge od pozdravljanja zastave; odluku o tome svatko donosi sam. Međutim, stajalište samih Svjedoka je odlučno: Oni ne pozdravljaju zastavu nijedne nacije. Naravno da to nema za namjeru ukazivati na nepoštovanje. Oni poštuju zastavu svake zemlje u kojoj žive, a to poštovanje pokazuju time što su poslušni zakonima te zemlje. Oni se nikada ne uključuju u antivladine aktivnosti bilo koje vrste.  Ustvari, Svjedoci vjeruju da sadašnje ljudske vladavine predstavljaju ‘Božje uređenje’ kojem on dozvoljava da postoji. Svjedoci zato smatraju da su pod božanskom zapovijedi da plaćaju poreze i da poštuju takve ‘više vlasti’ (Rimljanima 13:1-7, NW). To je u skladu s Isusovom slavnom izjavom: “Vratite cezaru ono što pripada cezaru — a Bogu ono što pripada Bogu” (Matej 22:21, katolička Jerusalem Bible).

‘Ali zašto onda’, neki bi mogli pitati, ‘Jehovini svjedoci ne poštuju zastavu pozdravljanjem?’ To je zato što oni na pozdravljanje zastave gledaju kao na čin obožavanja, a obožavanje pripada Bogu; oni ne mogu čiste savjesti davati obožavanje bilo komu ili bilo čemu drugom osim Bogu (Matej 4:10; Djela apostolska 5:29). Stoga oni cijene kad prosvjetni radnici poštuju njihovo uvjerenje i dozvoljavaju djeci Svjedocima da ustraju kod svojih vjerovanja.

Ne iznenađuje da Jehovini svjedoci nisu jedini koji vjeruju da je pozdravljanje zastave povezano s obožavanjem, kako to pokazuju sljedeći komentari:

“Rane zastave bile su skoro isključivo religioznog karaktera. (...) Izgleda da se pomoć religije uvijek tražila kako bi se nacionalnim zastavama pridala svetost” (naglašeno od nas; Encyclopædia Britannica).

“Zastava je, kao i križ, sveta. (...) Pravila i propisi koji se odnose na stav ljudi prema nacionalnim simbolima sadrže snažne, ekspresivne riječi, kao što su: ‘Služba Zastavi’, (...) ‘Štovanje Zastave’, ‘Odanost Zastavi’” (naglašeno od nas; The Encyclopedia Americana).

“Kršćani su odbijali (...) prinositi žrtve geniju [rimskog] cara — što je danas otprilike ekvivalent odbijanju pozdravljanja zastave ili ponavljanja zakletve vjernosti” (Those About to Die [1958], Daniel P. Mannix, stranica 135).

Da ponovimo, Jehovini svjedoci nemaju namjeru pokazati nepoštovanje prema bilo kojoj vladavini ili njenim vladarima time što odbijaju pozdraviti zastavu. Radi se samo o tome da se oni ne žele, u činu obožavanja, pokloniti niti iskazati počast liku koji predstavlja Državu. To smatraju sličnim stavu koji su u Bibliji zauzela trojica mladih Hebreja koja su odbila pokloniti se pred kipom koji je babilonski kralj Nabuhodonozor podignuo u ravnici Dura  (Danijel, 3. poglavlje). Dakle, iako drugi pozdravljaju zastavu i zaklinju joj se na vjernost, djeca Jehovinih svjedoka poučena su da slijede svoju biblijski školovanu savjest. Zato se ona mirno i s poštovanjem suzdržavaju od učestvovanja u tome. Iz sličnih razloga, djeca Svjedoka biraju da ne sudjeluju kad se pjevaju ili sviraju nacionalne himne.

U današnje vrijeme većina zemalja poštuje pravo roditeljâ da svojoj djeci pružaju religioznu poduku u skladu sa svojim uvjerenjima. Sve religije podržavaju to pravo, što se vidi iz kanonskog zakona koji je još uvijek na snazi u Katoličkoj crkvi: “Nakon što su dali život svojoj djeci, roditelji su pod vrlo strogom obavezom da ih obrazuju, i imaju pravo to činiti; to je razlog zašto je prikladno da prvenstveno roditelji svojoj djeci pruže kršćansko obrazovanje prema crkvenoj doktrini” (Kanon 226).

Jehovini svjedoci ne traže ništa više. Kao brižni roditelji, oni u svoju djecu pokušavaju usaditi prave kršćanske vrijednosti i uliti im ljubav prema bližnjima i poštovanje prema tuđem vlasništvu. Oni žele slijediti savjet koji je apostol Pavao dao kršćanima u Efezu: “Roditelji, nemojte postupati sa svojom djecom na takav način da ih razljutite. Umjesto toga, odgajajte ih kršćanskom stegom i poukom” (Efežanima 6:4, Today’s English Version).

U nekim je obiteljima samo jedan roditelj Svjedok Jehove. U takvoj situaciji, roditelja Svjedoka se ohrabruje da uvaži pravo roditelja koji nije Svjedok da i on podučava djecu u skladu sa svojim religioznim  uvjerenjima. Djeca koja su izložena različitim religioznim gledištima doživljavaju vrlo malo loših posljedica, ako ih uopće doživljavaju. * U praksi, sva djeca moraju odlučiti koju će religiju slijediti. Naravno, neće svi mladi izabrati da slijede religiozna načela svojih roditelja, bez obzira na to jesu li Jehovini svjedoci ili nisu.

Također biste trebali biti upoznati s time da Jehovini svjedoci veliku važnost pridaju individualnoj kršćanskoj savjesti (Rimljanima, 14. poglavlje). Konvencija o pravima djeteta, koju je 1989. prihvatila Generalna skupština Ujedinjenih naroda, priznala je djetetovo pravo na “slobodu misli, savjesti i religije” i pravo “da slobodno izražava svoje mišljenje i da se to mišljenje uzima u obzir u svakoj stvari ili proceduri koja se tiče tog djeteta”.

Ne postoje dva potpuno ista djeteta. Stoga je razumno da možete očekivati neke varijacije u odlukama koje mladi Svjedoci ili drugi učenici donose kad se radi o određenim aktivnostima i zadacima u školi. Nadamo se da se i vi slažete s principom slobode savjesti.