Suvremen medicinski pristup (zvan analiza rizik/korist) olakšava liječnicima i bolesnicima suradnju u izbjegavanju terapija. Liječnici odvagnu činioce kao što su rizici određenih lijekova ili kirurškog zahvata i moguće koristi. I bolesnici mogu sudjelovati u takvoj analizi.

Uzmimo primjer na koji ljudi iz mnogih mjesta mogu ukazati — kronični tonzilitis. Ako imaš taj problem, vjerojatno ćeš posjetiti liječnika. Ustvari, mogao bi posjetiti dvojicu, budući da stručnjaci na području zdravstva često preporučuju da čuješ drugo mišljenje. Jedan preporučuje kirurški zahvat. Ističe što to znači: dužinu ostanka u bolnici, opseg boli i troškove. Obzirom na rizike, kaže da teško krvarenje nije uobičajeno i da je smrt od toga vrlo rijetka.  Međutim, liječnik koji daje drugo mišljenje potiče te da pokušaš terapiju s antibioticima. Objašnjava vrstu lijeka, vjerojatnost uspjeha, i troškove. Obzirom na rizike, kaže da taj lijek vrlo malom broju bolesnika ugrožava život radi moguće reakcije.

Svaki sposoban liječnik vjerojatno razmatra rizike i koristi, ali sada ti moraš odvagnuti rizike i moguće koristi, kao i druge činioce za koje ti najbolje znaš. (Ti si u najboljem položaju razmotriti takve aspekte kao što su tvoja emocionalna i duhovna snaga, obiteljske financije, posljedice na obitelj i tvoja osobna etika.) Tada načiniš izbor. Možda ćeš dati informirani pristanak za jednu terapiju a odbiti drugu.

Isto bi trebalo biti ako tvoje dijete ima kronični tonzilitis. Tebi će, kao roditelju punom ljubavi koji je najizravnije dirnut i koji će imati odgovornost suočiti se s posljedicama, biti ukazano na rizike, koristi i terapije. Nakon razmatranja svih aspekata, možeš načiniti informiran izbor u vezi te stvari koja se tiče zdravlja tvog djeteta i čak njegova ili njenog života. Možda ćeš pristati na kirurški zahvat zajedno s njegovim rizicima. Drugi pacijenti mogu izabrati antibiotike zajedno s njihovim rizicima. Kao što se liječnici razlikuju u svojim savjetima, tako se i pacijenti dvoume u mišljenju što je najbolje. To je razumljiva značajka donošenja informiranih (rizik/korist) odluka.

Kako je s upotrebom krvi? Nitko tko objektivno ispita činjenice ne može zanijekati da transfuzije krvi uključuju velik rizik. Dr. Charles Huggins, koji je direktor službe za transfuziju u velikoj Massachusetts General Hospital, istakao je: “Krv nikada nije bila sigurnija. Međutim, mora je se smatrati neizbježno nesigurnom. To je najopasnija tvar koju upotrebljavamo u medicini” (The Boston Globe Magazine, 4. veljače 1990).

S dobrim je razlogom savjetovano medicinskom osoblju: “Neophodno je ponovno izvršiti procjenu odnosa korist/rizik za transfuziju krvi i tražiti alternative.” (Naglašeno od nas.) (Perioperative Red Cell Transfusion, National Institutes of Health conference, 27-29. lipnja 1988.)

Liječnici se mogu razilaziti obzirom na koristi ili rizike upotrebe krvi. Jedan može dati mnogo transfuzija i biti uvjeren da su vrijedne rizika. Drugi može misliti da su rizici neopravdani, jer je imao dobre rezultate prilikom beskrvnih postupaka. Međutim, konačna odluka, kao pacijenta ili roditelja, mora biti tvoja. Zašto? Jer jer je uključeno tvoje (ili tvog djeteta) tijelo, život, etika, i krajnje važan tvoj odnos s Bogom.

U mnogim zemljama danas pacijent ima nepovredivo pravo odlučiti koji tretman će prihvatiti. “Zakon o informiranom pristanku temelji se na dvije postavke: prvoj, da pacijent ima pravo primiti dovoljnu informaciju kako bi mogao načiniti informirani izbor u vezi tretmana koji se preporučuje; i drugoj, da pacijent može izabrati da prihvati ili odbije liječnikovu preporuku. (...) Ukoliko se ne smatra da pacijenti imaju pravo reći ne, isto kao i da, pa i da s uvjetima, većina razloga za informirani  pristanak nestaje” (Informed Consent — Legal Theory and Clinical Practice, 1987). *

Neki su pacijenti naišli na otpor kad su pokušali primijeniti svoje pravo. On može doći od prijatelja koji ima snažne osjećaje u vezi kirurškog uklanjanja krajnika ili u vezi antibiotika. Ili liječnik može biti uvjeren u ispravnost svog savjeta. Možda se bolnički službenici ne slažu s tim, zbog pravnih ili financijskih interesa.

“Mnogi ortopedi izabiru da ne operiraju pacijente [Svjedoke]”, kaže dr. Carl L. Nelson. “Vjerujemo da pacijent ima pravo odbiti svaku vrst medicinske terapije. Ako je tehnički moguće pružiti siguran kirurški zahvat isključujući određeni tretman, kao što je transfuzija, tada to treba postojati kao jedna mogućnost izbora” (The Journal of Bone and Joint Surgery, ožujak 1986).

Obziran pacijent neće vršiti pritisak na liječnika da upotrijebi terapiju u kojoj nije vješt. Ipak, kao što je primijetio dr. Nelson, mnogi predani liječnici mogu izići u susret pacijentovim uvjerenjima. Jedan njemački službenik je savjetovao: “Liječnik ne može odbiti pružiti pomoć (...) uz tvrdnju da mu kod Jehovinih svjedoka nisu na raspolaganju sve medicinske alternative. On je još uvijek dužan pružiti pomoć i kad mu je broj otvorenih pristupa ograničen” (Der Frauenarzt, svibanj/lipanj 1983). Slično tome, bolnice ne postoje samo zato da uzimaju novac, nego da služe svim ljudima bez diskriminacije. Katolički teolog Richard J. Devine je rekao: “Iako bolnica mora poduzeti svaki drugi medicinski napor da sačuva pacijentov život i zdravlje, ona mora jamčiti da medicinska njega ne vrijeđa [njegovu] savjest. Osim toga, ona mora izbjeći sve oblike prisile, od laskavog obmanjivanja pacijenata pa do pribavljanja sudskog naloga za prisilno davanje transfuzije krvi” (Health Progress, lipanj 1989).

Mnogi se ljudi slažu da sud nije mjesto za osobna medicinska pitanja. Kako bi se osjećao kad bi izabrao terapiju antibioticima, međutim netko se obrati sudu da izda nalog da ti se kirurškim putem uklone krajnici? Liječnik možda želi pružiti ono što on misli da je najbolja njega, međutim, on nije obavezan tražiti zakonsko sredstvo da gazi tvoja temeljna prava. A budući da Biblija stavlja uzdržavanje od krvi na istu moralnu razinu s izbjegavanjem bluda, prisiljavanje kršćanina da uzme krv bilo bi jednako prisiljavanju na spolni odnos (Djela apostolska 15:28, 29).

Ipak, knjiga Informed Consent for Blood Transfusion (Informirani pristanak na transfuziju, 1989) izvještava da su neki sudovi toliko ojađeni kad pacijent želi prihvatiti određeni rizik zbog svojih vjerskih prava “da donose neke pravne iznimke — pravne izmišljotine ako želite — koje će dopustiti da se izvrši transfuzija”. Oni to mogu  pokušati opravdati govoreći da je uključena trudnoća ili da neće imati tko brinuti za djecu. “To su pravne izmišljotine”, kaže knjiga. “Kompetentne odrasle osobe imaju pravo odbiti tretman.”

Neki od onih koji inzistiraju na transfuziji krvi zanemaruju činjenicu da Svjedoci ne odbijaju sve terapije. Oni odbacuju samo jednu terapiju, za koju čak stručnjaci kažu da je krcata opasnostima. Obično se medicinski problem može riješiti na razne načine. Jedan način ima ove rizike, jedan one. Može li sud ili liječnik skrbnički znati koji je rizik “za tvoju najveću korist”? To ti moraš prosuditi. Jehovini svjedoci odlučno ne žele da itko drugi odlučuje za njih; to je njihova osobna odgovornost pred Bogom.

Ako te sud prisili na odvratan tretman, kako to može utjecati na tvoju savjest i na važan element tvoje volje za životom? Dr. Konrad Drebinger piše: “Bio bi to sigurno zaveden oblik medicinske ambicije koji bi vodio do prisiljavanja pacijenta da prihvati predloženu terapiju, zapostavljajući njegovu savjest, liječeći ga fizički, a psihi zadajući smrtonosan udarac” (Der Praktische Arzt, srpanj 1978).

Sudske odluke obzirom na krv uglavnom uključuju djecu. Kad su roditelji puni ljubavi s poštovanjem zatražili da se upotrijebi beskrvni postupak, pojedino je medicinsko osoblje tražilo sudsku podršku za davanje krvi. Kršćani se slažu sa zakonima ili sudskim postupcima koji sprečavaju zloupotrebu djece i njihovo zanemarivanje. Možda si čitao o slučajevima kad jedan roditelj okrutno postupa s djetetom ili odbija svaku medicinsku njegu. Kako tragično! Jasno je da se u takvim slučajevima država može i treba umiješati i zaštititi zanemareno dijete. Ipak, nije teško vidjeti koliko je to različito od onoga kad brižni roditelj zahtijeva visoko-kvalitetnu beskrvnu medicinsku terapiju.

Te se sudske presude obično usredotočuju na djecu koja su u bolnici. Kako su tamo dospjela i zašto? Gotovo uvijek zabrinuti roditelji dovedu tamo svoju djecu da bi dobila kvalitetnu njegu. Kao što je Isus bio zainteresiran za djecu i kršćanski roditelji brinu o svojoj djeci. Biblija govori o ‘majci koja s ljubavlju njeguje svoju djecu’ (1. Solunjanima 2:7, St; Matej 19:13-15).

Naravno, svi roditelji donose odluke koje utječu na sigurnost i život njihove djece: Hoće li obitelj upotrebljavati plin ili ulje za zagrijavanje prostorija? Hoće li povesti dijete na dalek put? Smije li plivati? Takve stvari uključuju rizike, pa i one o životu i smrti. Međutim, društvo priznaje roditeljsko pravo odluke, pa je roditeljima dano pravo da donose konačne doluke u gotovo svim odlukama koje se odnose na njihovu djecu.

Vrhovni sud SAD je 1979. jasno izjavio: “Koncept zakona o obitelji počiva na pretpostavci da roditelji posjeduju ono što djetetu manjka u zrelosti, iskustvu i sposobnosti rasuđivanja, što je potrebno za donošenje teških životnih odluka (...) Ako roditeljska odluka [u vezi neke medicinske stvari] uključuje rizik, ne može se jednostavno zbog toga sposobnost donošenja te odluke automatski prebaciti sa roditelja na neku ustanovu ili državnog službenika” (Parham v. J. R.).

 Te je iste godine njujorški Apelacioni sud izglasao: “Najznačajniji činilac u određivanju da li djetetu nedostaje adekvatna medicinska njega (...) je taj jesu li se roditelji uvjerili u prihvatljivost metode medicinskog tretmana za svoje dijete u svjetlu svih ostalih okolnosti. Istraga se ne može temeljiti na tome jesu li roditelji ‘ispravno’ ili ‘pogrešno’ odlučili, jer sadašnje stanje medicinske prakse, usprkos njenim velikim naprecima, vrlo rijetko dopušta takve konačne zaključke. Isto tako, ni sud ne može prisvojiti ulogu zamjene za roditelja” (In re Hofbauer).

Prisjeti se primjera roditelja koji biraju između kirurškog zahvata i antibiotika. Svaka terapija ima svoje rizike. Roditelji puni ljubavi odgovorni su odvagnuti rizike, koristi i druge činioce i tada odabrati. S tim u vezi, dr. Jon Samuels (Anesthesiology News, listopad 1989) predložio je reviziju članka Guides to the Judge in Medical Orders Affecting Children, koji je zauzeo ovakav stav:

“Medicinska spoznaja nije dovoljno napredovala da omogući liječniku s razumnom sigurnošću predvidjeti hoće li njegov pacijent živjeti ili umrijeti (...) Ako postoji izbor procedura — ako, naprimjer, liječnik preporučuje proceduru koja ima 80% šanse da uspije, ali je roditelji ne odobravaju, međutim roditelji nemaju primjedbu na proceduru koja ima samo 40% šanse da uspije — liječnik mora slijediti medicinski rizičniji put, ali put na koji roditelji nemaju prigovora.”

Obzirom na mnoge smrtonosne opasnosti medicinske upotrebe krvi koje su do sada otkrivene i budući da postoje djelotvorni alternativni načini postupanja, zar izbjegavanje krvi ne nosi manji rizik?

Naravno, kršćani ocjenjuju mnoge činioce ako je njihovu djetetu potreban kirurški zahvat. Svaka operacija, sa ili bez krvi, ima rizike. Koji kirurg daje garancije? Roditelji mogu znati da su vješti liječnici imali lijepog uspjeha s beskrvnom kirurgijom na djeci Svjedoka. Stoga, ako liječnik ili bolničko osoblje ima drugačije sklonosti, radije nego da prouzroči stresnu i dugotrajnu pravnu bitku, nije li razumno i dosljedno da se surađuje s roditeljima punim ljubavi? Ili roditelji mogu prenijeti svoje dijete u drugu bolnicu gdje je osoblje iskusnije u rješavanju takvih slučajeva i želi to učiniti. Ustvari, beskrvni postupak će vjerojatnije biti kvalitetna njega, jer će pomoći obitelji ‘da dosegne legitimne medicinske i nemedicinske ciljeve’, kao što smo ranije naveli.