LIJEČNICI se suočavaju s rastućim izazovom koji je veliko zdravstveno pitanje. U SAD postoji preko pola milijuna Jehovinih svjedoka koji ne prihvaćaju transfuziju krvi. Broj Svjedoka i onih koji su povezani s njima je u porastu. Nekada su mnogi liječnici i bolnički službenici smatrali odbijanje transfuzije pravnim problemom i tražili su sudsko ovlaštenje da nastave s onim za što su vjerovali da je medicinski preporučljivo, međutim, novija medicinska literatura otkriva da se zbiva značajna promjena stava. To može biti posljedica više kirurških iskustava s pacijentima s vrlo niskom razinom hemoglobina a može odražavati i povećanu svjesnost pravnog načela informiranog pristanka.

Sada se velik broj izabranih slučajeva kirurških zahvata i traume, koji uključuju i odrasle i maloljetne Svjedoke, vrši bez transfuzija krvi. Nedavno su se predstavnici Jehovinih svjedoka sastali s kirurškim i administrativnim osobljem u nekim od najvećih medicinskih centara u zemlji. Ti su sastanci poboljšali razumijevanje i pomogli riješiti pitanja u vezi spašavanja krvi, trasplantacije organa i izbjegavanja medicinsko/pravnih konfrontacija.

Jehovini svjedoci prihvaćaju medicinsko i kirurško liječenje. Ustvari, mnogi su i sami liječnici, čak kirurzi. Međutim, Svjedoci su duboko religiozni ljudi koji vjeruju da im je transfuzija krvi zabranjena biblijskim odlomcima kao što je: “Samo ne smijete jesti mesa u kojem je još duša, to jest njegova krv” (1. Mojsijeva 9:3, 4, Stvarnost); “[Moraš joj] proliti krv i zatrpati zemljom” (3. Mojsijeva 17:13, 14, St); i ‘Uzdržavajte se od (...) bluda, od udavljenog i od krvi’ (Djela apostolska 15:19-21, St).¹

Iako ovi citati nisu oblikovani medicinskim izrazima, Svjedoci smatraju da oni isključuju transfuziju pune krvi, ispranih eritrocita i plazme kao i davanje leukocita i krvnih pločica. Međutim, religiozno razumijevanje Svjedoka ne zabranjuje apsolutno upotrebu sastojaka kao što su albumin, imunoglobulin i hemofilijski preparati; svaki Svjedok mora osobno odlučiti da li ih može prihvatiti.²

Svjedoci vjeruju da se krv koja se odstrani iz tijela mora ukloniti, i stoga ne prihvaćaju autotransfuziju ranije uskladištene krvi. Tehnike za intraoperativno sakupljanje ili hemodiluciju koje uključuju uskladištenja krvi neprihvatljive su im. Međutim, mnogi Svjedoci dopuštaju upotrebu opreme za dijalizu i stroj srce-pluća (koji nisu ispunjeni krvlju) isto kao i intraoperativno sačuvanje prilikom kojeg nije prekinuta vantjelesna cirkulacija; liječnik bi se trebao osobno posavjetovati sa pacijentom obzirom na diktate njegove savjesti.²

Svjedoci ne smatraju da Biblija direktno  govori o transplantacijama organa; stoga odluke obzirom na rožnicu, bubreg ili drugo tkivo za transplantaciju mora donositi pojedinačni Svjedok.

Iako kirurzi često odbijaju liječiti Svjedoke jer im izgleda da njihov stav u vezi upotrebe krvnih proizvoda “veže liječniku ruke”, mnogi liječnici sada na tu situaciju gledaju samo kao na komplikaciju koja predstavlja izazov njihovoj stručnosti. Budući da Svjedoci nemaju prigovora na koloidne ili kristaloidne nadomjesne tekućine, niti na elektrokauterizaciju, hipotenzivnu anesteziju,³ niti na hipotermiju, one se uspješno primjenjuju. Tekuće i buduće primjene hetastarcha,⁴ velikih doza intravenskih injekcija željeznog dextrana,^5,6 te “zvučnog skalpela”⁷ mnogo obećavaju i nisu religiozno nepoželjni. Osim toga, ako se nedavno razvijeni fluorirani nadomjestak za krv (Fluosol-DA) pokaže sigurnim i djelotvornim,⁸ njegovo upotrebljavanje neće se kositi s uvjerenjima Svjedoka.

Ott i Cooley⁹ su 1977. izvijestili 542 kardiovaskularne operacije izvršene na Svjedocima bez transfuzije krvi i zaključili su da se taj postupak može provesti “s prihvatljivo niskim rizikom”. Odgovarajući na naš zahtjev, Cooley je nedavno načinio statistički pregled 1 026 operacija, od kojih 22% na maloljetnicima, i zaključio da “kirurški rizik kod skupine pacijenata Jehovinih svjedoka u osnovi nije bio viši nego kod drugih”. Slično tome, Michael E. DeBakey (doktor medicine) saopćio je da “u velikoj većini situacija [koje uključuju Svjedoke] rizik operacije bez upotrebe transfuzije krvi nije veći nego u onih bolesnika u kojih primjenjujemo transfuzije krvi” (osobno saopćenje, ožujak 1981). Literatura također bilježi uspješne veće urološke¹⁰ i ortopedske kirurške zahvate.¹¹ G. Dean MacEwen, i J. Richard Bowen, pišu da je posteriorna spinalna fuzija “bila uspješno izvršena na 20 maloljetnika [Svjedoka]” (neobjavljen podatak, kolovoz 1981). Oni dodaju: “Kirurg treba izgraditi filozofiju poštivanja pacijentova prava da odbije transfuziju krvi, ali ipak treba provesti kiruršku proceduru na način koji omogućava sigurnost pacijentu.”

Herbsman¹² izvještava o uspjesima u slučajevima, uključujući i neke gdje se radilo o mladima, “s ogromnim traumatskim gubitkom krvi”. On priznaje da su “Svjedoci na neki način u nepovoljnom položaju kad dođe do potrebe za krvlju. Međutim, ipak je prilično jasno da imamo alternative za krv”. Primjećujući da se mnogi kirurzi osjećaju suzdržano prema prihvaćanju Svjedoka za pacijenta zbog “straha od pravnih posljedica”, on pokazuje da to nije valjan razlog zabrinutosti.

Svjedoci spremno potpisuju obrazac Američkog medicinskog udruženja (American Medical Association) koji oslobađa liječnike i bolnice odgovornosti,¹³ i većina Svjedoka nosi Medicinsku iskaznicu na kojoj se nalazi datum i potpisi svjedoka i koja je načinjena u dogovoru s medicinskim i pravnim autoritetima. Ti su dokumenti obavezni za pacijenta (ili njegov status) i pružaju zaštitu liječnicima, jer je sudac Warren Burger podržao mišljenje da nesavjesno izvršen postupak “ne bi bio podržan” kad je potpisano takvo odreknuće. Komentirajući ovo u jednoj analizi “prisilnog medicinskog tretmana i religiozne slobode”, Paris¹⁴ je napisao: “Jedan komentator koji je pregledao literaturu izvještava: ‘Nisam mogao pronaći nijedan autoritet za tvrdnju da će liječnik biti izložen (...) krivičnoj (...) odgovornosti ako nije prisilio pacijenta na transfuziju koju dotični ne želi.’ Izgleda da je rizik više produkt domišljatog pravnog uma nego realne mogućnosti.”

Njega maloljetnika predstavlja najveću brigu i česta posljedica su pravni postupci protiv roditelja koji imaju status zanemarivanja djeteta. Međutim, takvim postupcima izražavaju nepovjerenje mnogi liječnici i odvjetnici koji su upoznati sa slučajevima Svjedoka, koji vjeruju da roditelji Svjedoci traže dobru medicinsku njegu za svoju djecu. Ne kao oni koji bi željeli izbjeći svoje roditeljske odgovornosti ili prebaciti ih sucu ili nekoj trećoj strani, Svjedoci zahtijevaju da se pokloni pažnja religioznim uvjerenjima obitelji. Dr. A. D. Kelly, prijašnji ministar Kanadskog medicinskog udruženja, pisao je¹⁵ da “roditelji maloljetnika ili najbliže srodstvo nesvjesnog pacijenta posjeduju  pravo da tumače volju pacijenta. (...) Ne divim se odlukama sudskog vijeća koje je sazvano u 2 sata ujutro da bi uklonilo dijete iz nadležnosti njegovih roditelja.”

Osnovno je načelo kojeg ne treba dokazivati da roditelji imaju pravo glasa prilikom brige za svoju djecu, kao npr. kad se suoči sa potencijalima rizika/koristi kirurškog zahvata, radijacijom ili kemoterapijom. Iz moralnih razloga koji sežu iznad pitanja rizika transfuzije,¹⁶ roditelji Svjedoci traže da se primijeni terapija koju im religija ne brani. To se slaže s medicinskom postavkom da se liječi “cijela osoba”, ne zanemarujući trajnu psihosocijalnu štetu koju bi prouzročila nasilna procedura koja krši temeljna uvjerenja obitelji. Sada veći centri širom zemlje koji imaju iskustva sa Svjedocima često prihvaćaju premještaje pacijenata iz institucija koje ne žele liječiti Svjedoka, pa čak i pedijatrijske slučajeve.

Razumljivo, može izgledati da briga za Jehovine svjedoke postavlja dilemu pred liječnika koji se posvetio očuvanju života i zdravlja primjenjujući sve tehnike koje mu stoje na raspolaganju. Harvey,¹⁷ pišući predgovor seriji članaka o većim kirurškim zahvatima na Svjedocima, priznaje: “Ljute me ta uvjerenja koja se upliću u moj posao.” Ipak, dodaje: “Možda prelako zaboravljamo da je kirurgija vještina ovisna o osobnoj tehnici pojedinaca. Tehnika se može poboljšati.”

Profesor Bolooki¹⁸ je skrenuo pažnju na uznemiravajući izvještaj da jedna od najzaposlenijih traumatoloških bolnica u Dade Countyu, Florida, ima “prikrivenu politiku odbijanja liječenja” Svjedoka. Istakao je da je “većina kirurških postupaka na toj grupi pacijenata povezano s manje rizika nego obično”. On dodaje: “Iako kirurzi mogu smatrati da im je uskraćeno jedno sredstvo suvremene medicine (...) ja sam uvjeren da će operirajući ove pacijente mnogo naučiti.”

Radije nego da smatraju pacijenta koji je Svjedok problemom, sve više i više liječnika prihvaćaju tu situaciju kao medicinski izazov. Suočavajući se s izazovom, razvili su standarde liječenja za tu grupu bolesnika koji su prihvaćeni u brojnim medicinskim centrima širom zemlje. Ti liječnici istodobno pružaju njegu koja je najbolja za opće dobro pacijenta. Kao što primjećuju Gardner et al:¹⁹ “Kome će koristiti ako bude izliječena pacijentova tjelesna bolest a kompromitiran je njegov duhovni život s Bogom, kakvim ga on smatra, što vodi do života koji je besmislen i možda gori od same smrti.”

Svjedoci priznaju da, s medicinskog gledišta, njihova čvrsto utemeljena uvjerenja naizgled povećavaju stupanj rizika i mogu zakomplicirati njihovu njegu. U skladu s time, oni općenito pokazuju neobično cijenjenje za njegu koju prime. Osim što imaju neophodne elemente duboke vjere i snažnu želju za životom, oni spremno surađuju s liječnicima i medicinskim osobljem. Stoga se i bolesnici i liječnici zajedno suočavaju s ovim jedinstvenim izazovom.