Prethodne informacije razjašnjavaju nekoliko točaka. Iako mnogi smatraju transfuziju krvi spasonosnom, ona je krcata rizicima. Svake godine tisuće ljudi umiru kao posljedica transfuzija; još ih se više razboli i suoči s dugotrajnim posljedicama. Stoga i sa tjelesnog gledišta, mudro je slijediti biblijsku zapovijed da se ‘uzdržavamo krvi’ (Djela apostolska 15:28, 29).

Bolesnici su zaštićeni pred mnogim opasnostima ako prihvate beskrvne medicinske  postupke. Vješti liječnici koji su prihvatili izazov da to primijene na Jehovinim svjedocima, razvili su sigurne i djelotvorne standardne tehnike, što je dokazano u mnogim medicinskim izvještajima. Liječnici koji pružaju kvalitetnu njegu bez krvi ne kompromitiraju cijenjena medicinska načela. Oni prije pokazuju poštovanje prema bolesnikovu pravu poznavati rizike i koristi i tada informirano odabrati ono što će se učiniti s njegovim tijelom i životom.

Mi nismo naivni u vezi ovoga, jer shvaćamo da se neće svi složiti s ovim pristupom. Ljudi se razlikuju obzirom na savjest, etiku i medicinske nazore. Stoga za druge, uključujući i neke liječnike, može biti teško prihvatiti pacijentovu odluku da se uzdržava od krvi. Jedan kirurg iz New Yorka je pisao: “Nikada neću zaboraviti kad sam pred 15 godina, kao mladi stažist, stajao pored ležaja jednog Jehovinog svjedoka koji je iskrvario do smrti zbog čira na dvanaesniku. Bolesnikove želje bile su poštivane i nije dana transfuzija krvi, međutim, još se uvijek mogu sjetiti ogromnog razočaranja koje sam osjećao kao liječnik.”

Nedvojbeno on je vjerovao da bi krv spasila život. Međutim, godinu dana nakon što je to napisao, The British Journal of Surgery (listopad 1986) izvještava da je prije dolaska transfuzije, želučano-crijevno krvarenje imalo “smrtnost samo 2,5 posto.” Kad su transfuzije postale uobičajene, ‘većina velikih studija izvještava 10-postotnu smrtnost’. Zašto je smrtnost četiri puta veća? Istraživači sugeriraju: “Izgleda da rana transfuzija krvi mijenja hiperkoagulabilni odgovor na krvarenje i stoga potiče ponovno krvarenje.” Stoga, kad Svjedok s krvarećim ulkusom odbije krv, svojim je izborom vjerojatno do krajnosti uvećao svoj izgled da preživi.

Taj isti kirurg je dodao: “Tijek vremena i opservacija mnogih pacijenata imaju tendenciju promijeniti nečije perspektive, i danas nalazimo da je povjerenje između pacijenta i njegova liječnika i dužnost da se poštuju pacijentove želje daleko važnije nego nova medicinska tehnologija koja nas okružuje (...) Zanimljivo je da je razočaranje sada potisnuto osjećajem strahopoštovanja i dubokog poštovanja prema nepokolebljivoj vjeri tog pacijenta.” On je zaključio: ‘To me podsjeti da bih uvijek trebao poštovati bolesnikove osobne i religiozne želje bez obzira na moje osjećaje ili posljedice.’

Do sad si već mogao shvatiti što su mnogi liječnici počeli cijeniti ‘tijekom vremena i opservacijom mnogih pacijenata’. Čak i s najboljom medicinskom njegom u najboljim bolnicama, u jednom času ljudi umiru. Sa ili bez transfuzije krvi, ljudi umiru. Svi starimo i približava se kraj života. To nije fatalistično. To je realnost. Umiranje je životna činjenica.

Činjenice pokazuju da ljudi koji ne poštuju Božji zakon o krvi često iskuse  trenutne ili odgođene posljedice; neki i umru od krvi. Oni koji prežive nisu stekli beskrajan život. Transfuzije krvi, dakle, ne spašavaju živote trajno.

Većina onih koji zbog vjerskih i/ili medicinskih razloga odbiju krv a prihvate alternativnu medicinsku terapiju prođe vrlo dobro. Na taj način mogu godinama produljiti svoj život. Međutim, ne beskrajno.

To što su svi ljudi nesavršeni i postupno umiru dovodi nas do središnje istine onoga što Biblija kaže o krvi. Ako razumijemo i cijenimo tu istinu, vidjet ćemo da krv doista može spasiti život — naš život — i to trajno.

Kao što je ranije istaknuto, Bog je cijelom čovječanstvu rekao da ne smiju jesti krv. Zašto? Jer krv predstavlja život (1. Mojsijeva 9:3-6). On je to još više objasnio u kodeksu Zakona kojeg je dao Izraelcima. Kad je kodeks Zakona potvrđen, krv žrtvovanih životinja upotrebljavala se na žrtveniku (2. Mojsijeva 24:3-8). Zakoni u kodeksu isticali su činjenicu da su svi ljudi nesavršeni; oni su grešni, kao što kaže Biblija. Bog je rekao Izraelcima da pomoću životinjskih žrtava koje su mu prinosili mogu priznati potrebu da njihovi grijesi budu pokriveni (3. Mojsijeva 4:4-7, 13-18, 22-30). No, ono što je Bog od njih tada tražio, nije ono što danas traži od pravih obožavatelja. Međutim, to ima presudnu važnost za nas danas.

 Sam Bog je objasnio načelo koje je temelj tim žrtvama: “Jer je duša [ili, život] tijelu u krvi, i ja sam je stavio na žrtvenik za vas da učinim pomirenje za vaše duše, jer krv čini pomirenje dušom koja je u njoj. Zato sam rekao sinovima Izraelovim: ‘Nijedna duša među vama ne smije jesti krv’” (3. Mojsijeva 17:11, 12).

Na drevni blagdan, zvan Dan pomirenja, Izraelov prvosvećenik ponio je krv žrtvovanih životinja u najsvetiji dio hrama, u središte Božjeg obožavanja. Taj je postupak bio simboličan način da se zamoli Boga da pokrije grijehe naroda (3. Mojsijeva 16:3-6, 11-16). Te žrtve nisu stvarno uklonile sav grijeh i stoga su se svake godine trebale ponavljati. Ipak, ta je upotreba krvi postavila značajan obrazac.

Glavno biblijsko učenje je da će Bog konačno pružiti jednu savršenu žrtvu koja će moći potpuno pomiriti grijehe svih vjernika. To se naziva otkupninom i usredotočuje se na žrtvu prorečenog Mesije ili Krista.

Biblija uspoređuje Mesijinu ulogu s onim što se događalo na Dan pomirenja: “Kad je Krist došao kao prvosvećenik dobrih stvari koje se trebaju dogoditi, u veći i savršeniji šator [hram] koji nije načinjen rukama (...) ušao je, ne, ne s krvlju jaraca i mladih bikova, nego svojom krvlju, jednom za sva vremena na sveto mjesto [nebo] i pribavio nam vječno izbavljenje. Da, prema Zakonu gotovo sve se čisti krvlju, i ako nije prolivena krv nema oproštenja” (Jevrejima 9:11, 12, 22).

Sada postaje jasno zašto trebamo posjedovati Božje gledište o krvi. U skladu sa svojim pravom kao Stvoritelja, on je odredio njenu isključivu upotrebljivost. Stari Izraelci mogli su požnjeti zdravstvene koristi time što nisu uzimali životinjsku ili ljudsku krv, međutim to nije bila najvažnija točka (Izaija 48:17). Oni su morali izbjeći podržavati svoj život krvlju, ne prvenstveno zato što bi to bilo nezdravo, nego jer bi bilo nesveto Bogu. Oni su morali odustati od krvi, ne zato što je bila zagađena, nego što je bila dragocjena u dobivanju oproštenja.

Apostol Pavao je objasnio u vezi otkupnine: “Po njemu [Kristu] imao izbavljenje otkupninom kroz krv njegovu, da, oproštenje naših prijestupa, prema bogatstvu njegove nezaslužene dobrote” (Efežanima 1:7). Izvorna grčka riječ koja se ovdje nalazi pravilno je prevedena sa “krv”, međutim, mnogi prijevodi Biblije griješe stavljajući riječ “smrt” umjesto riječi “krv”. Time čitatelji mogu previdjeti istaknuti Stvoriteljev stav o krvi i o žrtvenoj vrijednosti koju je on s tim povezao.

Biblijska tema okreće se oko činjenice da je Krist umro kao savršena otkupna žrtva ali nije ostao mrtav. Prateći uzor koji je Bog postavio na Dan pomirenja, Isus je podignut na nebo da se “pojavi pred osobom Boga za nas”. Tamo je predstavio vrijednost svoje žrtvene krvi (Jevrejima 9:24). Biblija naglašava da moramo izbjegavati svaki postupak koji bi zapravo značio ‘gaženje Sina Božjeg i cijenjenje njegove krvi kao obične vrijednosti’. Samo tako možemo zadržati dobar odnos i mir s Bogom (Jevrejima 10:29; Kološanima 1:20).

Kad razumijemo što Bog kaže o krvi, stječemo veće cijenjenje njene vrijednosti u spašavanju života. Biblija opisuje Krista kao onog “koji nas ljubi i koji nas je krvlju  svojom oslobodio naših grijeha” (Otkrivenje 1:5; Ivan 3:16). Da, pomoću Isusove krvi možemo postići potpuno i trajno oproštenje grijeha. “Koliko će nas sigurnije spasiti od srdžbe sada kad smo već opravdani njegovom krvi.” Na taj način trajni život može biti spašen krvlju (Rimljanima 5:9, St; Jevrejima 9:14).

Jehova Bog je davno jamčio ‘da će se sve obitelji zemaljske moći blagosloviti’ preko Krista (1. Mojsijeva 22:18). Taj blagoslov uključuje obnavljanje Zemlje u raj. Tada čovječanstvo koje vjeruje neće više opterećivati bolest, starenje i smrt; oni će uživati u blagoslovima koji daleko nadmašuju privremenu pomoć koju nam može ponuditi medicinsko osoblje. Imamo ovo veličanstveno obećanje: “I on će otrti svaku suzu s njihovih očiju i smrti više neće biti, ni žalosti ni vike ni boli više neće biti. Što je prije bilo prošlo je” (Otkrivenje 21:4).

Kako je stoga mudro da uzmemo k srcu sve Božje zahtjeve! To uključuje slušanje njegovih zapovijedi o krvi, ne upotrebljavajući je pogrešno ni u zdravstvenim poteškoćama. Na taj način nećemo živjeti samo za jedan trenutak. Umjesto toga, pokazat ćemo visoko poštovanje prema životu, uključujući budući izgled vječnog života u ljudskom savršenstvu.