Prije izlaganja svakom ozbiljnijem medicinskom postupku, razumna osoba će se upoznati sa mogućim prednostima i opasnostima. Kako je sa transfuzijama krvi? One su sad glavno sredstvo u medicini. Mnogi liječnici koji su iskreno zainteresirani za svoje pacijente ne ustručavaju se mnogo u vezi davanja krvi. Nju se naziva darom života.

Milijuni su dali ili primili krv. Kanada je 1986-87. g. imala 1,3 milijuna davatelja među stanovništvom od 25 milijuna. “Posljednjih godina za koje su nam dostupni podaci, između 12 i 14 milijuna jedinica krvi upotrijebljeno je u transfuzijama samo u SAD” (The New York Times, 18. veljače 1990).

“Krv je oduvijek posjedovala ‘magičnu’ kvalitetu”, piše dr. Louise J. Keating. “U prvih 46 godina, smatrali su i liječnici i javnost da su zalihe krvi sigurnije nego što zapravo jesu” (Cleveland Clinic Journal of Medicine, svibanj 1989). Kakva je bila situacija onda, a kakva je danas?

Čak su i prije 30 godina patolozi i osoblje krvnih banaka bili savjetovani: “Krv je dinamit! Ona može učiniti mnogo dobra ili mnogo zla. Smrtnost od transfuzije krvi jednaka je onoj od anestezije ili onoj od operacije slijepog crijeva. Rečeno je da prosječno ima jedan umrli na 1 000 do 3 000 ili možda 5 000 transfuzija. Na području Londona  izvještava se jedna smrt na svakih 13 000 bočica transfundirane krvi” (New York State Journal of Medicine, 15. siječnja 1960).

Jesu li otada uklonjene opasnosti tako da su sada transfuzije sigurne? Iskreno rečeno, svake godine stotine tisuća ljudi ima nepovoljnu reakciju na krv; mnogi umiru. Obzirom na prethodne komentare, možeš se sjetiti bolesti koje se prenose krvlju. Prije nego to ispitamo, uzmimo u obzir opasnosti koje su manje poznate.

Početkom 20. stoljeća znanstvenici su produbili čovjekovo razumijevanje čudesne složenosti krvi. Saznali su da postoje različite krvne grupe. Miješanje krvi davatelja i pacijenta kritično je prilikom transfuzija. Ako netko s krvnom grupom A primi grupu B, može dobiti tešku hemolitičku reakciju. To može uništiti mnogo njegovih crvenih krvnih stanica i brzo ga ubiti. Iako je grupiranje krvi i ukrštavanje sada rutina, greške se događaju. Svake godine ljudi umiru od hemolitičkih reakcija.

Činjenice pokazuju da problem neslaganja seže daleko iznad relativno malo krvnih grupa koje bolnice pokušavaju složiti po kompatibilnosti. Zašto? Dr. Douglas H. Posey, Jr. piše u članku “Blood Transfusion: Uses, Abuses and Hazards” (Transfuzija krvi: upotrebe, zloupotrebe i rizici): “Pred skoro 30 godina Sampson je opisao transfuziju krvi kao relativno opasan postupak (...) [Od tada] identificirano je najmanje 400 dodatnih antigena crvenih krvnih stanica i određena su im svojstva. Nema sumnje da će se broj nastaviti povećavati zbog toga što je membrana crvenih krvnih stanica krajnje složena” (Journal of the National Medical Association, srpanj 1989).

Znanstvenici sada proučavaju posljedice transfundirane krvi na obranu tijela ili na imunološki sustav. Što to može značiti za tebe ili za tvog rođaka kojem je potreban kirurški zahvat?

Kada liječnici transplantiraju srce, jetru ili neki drugi organ, primateljev imunološki sustav može osjetiti strano tkivo i odbaciti ga. A transfuzija je transplantacija tkiva. Čak i krv koja je “ispravno” ukrštena može oštetiti tvoj imunološki sustav. Na jednoj je konferenciji patologa istaknuto da su stotine medicinskih dokumenata “povezali transfuzije krvi s imunološkim reakcijama” (“Case Builds Against Transfusions”, Medical World News, 11. prosinca 1989).

Primarni zadatak tvojeg imunološkog sustava je otkriti i uništiti zloćudne (kancerogene) stanice. Može li oslabljeni imunitet dovesti do raka i smrti? Obrati pažnju na dva izvještaja:

Časopis Cancer (15. veljače 1987) daje rezultate istraživanja provedenog u Nizozemskoj: “U pacijenata s rakom na debelom crijevu bio je vidljiv značajan nepovoljan efekt transfuzije u vezi dugotrajnijeg preživljavanja. U toj je grupi nakon 5 godina preživjelo 48% pacijenata koji su primili krv i 74% bolesnika koji nisu primili krv”. Liječnici sa Sveučilišta Južna Kalifornija pratili su stotinu pacijenata koji su prošli operacije raka. “Stopa ponovnog pojavljivanja raka larinksa bila je 14% za one koji nisu primili krv i 65% za one koji jesu. Za rak usne šupljine, ždrijela i nosa ili sinusa, stopa ponovnog pojavljivanja bila je 31% bez transfuzije i 71% s transfuzijama” (Annals of Otology, Rhinology & Laryngology, ožujak 1989).

 Što takva istraživanja predlažu obzirom na transfuzije? U svom članku “Blood Transfusions and Surgery for Cancer”, dr. John S. Spratt zaključuje: “Kirurg za rak trebao bi postati beskrvni kirurg” (The American Journal of Surgery, rujan 1986).

Drugi primarni zadatak tvog imunološkog sustava je obrana protiv infekcija. Zato je razumljivo što neka istraživanja pokazuju da su pacijenti koji su primili krv skloniji infekcijama. Dr. P. I. Tartter istraživao je o kolorektalnoj kirurgiji. Od pacijenata kojima je dana transfuzija, 25% je dobilo infekciju, za razliku od 4% onih koji nisu dobili transfuziju. On izvještava: “Transfuzije krvi bile su povezane s infekcijskim komplikacijama kad su se davale prije, za vrijeme, ili nakon operacije (...) Rizik postoperativne infekcije brzo raste sa brojem danih jedinica krvi” (The British Journal of Surgery, kolovoz 1988). Oni koji su prisustvovali sastanku Američkog udruženja banaka krvi (American Association of Blood Banks) za 1989. godinu, saznali su ovo: Dok je 23 posto onih koji su primili krv tokom operacije nadomjestka kuka razvilo infekcije, oni kojima nije bila dana krv infekciju uopće nisu imali.

Dr. John A. Collins je napisao u vezi te posljedice transfuzije krvi: “Bilo bi zaista ironično kad bi se pokazalo da ‘liječenje’ za koje ima vrlo malo dokaza da obavlja nešto vrijedno, nakon toga pojača jedan od glavnih problema sa kojim se pacijent suočava” (World Journal of Surgery, veljača 1987).

Bolest koja se prenosi krvlju brine savjesnog liječnika i mnoge bolesnike. Koja bolest? Iskreno rečeno, ne može se ograničiti samo na jednu; ima ih zaista mnogo.

Nakon razmatranja većine poznatih bolesti, Techniques of Blood Transfusion [Tehnike transfuzije krvi] (1982) upućuje na “druge infekcijske bolesti koje su povezane s transfuzijom”, kao što su sifilis, infekcija citomegalovirusom i malarija. Zatim se kaže: “Izvještava se da se još neke druge bolesti prenose transfuzijom krvi, uključujući infekcije virusom herpesa, infektivne mononukleoze (Epstein-Barr virus), toksoplazmoza, tripanosomijaza  [afrička bolest spavanja i Chagasova bolest], lišmanijaza, bruceloza [undulirajuća groznica], tifus, filarijaza, ospice, salmoneloza i krpeljna groznica Kolorada”.

Zapravo, popis takvih bolesti raste. Možda si čitao naslove kao što je “Lymeova bolest od transfuzije? Malo je vjerojatno, ali stručnjaci su oprezni.” Koliko je sigurna krv onoga koji ima pozitivan test na Lymeovu bolest? Nekolicinu zdravstvenih službenika upitali su da li bi je prihvatili. “Svaki je odgovorio ne, iako nijedan nije preporučio odbacivanje krvi takvih davatelja”. Što bi javnost trebala misliti o uskladištenoj krvi koju stručnjaci ne bi prihvatili? (The New York Times, 18. srpnja 1989).

Drugi razlog za brigu je taj da se krv, sakupljena u jednoj zemlji u kojoj sve vrvi od izvjesnih bolesti, može koristiti na sasvim drugom mjestu, gdje ni javnost ni liječnici nisu spremni na opasnost. Sa današnjim porastom putovanja, uključujući izbjeglice i useljenike, raste opasnost da u krvnim proizvodima bude strana bolest.

Štoviše, jedan je specijalist za infektivne bolesti upozorio: “Zalihe krvi bi morale biti pregledane da se spriječi prijenos nekoliko poremećaja koji ranije nisu bili smatrani infektivnima, uključujući leukemiju, limfom i demenciju [ili Alzheimerovu bolest]” (Transfusion Medicine Reviews, siječanj 1989).

Kao da ovi rizici nisu dovoljno deprimirajući, drugi su stvorili još veći strah.

“AIDS je zauvijek promijenio način na koji su liječnici i pacijenti razmišljali o krvi. A to i nije loša ideja, rekli su liječnici sakupljeni u National Institutes of Health na konferenciji o transfuziji krvi” (Washington Post, 5. srpnja 1988).

Pandemija AIDS-a (Acquired Immune Deficiency Syndrome/Sindrom stečenog nedostatka imuniteta) je, u punom smislu riječi, osvijestila ljude obzirom za opasnost stjecanja infektivnih bolesti putem krvi. Milijuni su danas zaraženi. Ona izmiče kontroli. Njen omjer smrtnosti praktički je 100 posto.

Uzrokuje ga HIV (human immunodeficiency virus/virus ljudskog nedostatka imuniteta), koji se može raširiti krvlju. Suvremena je pošast AIDS-a došla na vidjelo 1981. godine. Već sljedeće su godine zdravstveni stručnjaci naučili da se virus vjerojatno može prenositi u krvnim proizvodima. Sada se priznaje da je industrija krvi sporo reagirala, čak i nakon što su bili dostupni testovi koji su mogli identificirati krv koja sadrži antitijela na HIV. Ispitivanje davateljeve krvi konačno je započelo 1985. godine, * ali ni tada nije bilo primijenjeno na krvne proizvode koji su već bili na policama.

 Nakon toga, javnosti je zajamčeno: ‘Zalihe krvi sada su sigurne.’ Međutim, kasnije je otkriveno da postoji opasno “razdoblje prozora”. Nakon što je osoba zaražena, mogu proći mjeseci prije nego počne stvarati protutijela koja se mogu otkriti. Bez saznanja da imamo virus AIDS-a, mogli bismo darovati krv čiji je test negativan. To se događalo. Ljudi su razvili AIDS nakon što im je transfundirana takva krv!

Slika je sve sablasnija. The New England Journal of Medicine (1. lipnja 1989) izvještava o “tihim infekcijama HIV-a”. Dokazano je da osoba može godinama nositi virus AIDS-a a da ga se sadašnjim neizravnim testovima ne može otkriti. Neki bi to umanjili kao rijetke slučajeve, međutim oni dokazuju “da se rizik prenošenja AIDS-a putem krvi i njenih sastojaka ne može potpuno eliminirati” (Patient Care, 30. studenog 1989). Uznemiravajući zaključak: Negativan test se ne može smatrati čistom svjedodžbom zdravlja. Koliko će ih još dobiti AIDS putem krvi?

Mnogi stanari u zgradama čuli su odjek jednog koraka na podu; zatim u napetosti mogu iščekivati drugi. U slučaju krvi, nitko ne zna koliko smrtonosnih koraka još mora uslijediti.

Virus AIDS-a je označen kao HIV, međutim neki stručnjaci ga sada nazivaju HIV-1. Zašto? Jer su našli drugi tip virusa AIDS-a (HIV-2). On može prouzročiti simptome AIDS-a i u nekim je područjima široko rasprostranjen. Štoviše, “ne može ga se dosljedno otkrivati testovima na AIDS koji se sada ovdje upotrebljavaju”, izvještava The New York Times (27. lipnja 1989). “Novi nalazi (...) otežavaju bankama krvi da budu uvjerene u sigurnost poklonjene krvi”.

Ili, što je sa dalekim rođacima virusa AIDS-a? Predsjednička komisija (SAD) za jednog od njih rekla je da se “vjeruje da je on uzrok leukemije/limfoma T-stanica kod odraslih i jedne teške neurološke bolesti.” Taj je virus već u krvi donerske populacije i može se proširiti u krvi. Ljudi imaju pravo pitati se: ‘Koliko su djelotvorne pretrage banaka krvi u vezi ovih drugih virusa?’

Doista, samo vrijeme može reći koliko takvih krvlju prenosivih virusa vreba u zalihama krvi. “Nepoznato može biti veći razlog zabrinutosti nego poznato”, piše dr. Harold T. Meryman. “Prenosive viruse čije je vrijeme inkubacije mnogo godina, bit će teško povezati s transfuzijama i još teže otkriti ih. Grupa HTLV je sigurno samo prva od onih koje trebaju izbiti na površinu” (Transfusion Medicine Reviews, srpanj, 1989). “Kao da epidemija AIDS-a sama po sebi nije dovoljna nevolja (...) mnoštvo novopredloženih ili opisanih opasnosti transfuzije privuklo je pažnju tokom 1980-ih. Nije potrebna velika mašta predvidjeti da postoje druge ozbiljne virusne bolesti i da se prenose homolognim transfuzijama” (Limiting Homologous Exposure: Alternative Strategies [Ograničavanje homolognog izlaganja: Alternativne strategije], 1989).

Do sada je uslijedilo toliko “koraka” da Centri za kontrolu bolesti preporučuju “sveopću predostrožnost”. To jest, ‘zdravstveni radnici bi trebali pretpostaviti da su svi pacijenti infektivni na HIV i na druge patogene mikroorganizme koji se prenose krvlju’. Zbog dobrih razloga, zdravstveni radnici i članovi javnosti ponovno procjenjuju svoje gledište o krvi.