BIBLIJSKI pisci nisu svoje riječi uklesali u kamen; niti su ih ispisali na trajnim glinenim pločicama. Dokazi pokazuju da su svoje riječi zapisali na potrošnim materijalima — papirusu (napravljenom od istoimene egipatske biljke) i pergamentu (napravljenom od životinjskih koža).

Što se dogodilo s izvornim spisima? Vjerojatno su se davno raspali, većina od njih u drevnom Izraelu. Izučavatelj Oscar Paret objašnjava: “Oba ta materijala za pisanje [papirus i koža] u jednakoj su mjeri uvelike ugrožena vlagom, plijesni i različitim ličinkama. Iz svakodnevnog iskustva znamo kako se lako papir, pa čak i čvrsta koža, raspada na zraku ili u vlažnoj prostoriji.”¹

Ako originali više ne postoje, kako su onda riječi biblijskih pisaca preživjele do našeg vremena?

Ubrzo nakon što su napisani originali počeli su se raditi rukom pisani prijepisi. U drevnom je Izraelu prepisivanje Pisama ustvari postalo profesija (Ezdra 7:6; Psalam 45:1). No i prijepisi su se zapisivali na potrošnim materijalima. Konačno su se i oni morali zamijeniti drugim rukom pisanim prijepisima. Kada su originali nestali sa scene, ti su prijepisi postali temelj za buduće manuskripte. Prepisivanje prijepisa bio je proces koji se odvijao tokom mnogo stoljeća. Jesu li greške koje su tokom stoljeća napravili prepisivači drastično promijenile tekst Biblije? Dokazi kažu da nisu.

Profesionalni prepisivači bili su vrlo predani ljudi. Imali su duboko poštovanje prema riječima koje su prepisivali. Ujedno su bili i pedantni. Hebrejska riječ prevedena s “prepisivač” jest sophér i ukazuje na brojanje i bilježenje. Kako bi si predstavio točnost prepisivača, razmotri primjer Masoreta. * S obzirom na njih, izučavatelj Thomas Hartwell Horne objašnjava: “Oni su (...) brojali koje je središnje slovo Pentateuha [prvih pet knjiga Biblije], koja je središnja rečenica svake knjige te koliko se puta svako slovo [hebrejskog] alfabeta pojavljuje u čitavim Hebrejskim pismima.”³

Prema tome, vješti su prepisivači koristili nekoliko metoda za provjeru. Kako ne bi ispustili čak niti jedno slovo iz biblijskog teksta, išli su toliko daleko da su brojali ne samo prepisane riječi već i slova. Razmisli kakav je samo pažljiv trud to uključivalo: Oni su navodno pratili 815 140 pojedinih slova u Hebrejskim pismima!⁴ Takvi marljivi napori osigurali su visok stupanj točnosti.

Ipak, prepisivači nisu bili nepogrešivi. Postoji li ikakav dokaz da je, unatoč prepisivanju koje je trajalo stoljećima, biblijski tekst preživio u vjerodostojnom obliku?

Postoji valjani razlog za vjerovanje da je Biblija točno prenesena sve do našeg vremena. Dokaze čine rukom pisani manuskripti koji danas postoje — procijenjenih 6 000 manuskripata čitavih ili dijelova Hebrejskih pisama te nekih 5 000 manuskripata Kršćanskih pisama na grčkom. Među njima je i manuskript Hebrejskog pisma koji je otkriven 1947. te služi kao primjer toga koliko je točno bilo prepisivanje Pisama. Otada ga se naziva “najvećim otkrićem manuskripata u suvremeno doba”.⁵

Dok je početkom te godine čuvao svoja stada, mladi beduinski pastir otkrio je pećinu u blizini Mrtvog mora. U njoj je pronašao nekoliko zemljanih posuda koje su većinom bile prazne. No u jednoj posudi, koja je bila čvrsto zatvorena, pronašao je kožni svitak koji je bio brižljivo zamotan u laneno platno i sadržavao je kompletnu biblijsku knjigu Izaije. Ovaj dobro sačuvan, ali dotrajao svitak imao je na sebi znakove popravljanja. Mladi pastir uopće nije uviđao da će drevnom svitku koji je držao u rukama na kraju biti pridana pažnja čitavog svijeta.

Što je bilo toliko značajno u vezi s tim naročitim manuskriptom? Godine 1947. najstariji dostupni manuskripti čitavog Hebrejskog pisma datirali su iz oko desetog stoljeća n. e. No ustanovljeno je da ovaj svitak datira iz drugog stoljeća pr. n. e. * — više od tisuću godina prije. * Izučavatelji su bili veoma zainteresirani da saznaju kako se ovaj svitak slaže s manuskriptima koji su napravljeni mnogo kasnije.

U jednoj su studiji izučavatelji usporedili 53. poglavlje Izaije iz Svitka s Mrtvog mora s Masoretskim tekstom koji je nastao tisuću godina kasnije. U knjizi A General Introduction to the Bible objašnjavaju se rezultati studije: “Od 166 riječi koliko ih ima u 53. poglavlju Izaije, postoji samo sedamnaest dvojbenih slova. Od toga, deset slova je jednostavno stvar pravilnog pisanja riječi, što ne utječe na smisao. Druga četiri slova su manje stilske promjene, kao što su veznici. Preostala tri slova čine riječ ‘svjetlost’ koja je dodana u 11. retku, ali ne utječe u velikoj mjeri na značenje. (...) Stoga, nakon tisuću godina prenošenja, u jednom poglavlju sa 166 riječi postoji samo jedna riječ (tri slova) koja je sporna — i ta riječ ne mijenja u značajnoj mjeri smisao odlomka.”⁷

Profesor Millar Burrows, koji je godinama radio na svicima i analizirao njihov sadržaj, došao je do sličnog zaključka: “Mnoge razlike između (...) svitka Izaije i Masoretskog teksta mogu se objasniti kao greške u prepisivanju. Izuzev tih grešaka, u cijelosti postoji izvanredna suglasnost s tekstom srednjovjekovnih manuskripata. Ova suglasnost s jednim toliko starijim manuskriptom pruža uvjerljivo svjedočanstvo općenite točnosti tradicionalnog teksta.”⁸

 “Uvjerljivo svjedočanstvo” može se isto tako dati i s obzirom na prepisivanje Kršćanskih grčkih pisama. Naprimjer, otkriće Codexa Sinaiticusa, velumnog manuskripta koji datira iz četvrtog stoljeća n. e., u 19. stoljeću pridonijelo je potvrđivanju točnosti manuskripata Kršćanskih grčkih pisama koji su nastali stoljećima kasnije. Papirusni fragment Ivanovog Evanđelja, koji je otkriven u području El Faiyūma u Egiptu, datira iz prve polovine drugog stoljeća n. e., što je manje od 50 godina nakon što je napisan original. Stoljećima je ostao sačuvan u suhom pijesku. Tekst odgovara onome iz manuskripata koji su nastali mnogo kasnije.⁹

Tako dokazi potvrđuju da su prepisivači ustvari bili vrlo točni. Ipak, pravili su greške. Niti jedan pojedini manuskript nije bez greške — Svitak Izaije s Mrtvog mora nije iznimka. Pa ipak, izučavatelji su bili u mogućnosti locirati i ispraviti takva odstupanja od originala.

Zamisli da je 100 osoba zamoljeno da napravi rukom pisanu kopiju poduljeg dokumenta. Nesumnjivo bi barem neki od prepisivača napravili greške. Međutim, ne bi svi napravili iste greške. Ukoliko bi uzeo svih 100 kopija i vrlo pažljivo ih usporedio, mogao bi izolirati greške i utvrditi točan tekst originalnog dokumenta, čak i ako ga nikada nisi vidio.

Slično tome, prepisivači Biblije nisu svi napravili iste greške. Budući da su sada dostupne doslovno tisuće biblijskih manuskripata za komparativno analiziranje, izučavatelji teksta u stanju su izolirati greške, utvrditi izvorni tekst i zabilježiti potrebne ispravke. Kao rezultat takvog pažljivog proučavanja, izučavatelji teksta napravili su temeljne tekstove na izvornim jezicima. Ova rafinirana izdanja hebrejskih i grčkih tekstova sadrže riječi za koje je općenito prihvaćeno da su izvorne te često u fusnotama navode varijante ili alternativna čitanja koja možda postoje u određenim manuskriptima. Prevodioci Biblije koriste ta rafinirana izdanja izučavateljâ teksta kako bi preveli Bibliju na suvremene jezike.

Stoga kada uzmeš u ruke suvremeni prijevod Biblije, postoji dovoljno razloga za pouzdanje da hebrejski i grčki tekstovi na kojima se ona temelji s izvanrednom točnošću odgovaraju riječima izvornih biblijskih pisaca. * Izvještaj o tome kako je Biblija preživjela tisuće godina prepisivanja rukom uistinu je izuzetan. Stoga je Sir Frederic Kenyon, dugogodišnji kustos British Museuma, mogao izjaviti: “Ne može se dovoljno naglasiti da je tekst Biblije u biti pouzdan. (...) To se ne može reći ni za koju drugu drevnu knjigu u svijetu.”¹⁰