Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Knjiga koja “govori” žive jezike

Knjiga koja “govori” žive jezike

Ukoliko jezik na kojem je napisana knjiga postane mrtav, za sve praktične svrhe i knjiga postaje mrtva. Malo je ljudi u današnje vrijeme koji znaju čitati drevne jezike na kojima je napisana Biblija. No ona je ipak živa. Preživjela je zato što je “naučila govoriti” žive jezike čovječanstva. Prevodioci koji su je “naučili” govoriti druge jezike ponekad su se suočavali s naizgled nesavladivim preprekama.

PREVOĐENJE Biblije — s njenih više od 1 100 poglavlja i 31 000 redaka — impozantan je zadatak. Ipak, tokom stoljeća predani prevodioci spremno su prihvatili taj izazov. Mnogi od njih bili su spremni podnositi nevolje pa čak i umrijeti za svoje djelo. Povijest o tome kako je Biblija prevedena na jezike čovječanstva izvanredan je izvještaj o istrajnosti i genijalnosti. Razmotri tek mali dio tog zadivljujućeg izvještaja.

Izazovi s kojima su se suočavali prevodioci

Kako prevesti knjigu na jezik koji nema svoje pismo? Brojni prevodioci Biblije suočili su se upravo s takvim izazovom. Naprimjer, Ulfila, iz četvrtog stoljeća n. e., krenuo je prevoditi Bibliju na jezik koji je tada bio suvremen, ali ne i pisani jezik — gotski. Ulfila je svladao taj izazov tako što je sastavio gotski alfabet od 27 slova, koji se temeljio prvenstveno na grčkom i latinskom alfabetu. Njegov je prijevod gotovo cijele Biblije na gotski jezik završen prije 381. n. e.

U devetom su stoljeću dva brata koja su govorila grčkim jezikom, Ćiril (prvobitno nazvan Konstantin) i Metodije, obojica istaknuti izučavatelji i lingvisti, željela prevesti Bibliju za ljude koji su govorili slavenskim jezicima. No staroslavenski — preteča današnjih slavenskih jezika — nije imao pismo. Zato su dva brata sastavila alfabet kako bi mogla napraviti prijevod Biblije. Na taj je način Biblija sada mogla “govoriti” još mnogim ljudima, onima na slavenskom području.

U 16. stoljeću William Tyndale krenuo je prevoditi Bibliju s izvornih jezika na engleski, no naišao je na snažno protivljenje i crkve i države. Tyndale, koji se školovao na Oxfordu, želio je napraviti prijevod koji bi čak i “mladić za plugom” mogao razumjeti.1 No da bi to mogao ostvariti, morao je pobjeći u Njemačku gdje je 1526. tiskano njegovo izdanje “Novog zavjeta” na engleskom. Kada su primjerci bili prokrijumčareni u Englesku, vlasti su bile toliko razjarene da su ih počele javno spaljivati. Tyndale je kasnije bio izdan. Neposredno prije nego što je bio ugušen a njegovo tijelo spaljeno, jakim glasom izrekao je sljedeće riječi: “Gospodine, otvori oči kralju Engleske!”2

Prevođenje Biblije se nastavilo; prevodioce se nije moglo zaustaviti. Do 1800. barem dijelovi Biblije “naučili su govoriti” 68 jezika. Zatim je formiranjem biblijskih društava — naročito Britanskog i inozemnog biblijskog društva koje je osnovano 1804. — Biblija ubrzo “naučila” još više novih jezika. Stotine mladića dobrovoljno se javilo da kao misionari otiđu u strane zemlje, a mnogima je primarni cilj bio prevođenje Biblije.

Učenje jezikâ Afrike

U Africi je 1800. godine postojalo samo oko desetak pisanih jezika. Stotine drugih usmenih jezika moralo je čekati da netko napravi sustav pisanja. Došli su misionari i naučili te jezike, bez pomoći početnica ili rječnika. Zatim su radili na razradi pisanog oblika tog jezika, a nakon toga učili su ljude kako čitati to pismo. To su činili zato da bi jednog dana ljudi mogli čitati Bibliju na vlastitom jeziku.3

Jedan takav misionar bio je Škot po imenu Robert Moffat. Godine 1821, u dobi od 25 godina, Moffat je započeo misiju u južnoj Africi među narodom koji govori čwana jezikom. Da bi naučio njihov nepisani jezik, pomiješao se s narodom i povremeno je putovao u unutrašnjost zemlje kako bi živio među njim. “Ljudi su bili ljubazni”, napisao je kasnije, “a moje jezične greške bile su povod za mnoge provale smijeha. Nikada, niti jednom, ne bi pojedinac ispravio neku moju riječ ili rečenicu sve dok, ona ili on, nije tako uspješno mimikom ponovio moj original kako bi drugima pružio veliko veselje.”4 Moffat je istrajao i na kraju ovladao jezikom te napravio pisani oblik tog jezika.

Nakon što je osam godina radio među Čwana narodom, Moffat je 1829. završio prevođenje Lukinog Evanđelja. Da bi ga dao tiskati, putovao je oko 950 kilometara na volovskim kolima do obale, a zatim je išao brodom do Cape Towna. Tamo mu je namjesnik dao dozvolu da koristi državni tiskarski stroj, no Moffat je morao sâm slagati i tiskati, te je konačno 1830. objavio Evanđelje. Prvi put je Čwana narod mogao na vlastitom jeziku čitati dio Biblije. Godine 1857. Moffat je završio prijevod cijele Biblije na čwana jezik.

Kasnije je Moffat opisao reakciju Čwana kada im je prvi put stavljeno na raspolaganje Lukino Evanđelje. Zapazio je: “Znam pojedince koji su prešli stotine kilometara kako bi dobili primjerke sv. Luke. (...) Vidio sam kako uzimaju dijelove sv. Luke, plaču nad njima te ih čvrsto stišću na njedra i liju suze zahvalnosti, dok nisam mnogima od njih rekao: ‘Uništit ćeš si suzama knjige.’”5

Na taj su način predani prevodioci poput Moffata mnogim Afrikancima — od kojih neki prvotno nisu uviđali potrebu za pisanim jezikom — pružili prvu priliku da komuniciraju pisanjem. No prevodioci su vjerovali da ljudima Afrike pružaju još vredniji dar — Bibliju na njihovom vlastitom jeziku. Danas Biblija, cijela ili u dijelovima, “govori” preko 600 afričkih jezika.

Učenje jezikâ Azije

Dok su se prevodioci u Africi borili da naprave pisani oblik usmenih jezika, na drugoj strani svijeta drugi su se prevodioci susreli s mnogo drugačijom preprekom — prevođenjem na jezike koji su već imali složena pisma. S takvim su se izazovom suočavali oni koji su prevodili Bibliju na jezike Azije.

Početkom 19. stoljeća, William Carey i Joshua Marshman otišli su u Indiju i svladali mnoge od njenih pisanih jezika. Uz pomoć tiskara Williama Warda napravili su prijevode barem dijelova Biblije na gotovo 40 jezika.6 S obzirom na Williama Careya, autor J. Herbert Kane objašnjava: “Stvorio je prekrasan, tečni razgovorni stil [bengalskog jezika] koji je zamijenio stari klasični oblik, čineći ga time razumljivijim i privlačnijim za suvremene čitatelje.”7

Adoniram Judson, koji je rođen i odgojen u Sjedinjenim Državama, otputovao je u Burmu te je 1817. počeo prevoditi Bibliju na burmanski. Opisujući poteškoće pri svladavanju orijentalnog jezika do stupnja koji je potreban za prevođenje Biblije, napisao je: ‘Kada počnemo učiti jezik kojim govore ljudi na drugoj strani Zemlje, čije misli teku kanalima koji se razlikuju od naših i čije su šifre izražavanja zbog toga nama potpuno nove, a slova i riječi nimalo ne nalikuju bilo kojem jeziku s kojim smo se ikada susreli; kada nemamo rječnika ili prevodioca, a najprije moramo u izvjesnoj mjeri naučiti jezik prije nego što možemo iskoristiti pomoć nekog domaćeg učitelja — to znači naporno raditi!’8

U Judsonovom slučaju to je značilo nekih 18 godina pažljivog rada. Završni dio Biblije na burmanskom tiskan je 1835. Međutim, skupo ga je koštao njegov boravak u Burmi. Dok je radio na prijevodu, bio je optužen za špijunažu, te je zato proveo gotovo dvije godine u zatvoru punom komaraca. Nedugo nakon što je pušten iz zatvora, njegova supruga i mlada kćerka umrle su od groznice.

Kada je 1807. godine 25-godišnji Robert Morrison stigao u Kinu, upustio se u iznimno težak zadatak prevođenja Biblije na kineski, jedan od najsloženijih pisanih jezika. Raspolagao je samo ograničenim znanjem kineskog jezika koji je počeo učiti tek dvije godine ranije. Morrison se ujedno morao boriti i s kineskim zakonom, kojim se nastojalo očuvati izolaciju Kine. Kinezima je, pod prijetnjom smrtne kazne, bilo zabranjeno da strance uče jezik. Za stranca je prevođenje Biblije na kineski jezik bio prekršaj kažnjiv smrću.

Neustrašiv, ali oprezan, Morrison je nastavio učiti jezik i učio ga je velikom brzinom. Za dvije godine dobio je posao kao prevodilac za Istočnoindijsku kompaniju. Tokom dana radio je za kompaniju, no u tajnosti i pod stalnom prijetnjom da bude razotkriven radio je na prevođenju Biblije. Sedam godina nakon što je stigao u Kinu, 1814, Kršćanska grčka pisma bila su spremna za tiskanje.9 Pet godina kasnije, uz pomoć Williama Milnea, završio je Hebrejska pisma.

Bilo je to ogromno postignuće — Biblija je sada mogla “govoriti” jezikom koji koristi više ljudi nego bilo koji drugi jezik na svijetu. Zahvaljujući sposobnim prevodiocima uslijedili su prijevodi na druge azijske jezike. Danas su dijelovi Biblije dostupni na preko 500 azijskih jezika.

Zašto su ljudi poput Tyndalea, Moffata, Judsona i Morrisona godinama naporno radili — neki čak riskirali svoj život — da bi preveli knjigu za ljude koje nisu poznavali te, u nekim slučajevima, za ljude koji nisu imali pisani jezik? Sasvim sigurno ne radi slave ili financijskog dobitka. Vjerovali su da je Biblija Božja Riječ te da bi trebala “govoriti” ljudima — svim ljudima — na njihovom vlastitom jeziku.

Bez obzira na to smatraš li da je Biblija Božja Riječ ili ne, možda ćeš se složiti da je duh samopožrtvovnosti kakav su pokazali ti predani prevodioci vrlo rijedak u današnjem svijetu. Nije li knjiga koja pobuđuje takvu nesebičnost vrijedna da je istražiš?

[Tabela na stranici 12]

(Vidi publikaciju)

Broj jezika na kojima su tiskani dijelovi Biblije od 1800.

68

107

171

269

367

522

729

971

1 199

1 762

2 123

[Slika na stranici 10]

Tyndale prevodi Bibliju

[Slika na stranici 11]

Robert Moffat

[Slika na stranici 12]

Adoniram Judson

[Slika na stranici 13]

Robert Morrison