PROPOVIJEDAJUĆI u Judeji, Isus je činio čuda kakva je ranije činio i u Galileji. Naprimjer istjerao je demona koji je opsjednutom čovjeku oduzimao sposobnost govora. Narod je time bio zadivljen, no protivnici su mu uputili istu optužbu kao i oni u Galileji. “Istjeruje demone uz pomoć Beelzebuba, vladara demonâ!” tvrdili su. Drugi su željeli još više dokaza da je on uistinu Mesija, pa su “tražili od njega znak s neba” kako bi ga iskušali.

Dobro znajući kako razmišljaju, Isus im je dao isti odgovor kao i onima u Galileji. Rekao je da će svako kraljevstvo koje je u sebi razdijeljeno propasti. “Ako je dakle i Sotona razdijeljen u sebi”, upitao ih je, “kako će njegovo kraljevstvo opstati?” Potom je svoje protivnike upozorio: “Ako ja Božjim prstom istjerujem demone, zaista je među vas stiglo kraljevstvo Božje.”

Oni koji su vidjeli Isusova čuda trebali su na njih reagirati kao i Izraelci koji su mnogo stoljeća prije toga vidjeli kako je Mojsije učinio čudo. Oni su uzviknuli: “To je prst Božji!” Taj isti “prst Božji” ispisao je Deset zapovijedi na kamene ploče. A i Isus je pomoću “prsta Božjeg” — njegovog svetog duha, odnosno sile kojom se služi — istjerivao demone i liječio bolesne. Stoga je Božje Kraljevstvo doista bilo stiglo među Isusove protivnike te su se našli u nezavidnoj situaciji jer je on kao budući Kralj tog Kraljevstva bio među njima, a oni ga nisu prihvatili.

Potom im je slikovito objasnio kako je njegova moć da istjeruje demone dokaz da je nadmoćniji od Sotone. Usporedio je sebe s jakim čovjekom koji je u stanju svladati dobro naoružanog čovjeka koji čuva svoju palaču. Zatim je ponovio usporedbu o nečistom duhu koju je ispričao i u Galileji. Ako čovjek iz kojeg izađe nečisti duh nastalu prazninu ne ispuni nečim dobrim i pozitivnim, duh se vrati sa sedam drugih duhova te čovjeku bude gore nego prije.

Slušajući Isusa, jedna je žena iz mnoštva povikala: “Sretna je utroba koja te nosila i prsa koja si sisao!” Budući da je svaka Židovka željela biti majka nekog proroka, a naročito Mesije, posve je razumljivo zašto je žena to rekla. Očito je smatrala da je Marija bila posebno sretna zato što je imala čast biti Isusova majka.

No on ju je odmah ispravio i ukazao joj na pravi izvor sreće. “Ne”, rekao je, “nego sretni su oni koji slušaju riječ Božju i drže je!” Isus ničim nije dao naslutiti da bi njegovoj majci trebalo iskazivati posebnu čast. On je istaknuo da pravu sreću donosi vjerno služenje Bogu, a ne rodbinske veze niti neka velika životna postignuća.

Kao i u Galileji, Isus je i ovdje prekorio one koji su od njega tražili znak s neba. Rekao je da im se neće dati nikakav drugi znak osim znaka proroka Jone. Jona je služio kao “znak” kako zbog toga što je tri dana proveo u utrobi ribe tako i zbog svog odvažnog propovijedanja koje je potaknulo Ninivljane da se pokaju. “A, evo, ovdje je netko veći od Jone”, rekao im je Isus. Potom je ukazao na to da se kraljica od Sabe divila Salamunovoj mudrosti. “A, evo”, dodao je, “ovdje je netko veći od Salamuna.”

Zatim je rekao da nitko ne pali svjetiljku da je stavi u podrum ili pod košaru, već je stavlja na svijećnjak tako da se svjetlost može vidjeti. Time je možda htio reći da je uzaludno poučavati svojeglave ljude i činiti čuda pred njima, baš kao što upaljenu svjetiljku nema smisla staviti pod košaru ili sakriti u podrum. Ljudi kojima se obraćao nisu imali bistro oko, usredotočeno na ono najvažnije, i zato njegova čuda nisu postigla željeni cilj.

Isus je kratko prije toga iz opsjednutog čovjeka istjerao demona i vratio mu sposobnost govora. Ljude bistroga oka to je trebalo potaknuti da hvale Boga zbog tog divnog djela i da objavljuju dobru vijest. Međutim Isusovi protivnici nisu tako reagirali. Stoga je Isus u zaključku rekao: “Pazi da svjetlo koje je u tebi ne bude tama! Dakle, ako je cijelo tijelo tvoje svijetlo, bez imalo tame, bit će posve svijetlo kao kad te svjetiljka obasjava sjajem svojim.” Luka 11:14-36; 2. Mojsijeva 8:18, 19; 31:18; Matej 12:22, 28