ISUSA je obuzela tjeskoba dok je u hramu razmišljao o smrti s kojom se ubrzo morao suočiti. Više od svega brinulo ga je kako će se to odraziti na ime njegovog Oca. Zato se molio: “Oče, proslavi ime svoje!”

Nato se s neba začuo snažan glas koji je kazao: “Proslavio sam ga i opet ću ga proslaviti!”

Ljudi koji su ondje stajali bili su zbunjeni. “Anđeo mu je govorio”, tvrdili su neki. Drugi su rekli da je zagrmjelo. No bio je to glas samog Jehove Boga! To nije bio prvi put da se tijekom Isusove službe čuo Božji glas.

Prilikom Isusovog krštenja, tri i pol godine ranije, Ivan Krstitelj čuo je kad je Bog za Isusa rekao: “Ovo je Sin moj, ljubljeni, koji mi je po volji!” Potom su Jakov, Ivan i Petar nedugo nakon Pashe 32. godine, kad se Isus preobrazio pred njima, čuli kako je Bog objavio: “Ovo je Sin moj, ljubljeni, koji mi je po volji. Njega slušajte!” A sada, 10. nisana, četiri dana prije Isusove smrti, ljudi su po treći put čuli Božji glas. No ovoga puta Jehova je progovorio tako da ga je čulo čitavo mnoštvo!

Isus im je objasnio: “Ovaj glas nije bio radi mene, nego radi vas.” Bio je to dokaz da je Isus doista Božji Sin, obećani Mesija. “Sada je suđenje ovom svijetu”, nastavio je, “sada će vladar ovog svijeta biti izbačen.” Time što je ostao vjeran Bogu do samog kraja, Isus je zapravo dokazao da Sotona Đavo, vladar ovog svijeta, zaslužuje biti “izbačen”, odnosno uništen.

Ukazujući na učinak koji će njegova skora smrt imati na ljude, rekao je: “Kad ja budem podignut sa zemlje, privući ću k sebi sve vrste ljudi.” Njegova smrt nipošto nije bila poraz, jer mu je omogućila da druge “privuče” k sebi kako bi dobili vječni život.

Nato mu je mnoštvo reklo: “Čuli smo iz Zakona da Krist ostaje zauvijek. Kako onda ti kažeš da Sin čovječji mora biti podignut? Tko je taj Sin čovječji?”

Unatoč svim dokazima, čak i tome što su čuli glas samog Boga, većina njih nije vjerovala da je Isus doista Sin čovječji, obećani Mesija. Ipak, kao i šest mjeseci ranije na Blagdan sjenica, on je sebe ponovno usporedio sa svjetlom te je ljude koji su ga slušali potaknuo: “Dok imate svjetlo, vjerujte u svjetlo, da budete sinovi svjetla!” Nakon što je to rekao, otišao je i sakrio se, vjerojatno zato što mu je život bio u opasnosti.

Time što nisu povjerovali u Isusa Židovi su ispunili riječi Izaije koji je prorekao da će ljudima oči biti zaslijepljene i srca otvrdnula, pa se neće obratiti i neće biti izliječeni. Izaija je u viziji vidio Jehovu kako sjedi na svom nebeskom prijestolju i Isusa u slavi koju je imao prije nego je postao čovjek. Ipak, Židovi su tvrdoglavo odbijali prihvatiti dokaze da je on njihov obećani Izbavitelj, baš kao što je Izaija i prorekao.

S druge strane, mnogi od poglavara (vjerojatno članova židovskog Sudbenog vijeća) povjerovali su u Isusa. Među njima su bili Nikodem i Josip iz Arimateje. No poglavari se, barem u to vrijeme, nisu usudili priznati da vjeruju u Krista jer su se bojali da će izgubiti svoj ugledan položaj. Zbog toga su u duhovnom pogledu mnogo toga izgubili.

Isus je nastavio: “Tko vjeruje u mene, ne vjeruje samo u mene nego i u onoga koji me poslao. I tko gleda mene, gleda i onoga koji me poslao. (...) A ako tko čuje moje riječi, a ne drži ih, ja ga ne osuđujem. Jer nisam došao osuditi svijet, nego spasiti svijet. (...) Riječ koju sam govorio — ona će mu suditi u posljednji dan.”

Jehovu je ljubav prema čovječanstvu potaknula da pošalje Isusa kako bi se oni koji povjeruju u njega mogli spasiti. Spasenje ljudi ovisi o tome slušaju li Božje riječi koje im je Isus prenio. Suđenje će se odigrati “u posljednji dan”, tijekom Kristove Tisućugodišnje Vladavine.

Na kraju je Isus zaključio: “Ja nisam govorio sam od sebe, nego mi je sam Otac koji me poslao dao zapovijed što da kažem i što da govorim. I znam da njegova zapovijed znači vječni život. Stoga ono što ja govorim, govorim onako kako mi je rekao Otac.” Ivan 12:28-50; 19:38, 39; Matej 3:17; 17:5; Izaija 6:1, 8-10