KAD je Isus otišao iz Jairovog doma, iza njega je bio doista ispunjen dan — doplovio je iz Dekapolisa, izliječio ženu koja je patila od krvarenja i uskrsnuo Jairovu kćer. No dan još nije bio završio. Dok je odlazio, dva slijepca slijedila su ga vičući: “Smiluj nam se, Sine Davidov!”

Nazvavši Isusa “Sinom Davidovim” ti su ljudi pokazali da vjeruju da je on nasljednik Davidovog prijestolja i, prema tome, obećani Mesija. Izgleda da se Isus isprva nije obazirao na njihove vapaje, možda zato da vidi koliko će biti ustrajni. Ali oni nisu odustajali. Slijedili su Isusa do kuće u kojoj je boravio. Kad je ušao u kuću i oni su ušli za njim.

Isus ih je zatim upitao: “Vjerujete li da to mogu učiniti?”

“Da, Gospodine”, odgovorili su bez imalo oklijevanja.

Tada im je on dotaknuo oči i rekao: “Neka vam bude po vjeri vašoj!” I iznenada su progledali! Potom im je strogo zapovjedio: “Pazite da to nitko ne sazna!” No oni su bili toliko ushićeni da su ipak u cijelom kraju govorili o njemu.

Čim su njih dvojica otišla, ljudi su doveli Isusu opsjednutog čovjeka kojemu je demon oduzeo dar govora. Isus je istjerao demona, a čovjek je odmah progovorio. Mnoštvo se divilo tim čudima i govorilo je: “Nikada se takvo što nije vidjelo u Izraelu.”

Među mnoštvom su bili i farizeji. Oni nisu mogli zanijekati njegova čuda, no kako su bili zli i nisu vjerovali u njega, opet su ga optužili da služi Sotoni. Rekli su: “Istjeruje demone uz pomoć vladara demonâ!”

Ubrzo nakon toga Isus je ponovno posjetio svoj grad, Nazaret, ali ovoga puta u pratnji učenika. Kad je ondje bio oko godinu dana ranije, poučavao je ljude u sinagogi. Iako su se mještani u početku divili njegovim privlačnim riječima, kasnije su se razljutili zbog onoga što im je rekao te su ga htjeli ubiti. No Isus je, potaknut milosrđem, ponovno pokušao pomoći svojim nekadašnjim sugrađanima.

Dok su u drugim mjestima ljudi u velikom broju dolazili k Isusu, ovdje očito nije bilo tako. Stoga je Isus u subotu otišao u sinagogu i počeo poučavati ljude. Mnogi koji su ga slušali bili su zapanjeni. “Odakle ovome mudrost i moć da čini takva djela?” pitali su se. “Nije li ovo tesarov sin? Ne zove li se majka njegova Marija i braća njegova Jakov, Josip, Šimun i Juda? I nisu li sve sestre njegove s nama? Odakle mu onda sve to?”

Oni su vjerojatno ovako razmišljali: “Isus je tek običan čovjek iz našeg kraja. Poznajemo ga od malih nogu i znamo mu obitelj. Zar je moguće da je baš on Mesija?” Stoga unatoč svim dokazima — njegovoj velikoj mudrosti i čudima — nisu povjerovali u njega. Čak ni njegovi rođaci nisu htjeli vjerovati budući da su bili bliski s njim i dobro ga poznavali. Zato je on rekao: “Prorok nije bez časti nigdje osim u svojem zavičaju, među svojim rođacima i u svojem domu.”

Isus se “čudio što nemaju vjere”, pa ondje nije učinio mnogo čuda osim što je na nekoliko bolesnih položio ruke i izliječio ih. Matej 9:27-34; 13:54-58; Marko 6:1-6; Izaija 9:7