UBRZO nakon što su Isus i mnoštvo koje je putovalo s njim ušli u Judeju, stigli su u Jerihon, koji je od Jeruzalema bio udaljen oko dan hoda. Po svemu sudeći, postojala su dva Jerihona — stari židovski grad i noviji, rimski grad — a međusobno su bili udaljeni otprilike kilometar i pol. Kad je mnoštvo što je slijedilo Isusa izašlo iz starog grada i približilo se novom, dvojica slijepih prosjaka čula su komešanje ljudi. Jedan od prosjaka zvao se Bartimej.

Saznavši da onuda prolazi Isus, Bartimej i drugi slijepac počeli su vikati: “Gospodine, smiluj nam se, Sine Davidov!” Kad ih je mnoštvo stalo ušutkivati, oni su još glasnije vikali: “Gospodine, smiluj nam se, Sine Davidov!”

Isus je čuo da ga netko doziva, pa je zastao. Nekima iz mnoštva zapovjedio je da mu dovedu ljude koji su vikali. Oni su otišli po prosjake i jednom od njih rekli: “Budi hrabar! Ustani, zove te!” Sav sretan, slijepac je zbacio sa sebe haljinu, skočio na noge i otišao k Isusu.

“Što hoćete da vam učinim?” upitao je Isus dvojicu slijepaca.

“Gospodine, neka nam se otvore oči!” zamolili su ga.

Sažalivši se, Isus im je dodirnuo oči. Prema izvještaju iz Markovog evanđelja, jednom od njih rekao je: “Idi, vjera te tvoja ozdravila!” Slijepci su odmah progledali i nesumnjivo su obojica počela slaviti Boga. Vidjevši što se dogodilo, i narod je stao hvaliti Boga. Bartimej i njegov prijatelj bez oklijevanja su pošli za Isusom.

Dok je prolazio Jerihonom, oko Isusa se sakupilo silno mnoštvo ljudi. Svi su željeli vidjeti onoga tko je izliječio dvojicu slijepaca. Ljudi su sa svih strana okružili Isusa, pa ga neki uopće nisu mogli vidjeti. Među njima je bio i Zakej, glavni poreznik u Jerihonu i okolici. Kako je bio niska rasta, nije mogao vidjeti što se događa.

Stoga je otrčao naprijed i popeo se na divlju smokvu što je rasla uz put kojim je Isus trebao proći. S te je visine mogao dobro vidjeti. Kad je Isus stigao na to mjesto, pogledao je prema gore i povikao: “Zakeju, siđi brzo, jer danas trebam biti gost u tvojoj kući!” Radostan zbog toga, on je odmah sišao sa stabla i požurio kako bi pripremio sve za svog posebnog gosta.

No kad su ljudi to čuli, počeli su gunđati. Smatrali su da Isusu ne priliči da bude gost u kući takvog čovjeka. Naime, Zakej se obogatio nepoštenim putem iznuđujući novac od ljudi.

Kad je Isus ušao u njegovu kuću, mnoštvo koje je išlo za njim počelo je prigovarati: “Svratio je kod čovjeka koji je grešnik.” No Isus je znao što je Zakeju u srcu te je vidio da bi se mogao pokajati. A on ga nije razočarao. Ustao je i rekao mu: “Evo, Gospodine, polovinu svoje imovine dajem siromasima i svima koje sam lažno optužio da bih iznudio novac vraćam četverostruko.”

Zakej je dokazao da se iskreno kaje time što je pola svog imetka dao siromašnima, a od druge polovice vratio novac onima koje je prevario. Očito je na temelju svojih poreznih spisa mogao točno izračunati koliko duguje tim ljudima. Stoga je obećao da će sve što je iznudio vratiti četverostruko, u skladu s Božjom zapovijedi: ‘Ako tko ukrade ovcu, neka vrati četiri ovce za jednu ovcu.’

Isus je bio zadovoljan Zakejevom odlukom da razdijeli svoju imovinu. Rekao je: “Danas je došlo spasenje ovoj kući, jer je i ovo sin Abrahamov. Jer Sin je čovječji došao da traži i spasi što je izgubljeno.”

On je već ranije govorio o “izgubljenima” kad je ispričao usporedbu o rasipnom sinu. No Zakej je bio živi primjer osobe koja je bila “izgubljena” i zatim “pronađena”. Iako su vjerski vođe i oni koji su bili na njihovoj strani gunđali i prigovarali Isusu zato što je posvećivao pažnju ljudima poput Zakeja, on je i dalje tražio izgubljene “sinove Abrahamove” i pomagao im da se spase. Matej 20:29-34; Marko 10:46-52; Luka 18:35–19:10; 2. Mojsijeva 22:1