UČENICI su još uvijek bili jako potišteni. Nisu razumjeli zašto je grobnica prazna, a nisu ni vjerovali onome što su im ispričale žene. Kasnije te iste nedjelje Kleofa i još jedan učenik krenuli su za Emaus, koji je od Jeruzalema bio udaljen desetak kilometara.

Dok su putem razgovarali o svemu što se dogodilo, pridružio im se neki neznanac i upitao ih: “O čemu to putem raspravljate među sobom?”

Nato su se učenici, žalosna lica, zaustavili, a Kleofa je odgovorio: “Zar si ti stranac u Jeruzalemu i živiš u osami, pa ne znaš što se u njemu događalo ovih dana?” A on ih je upitao: “Što?”

“Ono s Isusom Nazarećaninom”, odvratili su. “Naši glavari svećenički i poglavari narodni predali su ga da bude osuđen na smrt te ga pribili na stup. A mi smo se nadali da je on onaj koji će izbaviti Izraela.”

Kleofa i drugi učenik opisali su neznancu zapanjujuće događaje što su se odigrali ranije toga dana — kako su žene našle prazan grob i kako su im se ukazali anđeli. Učenici su bili zbunjeni tim zbivanjima. Neznanac ih je zato prekorio: “O kako ste bezumni i srca spora da povjerujete u sve što su govorili proroci! Nije li Krist sve to trebao pretrpjeti te ući u slavu svoju?” Potom im je protumačio ono što su sveti spisi govorili o Kristu.

Kad su stigli blizu Emausa, učinilo se kao da neznanac želi nastaviti svojim putem. U želji da saznaju više učenici su ga molili: “Ostani s nama, jer je blizu večer!” Stoga je ostao s njima na večeri. Nakon što se pomolio i razlomio kruh te im dao da jedu, shvatili su da je to zapravo Isus koji se pojavio u ljudskom tijelu. No tada je iščeznuo pred njima.

Odjednom im je postalo jasno kako to da je neznanac toliko toga znao! “Nije li nam srce gorjelo dok nam je putem govorio, dok nam je tumačio Pisma?” rekli su jedan drugome. Nato su odmah ustali i požurili natrag u Jeruzalem, gdje su pronašli apostole i druge učenike. Prije nego što su Kleofa i njegov suputnik uspjeli išta reći, drugi su im oduševljeno ispričali: “Gospodin je zaista uskrsnuo i ukazao se Šimunu!” Potom su i njih dvojica ispričala kako im se Isus ukazao. Bio je to četvrti put da se tijekom istog dana ukazao različitim učenicima.

Tada se iznenada ukazao po peti put. Iako su vrata bila zaključana jer su učenici bili u strahu od Židova, Isus je ušao i stao među njih te rekao: “Mir vama!” Oni su se prestrašili misleći da vide duha. Kako bi im pokazao da nije utvara, rekao im je: “Zašto ste se prepali? Zašto se sumnje javljaju u srcima vašim? Pogledajte ruke moje i noge moje! To sam ja! Opipajte me i vidjet ćete, jer duh nema meso i kosti kao što vidite da ja imam.” No oni od radosti još uvijek nisu vjerovali.

Kako bi ih uvjerio da je on doista Isus, upitao ih je: “Imate li ovdje što za jelo?” Nakon što je pojeo komad pečene ribe, rekao je: “To je ono o čemu sam vam govorio dok sam još [prije smrti] bio s vama, da se mora ispuniti sve što je o meni napisano u Mojsijevom zakonu, u Prorocima i Psalmima.”

Zatim ih je nastavio poučavati tumačeći im nadahnute spise, slično kao što i danas kršćani čine dok s ljudima proučavaju Bibliju. Rekao im je: “Tako je napisano, da će Krist trpjeti i treći dan ustati iz mrtvih i da će se u njegovo ime po svim narodima propovijedati o pokajanju koje je potrebno za oproštenje grijeha. Počevši od Jeruzalema, vi ćete biti svjedoci toga.”

Te značajne večeri apostol Toma iz nekog razloga nije bio zajedno s ostalim učenicima. Stoga su mu oni prvom prilikom radosno rekli: “Vidjeli smo Gospodina!”

No Toma je sumnjičavo rekao: “Dok ne vidim rane od čavala na rukama njegovim i ne stavim prst u te rane i ne stavim ruku u ranu na boku njegovu, neću vjerovati!”

Nakon osam dana učenici su opet bili u kući. Taj je put i Toma bio s njima. Iako su vrata bila zaključana, Isus je ponovno stao među njih i rekao: “Mir vama!” Okrenuvši se zatim Tomi, pozvao ga je: “Stavi prst ovdje i pogledaj ruke moje, i pruži ruku i stavi je u ranu na boku mojemu! I nemoj sumnjati!”

“Gospodin moj i Bog moj!” uzviknuo je Toma.

“Jesi li povjerovao zato što si me vidio?” upitao je Isus i zatim dodao: “Sretni su oni koji ne vide, a vjeruju!” Luka 24:11, 13-48; Ivan 20:19-29