NEDUGO nakon objeda u Šimunovom domu Isus je krenuo na drugo propovjedničko putovanje po Galileji. Na prethodnom putovanju Galilejom pratili su ga njegovi prvi učenici — Petar, Andrija, Jakov i Ivan. No ovaj put pratilo ga je 12 apostola, a s njima su bile i neke žene, među ostalima i Marija Magdalena, Suzana i Ivana, žena jednog Herodovog službenika.

Kako je Isus sve intenzivnije propovijedao, tako je dolazilo do sve žešćih rasprava o njemu. Jednom prilikom ljudi su mu doveli slijepog i nijemog čovjeka koji je bio opsjednut demonom. Kad je Isus iz njega istjerao demona i izliječio ga, pa je čovjek progovorio i progledao, ljudi su se divili. Govorili su: “Da nije ovo Sin Davidov?”

Oko kuće u kojoj se Isus nalazio skupilo se veliko mnoštvo ljudi tako da on i njegovi učenici nisu mogli niti jesti. Osim onih koji su smatrali da bi Isus mogao biti obećani “Sin Davidov”, među mnoštvom su bili i pismoznanci i farizeji koji su došli čak iz Jeruzalema da bi ga ocrnili. Kad su Isusovi rođaci čuli da se oko Isusa digla tolika buka, došli su da ga odvedu kući. Zašto su ga htjeli odvesti?

Naime, čak niti Isusova vlastita braća još nisu bila povjerovala da je on Božji Sin. Osim toga prepirke i rasprave koje je izazvao među narodom nikako nisu mogli povezati s Isusom kakvog su poznavali odmalena, dok je živio u Nazaretu. Zato su pomislili da se s njim događa nešto čudno te da čak ima duševnih problema. Zaključili su da je “sišao s uma”, pa su ga željeli odvesti kući.

Međutim, nije bilo sumnje u to da je Isus ozdravio opsjednutog čovjeka. Pismoznanci i farizeji znali su da to ne mogu poreći. Zato su, s ciljem da Isusa dovedu na loš glas, narodu rekli: “Ne može ovaj istjerivati demone osim uz pomoć Beelzebuba, vladara demonâ.”

Znajući kako razmišljaju, Isus je te pismoznance i farizeje pozvao k sebi i rekao im: “Svako kraljevstvo koje je u sebi razdijeljeno propadne. Nijedan grad ili kuća koji su u sebi razdijeljeni neće opstati. Dakle, ako Sotona istjeruje Sotonu, razdijelio se u sebi. Kako će onda kraljevstvo njegovo opstati?”

Bila je to doista nepobitna logika! Budući da su farizeji tvrdili i da neki među njima imaju moć istjerivati demone, Isus ih je upitao: “Ako ja istjerujem demone uz pomoć Beelzebuba, uz čiju ih pomoć istjeruju sinovi vaši?” Drugim riječima, njihove optužbe protiv Isusa mogle su se jednako tako primijeniti i na njih same. On ih je zatim upozorio: “Ali ako ja pomoću Božjeg duha istjerujem demone, zaista je među vas stiglo kraljevstvo Božje.”

Kako bi im objasnio da je istjerivanjem demona dokazao da je moćniji od Sotone, Isus je ispričao sljedeću usporedbu: “Kako bi tko mogao upasti u kuću jakoga i oteti mu imovinu ako ga najprije ne sveže? Tada će opljačkati kuću njegovu. Tko nije na mojoj strani, protiv mene je, i tko ne skuplja sa mnom, rasipa.” Farizeji su se otvoreno protivili Isusu i tako pokazali da su Sotonine sluge. Oni su “rasipali” u tom smislu što su Izraelce odvraćali od Isusa.

Stoga je on tim Sotoninim pristašama bez uvijanja rekao da se “hula na duh neće oprostiti”. Zatim je to pojasnio: “Tko kaže riječ protiv Sina čovječjeg, oprostit će mu se, ali tko kaže protiv svetog duha, neće mu se oprostiti — ni u ovom poretku ni u onom koji treba doći.” Ti pismoznanci i farizeji počinili su neoprostiv grijeh kad su zlonamjerno pripisali Sotoni ono što je sasvim jasno bilo čudotvorno očitovanje Božjeg svetog duha. Matej 12:22-32; Marko 3:19-30; Luka 8:1-3; Ivan 7:5