VOJNICI su Isusa, svezanog kao da je najobičniji zločinac, najprije odveli Ani, vrlo utjecajnom čovjeku koji je služio kao veliki svećenik kad je Isus u dobi od 12 godina raspravljao sa židovskim učiteljima u hramu. Neki Anini sinovi kasnije su također bili veliki svećenici, a 33. godine tu je dužnost vršio njegov zet Kajfa.

Isusa su najprije odveli u Anin dom vjerojatno zato što je on kao dugogodišnji svećenički glavar uživao velik ugled među Židovima. Dok je Isus bio kod njega, veliki svećenik Kajfa imao je vremena sazvati Sudbeno vijeće, koje se sastojalo od 71 člana, te okupiti lažne svjedoke.

Ana je ispitivao Isusa o njegovim učenicima i učenjima. Ali on mu je rekao: “Ja sam javno govorio svijetu. Uvijek sam naučavao u sinagogi i u hramu, gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam govorio u tajnosti. Zašto pitaš mene? Pitaj one koji su čuli što sam im govorio! Oni znaju što sam govorio.”

Nakon tih riječi jedan od stražara koji je stajao u blizini ošamario je Isusa i rekao: “Zar tako odgovaraš glavaru svećeničkom?”

“Ako sam krivo rekao”, kazao mu je Isus, “dokaži da je krivo! A ako sam pravo rekao, zašto me udaraš?” Ana ga je potom svezanog poslao velikom svećeniku Kajfi.

U međuvremenu su se, očito u Kajfinom domu, okupili svi svećenički glavari, starješine i pismoznanci — zapravo čitavo Sudbeno vijeće. Židovski zakon zabranjivao je da se suđenje održava noću za trajanja Pashe. No vjerske vođe to ni najmanje nije odvratilo od njihove zle namjere.

Nekoliko tjedana ranije, kad je Isus uskrsnuo Lazara, Sudbeno vijeće već je bilo odlučilo da Isus mora umrijeti. A samo dva dana ranije, u srijedu, vjerski vođe dogovarali su se kako da na prijevaru uhvate Isusa i ubiju ga. Dakle Isus je bio osuđen i prije nego što mu se počelo suditi!

Vjerski vođe pokušavali su pronaći lažne svjedoke kako bi ga na temelju njihovog svjedočanstva mogli osuditi. Međutim nisu mogli naći svjedoke čiji bi se iskazi podudarali. Na koncu su dvojica izjavila: “Mi smo ga čuli kako govori: ‘Razvalit ću ovaj hram načinjen ljudskim rukama i za tri dana sagradit ću drugi koji neće biti načinjen ljudskim rukama.’”

“Zar ništa ne odgovaraš?” upitao ga je Kajfa. “Što kažeš na optužbe koje iznose protiv tebe?” Ali Isus je i dalje šutio. Svjedoci se, na veliku sramotu Sudbenog vijeća, čak ni u toj posljednjoj lažnoj optužbi nisu uspjeli složiti. Stoga je veliki svećenik odlučio upotrijebiti drugačiju taktiku.

Kajfa je znao koliko bi se Židovi uvrijedili i uznemirili ako bi netko tvrdio da je Božji Sin. Isusa su već ranije u dva navrata bez puno razmišljanja optužili da je hulnik koji zaslužuje smrt. Jednom su prilikom čak pogrešno zaključili da sebe smatra ravnim Bogu. Zato mu je Kajfa sada lukavo rekao: “Zaklinjem te živim Bogom da nam kažeš jesi li ti Krist, Sin Božji!”

Što god da su Židovi mislili, Isus je doista bio Božji Sin. Da je tada ostao šutjeti, to se moglo protumačiti kao da poriče svoju tvrdnju da je Krist. Zato je hrabro odgovorio: “Jesam. I vidjet ćete Sina čovječjeg kako sjedi zdesna Silnome i dolazi s oblacima nebeskim.”

Nato je Kajfa teatralno razderao haljine i povikao: “Pohulio je! Što nam još trebaju svjedoci? Evo, sad ste čuli hulu. Što mislite?”

“Zaslužuje smrt!” odgovorili su članovi Sudbenog vijeća. Zatim su ga počeli ismijavati i obasipati mnogim hulama. Šamarali su ga i pljuvali mu u lice. Drugi su mu prekrili lice, a onda ga počeli udarati šakama i zajedljivo govoriti: “Ako si prorok, Kriste, reci nam tko te udario!” To se zlostavljanje odvijalo tijekom nezakonitog noćnog suđenja. Matej 26:57-68; 26:3, 4; Marko 14:53-65; Luka 22:54, 63-65; Ivan 18:13-24; 11:45-53; 10:31-39; 5:16-18