U NEDJELJU ujutro, 9. nisana, Isus je s učenicima otišao iz Betanije i zaputio se u Jeruzalem preko Maslinske gore. Ubrzo su se približili Betfagi, koja se nalazila na toj gori. Dvojici svojih učenika Isus je zapovjedio:

“Pođite u selo koje vidite pred sobom! Odmah ćete naći privezanu magaricu i uz nju magare. Odvežite ih i dovedite k meni! Ako vam tko što kaže, recite: ‘Gospodinu trebaju.’ I odmah će ih pustiti.”

Učenici su tek kasnije shvatili da su upute koje im je Isus dao povezane s ispunjenjem jednog biblijskog proročanstva. Prorok Zaharija predskazao je da će obećani Kralj ujahati u Jeruzalem na magarcu, odnosno “magaretu, mladuncu magaričinu”. Slično tome kralj Salamun je jahao na muli kad je trebao biti pomazan za kralja.

Kad su učenici ušli u Betfagu te uzeli magare i njegovu majku, neki od onih što su stajali u blizini upitali su ih zašto to čine. Oni su odgovorili da životinje trebaju Gospodinu, pa su im ljudi dopustili da ih odvedu. Potom su učenici na magaricu i magare položili svoje haljine, a Isus je sjeo na magare.

Dok je jahao prema Jeruzalemu, sve se više ljudi počelo okupljati oko njega. Mnogi iz naroda prostirali su svoje haljine po putu, a drugi su rezali grane sa stabala i njima prekrivali put kojim je Isus trebao proći. “Blagoslovljen onaj koji dolazi kao Kralj u ime Jehovino!” uzvikivali su. “Mir na nebu i slava na visinama!”

Neki farizeji iz mnoštva razljutili su se kad su čuli takve povike te su Isusu prigovorili: “Učitelju, prekori svoje učenike!” No on im je nato rekao: “Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati.”

Približivši se Jeruzalemu, Isus je zaplakao nad gradom i rekao: “O da si barem u ovaj dan spoznao što ti je potrebno da bi mir imao! Ali sada je to skriveno od očiju tvojih.” Zbog svoje buntovnosti i neposlušnosti Jeruzalem je morao biti kažnjen. Isus je prorekao što će ga snaći:

“Neprijatelji tvoji [rimska vojska pod zapovjedništvom generala Tita] podignut će oko tebe ogradu od zašiljenih kolaca i okružiti te i pritisnuti sa svih strana. I sravnit će sa zemljom tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamen na kamenu.” Isusovo proročanstvo o razorenju Jeruzalema ispunilo se 37 godina kasnije, odnosno 70. godine.

Samo nekoliko tjedana ranije mnogi od okupljenih ljudi vidjeli su kako je Isus uskrsnuo Lazara, pa su sada drugima govorili o tom čudu. Stoga nije neobično što se cijeli grad uskomešao kad je Isus ušao u Jeruzalem. “Tko je to?” ljudi su željeli znati. Narod je odgovarao: “To je prorok Isus, iz Nazareta u Galileji!” Vidjevši što se događa, farizeji su razočarano jedni drugima rekli: “Vidite da ništa ne postižete. Eno, svijet je otišao za njim!”

Po dolasku u Jeruzalem Isus je otišao u hram poučavati, kao što je to i inače običavao. Ondje su mu prilazili slijepi i sakati, a on ih je izliječio. Kad su svećenički glavari i pismoznanci vidjeli Isusova čuda i kad su u hramu čuli dječake kako izvikuju: “Spasi, molimo te, Sina Davidova!” razljutili su se. “Čuješ li što ovi govore?” srdito su upitali.

“Čujem”, odgovorio im je Isus. “Zar nikada niste čitali: ‘Iz usta male djece i dojenčadi pribavio si sebi hvalu’?”

Isus je još neko vrijeme poučavao u hramu. Potom je ondje “razgledao sve uokolo” i, kako je već bilo kasno, vratio se u Betaniju s dvanaestoricom apostola. Ondje je prenoćio, vjerojatno u kući svog prijatelja Lazara. Matej 21:1-11, 14-17; Marko 11:1-11; Luka 19:29-44; Ivan 12:12-19; Zaharija 9:9