ISUS se vjerojatno nalazio blizu Betanije, sela koje je od Jeruzalema bilo udaljeno oko tri kilometra, kad mu je prišao čovjek koji je bio vrstan poznavatelj Mojsijevog zakona i upitao ga: “Učitelju, što mi je činiti da naslijedim vječni život?”

Isus je znao da ga zakonoznanac nije to pitao zato što ga je odgovor iskreno zanimao, već zato što ga je htio iskušati. Možda je htio navesti Isusa da kaže nešto što će Židovima zvučati uvredljivo. No Isus je htio čuti njegovo mišljenje pa ga je upitao: “Što je napisano u Zakonu? Što ondje čitaš?”

Zakonoznanac, koji je očito bio vrlo oštrouman čovjek, citirao je Božje zapovijedi zapisane u 5. Mojsijevoj 6:5 i 3. Mojsijevoj 19:18, rekavši: “‘Ljubi Jehovu, Boga svojega, svim srcem svojim i svom dušom svojom i svom snagom svojom i svim umom svojim’ i ‘bližnjega svojeg kao samoga sebe’!”

“Ispravno si odgovorio”, rekao mu je Isus. “Čini to i dobit ćeš život!”

No zakonoznanac nije bio zadovoljan Isusovim odgovorom. Očekivao je da će mu reći nešto konkretnije te mu potvrditi da su njegova gledišta ispravna i da pravedno postupa s drugima. Zato ga je upitao: “A tko je moj bližnji?”

Židovi su smatrali da se izraz “bližnji” odnosi samo na druge Židove, a svoj su stav temeljili na riječima iz 3. Mojsijeve 19:18, koje naizgled upućuju na takav zaključak. Ustvari, čak je i apostol Petar kasnije rekao: “Vi znate da Židovu Zakon zabranjuje družiti se s čovjekom iz drugog naroda ili dolaziti k njemu.” Stoga su taj zakonoznanac, a možda i Isusovi učenici, smatrali da su pravedni ako se obzirno ophode samo sa svojim sunarodnjacima jer, po njihovom mišljenju, ne-Židovi zapravo nisu bili njihovi bližnji.

Kako im je Isus mogao pomoći da promijene svoj stav, a da ih pritom ne uvrijedi? Ispričao je priču koja se možda temeljila na nekom stvarnom događaju. Rekao je: “Neki je [Židov] silazio iz Jeruzalema u Jerihon i upao među razbojnike koji su ga svukli i pretukli te otišli ostavivši ga polumrtva.”

“A slučajno je”, nastavio je Isus, “tim putem silazio neki svećenik, no kad ga je vidio, prošao je suprotnom stranom. Isto tako i levit, kad ga je vidio silazeći onuda, prošao je suprotnom stranom. A neki je Samarićanin prolazeći tim putem došao do njega i kad ga je vidio, sažalio se.”

Mnogi svećenici i leviti, koji su im pomagali u hramskoj službi, živjeli su u Jerihonu. Taj je grad od Jeruzalema bio udaljen preko 20 kilometara i nalazio se na 900 metara nižoj nadmorskoj visini. Kad bi se po završetku službe vraćali iz jeruzalemskog hrama, svećenici i leviti morali su silaziti opasnim putem do Jerihona. Od njih bi se očekivalo da će pomoći svom sunarodnjaku u nevolji. No oni to nisu učinili. Pomogao mu je Samarićanin, pripadnik naroda koji su Židovi izrazito mrzili. Nešto ranije Isusa su nazvali Samarićaninom, što je bila najgora uvreda.

Kako je Samarićanin pomogao Židovu? Isus je ispričao: “Pristupio mu je i povio mu rane, zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga je stavio na svoju životinju te ga doveo u konačište i pobrinuo se za njega. Sutradan je izvadio dva denara [što je otprilike bila dvodnevna plaća], dao ih vlasniku konačišta i rekao: ‘Pobrini se za njega, a što god potrošiš više od ovoga, platit ću ti kad se vratim.’”

Isus je na kraju zakonoznanca upitao: “Što misliš, koji je od ove trojice bio bližnji čovjeku koji je upao među razbojnike?”

Budući da nije želio Samarićaninu pripisati bilo kakvu zaslugu, zakonoznanac je kratko odgovorio: “Onaj koji mu je iskazao milosrđe.”

Tada mu je Isus rekao: “Idi pa i ti čini tako!”

Da je Isus zakonoznancu izravno rekao da su i ne-Židovi njegovi bližnji, on to vjerojatno ne bi prihvatio, a zacijelo bi i većina drugih koji su to slušali stala na njegovu stranu. Realistična priča koju je ispričao nepobitno je pokazala da sve ljude treba smatrati bližnjima, bez obzira na njihovu rasu i nacionalnost. Nije li Isus poučavao na doista zadivljujući način? Luka 10:25-37; Djela apostolska 10:28; Ivan 4:9; 8:48