NAKON što je Isus završio razgovor s ljudima koji su ga optužili da je uz Sotoninu pomoć izliječio nijemog čovjeka, neki ga je farizej pozvao na objed. Prije nego što bi počeli jesti, farizeji su obredno prali ruke do lakta. To bi činili prije, poslije, pa čak i tijekom jela. Istina, tim običajem nisu kršili Božji pisani zakon, ali su pretjerivali i išli preko onoga što je Bog propisao u pogledu obredne čistoće.

Kad Isus nije oprao ruke do lakta, njegov se domaćin iznenadio. Iako on možda ništa nije rekao, Isus je ipak znao o čemu razmišlja, pa mu je kazao: “Vi farizeji čistite čašu i zdjelu izvana, a iznutra ste puni grabeža i zloće. Nerazumni! Nije li onaj koji je načinio vanjštinu načinio i nutrinu?”

Na taj je način razotkrio licemjerje farizeja koji su pobožno prali ruke, ali nisu “prali” svoja zla srca. Savjetovao im je: “Kao milostinju dajte ono što je u nutrini, i, evo, sve će vam drugo biti čisto.” Na davanje milostinje trebalo ih je potaknuti srce puno ljubavi, a ne želja da druge zadive svojom prividnom pravednošću.

“Teško vama, farizeji”, nastavio je Isus, “jer dajete desetinu od metvice i rute i od svakoga bilja vrtnog, ali ne marite za pravdu i ljubav prema Bogu! Ono prvo bili ste dužni činiti, a ovo drugo ne zanemariti.” Izraelci su prema Božjem Zakonu bili dužni davati desetinu od svog uroda. Metvica i ruta koristile su se kao začinsko bilje. Farizeji su pazili na to da daju desetinu čak i od takvog sitnog bilja, a zanemarivali su Božju zapovijed da pokazuju ljubav, dobrotu i skromnost, što je bilo puno važnije.

No tu nije bio kraj Isusovim osudama. Nastavio je: “Teško vama, farizeji, jer volite prednja sjedala u sinagogama i da vas se pozdravlja na trgovima! Teško vama, jer ste kao nezamjetljivi grobovi po kojima ljudi hodaju, a da to i ne znaju!” Nečistoća farizeja nije bila očita na prvi pogled. Njihova se vjera izvana doimala pravom, ali nije imala istinsku vrijednost. Temeljila se na licemjerju.

Čuvši što je Isus rekao farizejima, jedan se zakonoznanac potužio: “Učitelju, tim riječima i nas vrijeđaš.”

Isus je smatrao da i oni zaslužuju osudu pa je rekao: “Teško i vama, zakonoznanci, jer tovarite na ljude terete teške za nošenje, a sami se ni jednim prstom ne dotičete tih tereta! Teško vama, jer gradite grobnice prorocima, a vaši su ih praoci ubili!”

Tereti koje je Isus spomenuo bili su običaji koji su se uvriježili usmenom predajom, a zakonoznanci nisu htjeli ukinuti ni najsitniji propis kako bi ljudima olakšali život. Isus je rekao da oni čak odobravaju ubijanje proroka te ih je upozorio: “Od ovog će se naraštaja zatražiti krv svih proroka koja je prolivena od postanka svijeta, od krvi Abelove do krvi Zaharije, koji je ubijen između žrtvenika i doma Božjega. Da, kažem vam, tražit će se od ovog naraštaja.”

Izraz “postanak svijeta” odnosi se na početak ljudske povijesti, kad su Adam i Eva dobili nesavršene potomke na koje je mogla biti primijenjena otkupnina. Stoga je Abel, njihov prvi potomak, živio u vrijeme “postanka svijeta”. Mnogo stoljeća kasnije, nakon što je svećenik Zaharija bio okrutno ubijen, sirijska je vojska napala i opljačkala Judu. Međutim Isus je prorekao da će njegov naraštaj zbog svoje velike zloće doživjeti još gore opustošenje. To se dogodilo 38 godina kasnije, 70. nove ere.

Nastavljajući u istom tonu, Isus je rekao: “Teško vama, zakonoznanci, jer ste uzeli ključ znanja. Sami niste ušli, a one koji bi htjeli ući sprečavate!” Oni su kao vrsni poznavatelji Božjeg Zakona bili dužni “otključati” njegov smisao, odnosno objasniti ga narodu. No oni to nisu činili, već su ljudima uskraćivali priliku da razumiju Božju Riječ.

Farizeji i zakonoznanci bili su bijesni što je Isus razotkrio njihovu zloću. Kad je izašao iz kuće, počeli su ga žestoko napadati i obasipati pitanjima. Pokušavali su ga navesti da kaže nešto zbog čega bi ga mogli uhvatiti. Luka 11:37-54; 5. Mojsijeva 14:22; Mihej 6:8; 2. Ljetopisa 24:20-25