UBRZO je Isus ponovno bio na putu te je od grada do grada i od sela do sela poučavao ljude. Po svoj prilici, putovao je Perejom, krajem koji se prostirao s druge strane Jordana. No njegovo je odredište bio Jeruzalem.

Židovi su naučavali da će samo ograničen broj ljudi zaslužiti spasenje. Možda je upravo zbog tog gledišta jedan čovjek Isusa upitao: “Gospodine, je li malo onih koji će biti spašeni?” Isus je svojim odgovorom potaknuo ljude da razmišljaju o onome što moraju činiti da bi bili spašeni. Rekao je: “Snažno se naprežite da uđete na uska vrata.”

Potom je naveo i zašto je važno uložiti tako velik napor, rekavši: “Mnogi će, kažem vam, tražiti da uđu, ali neće moći.” Zašto neće moći? Objasnio je: ‘Kad domaćin jednom ustane i zaključa vrata, ljudi će ostati vani i kucati na vrata, govoreći: “Gospodine, otvori nam!” A on će im reći: “Ne poznajem vas! Odlazite od mene, svi koji činite nepravdu!”’

Oni koji su ostali vani vjerojatno su došli u vrijeme koje je njima samima odgovaralo. No tada više nisu mogli ući jer su vrata već bila zaključana. Trebali su doći ranije, čak i ako im to možda ne bi bilo lako učiniti. Doista, one koji odgađaju odluku da svoj život posvete služenju Jehovi očekuje žalostan kraj.

Većina Židova, kojima je Isus bio poslan da propovijeda, nije iskoristila jedinstvenu priliku da prihvate Božje spasenje. Zato je Isus rekao da će “plakati i škrgutati zubima” kad budu “izbačeni van”. S druge strane, “ljudi s istoka i zapada, sa sjevera i juga”, dakle ljudi iz svih naroda, “sjest će za stol u kraljevstvu Božjem”.

Potom je nastavio: “Ima posljednjih [prezrenih ne-Židova i potlačenih Židova] koji će biti prvi i ima prvih [bogatih Židova koji su u svojoj religiji imali povlašten položaj] koji će biti posljednji.” To što će biti posljednji zapravo znači da se takvi nemarni i nezahvalni ljudi neće ni naći u Božjem Kraljevstvu.

Tada su k Isusu došli farizeji i rekli mu: “Izađi i idi odavde, jer te Herod [Antipa] hoće ubiti!” Može biti da je sam Herod proširio tu glasinu kako bi Isus pobjegao iz tog područja. Možda se bojao da ne bude umiješan u smrt još jednog Božjeg proroka nakon što je ubio Ivana Krstitelja. Ali Isus je farizejima odvratio: “Idite i kažite toj lisici: ‘Evo, istjerujem demone i liječim danas i sutra, a treći ću dan završiti što imam.’”

Kad je ondje dovršio svoju službu, nastavio je put u Jeruzalem zato što, kako je sam objasnio, “ne priliči da prorok bude pogubljen izvan Jeruzalema”. Zašto se moglo očekivati da će Isus biti pogubljen u Jeruzalemu? Zato što je to bila židovska prijestolnica. Ondje je bilo sjedište Sudbenog vijeća, židovskog vrhovnog suda koji se sastojao od 71 člana, a ondje su se i prinosile životinjske žrtve. Stoga ne bi bilo prihvatljivo da “Janje Božje” bude pogubljeno igdje drugdje.

“Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one koji su poslani k tebi!” žalosno je rekao Isus. “Koliko sam puta htio skupiti djecu tvoju kao što kvočka skuplja piliće svoje pod krila, a vi niste htjeli! Evo, vaš se dom napušta i ostavlja vama.” Narod je odbacio Božjeg Sina i zato je bio osuđen na propast.

Dok je Isus putovao prema Jeruzalemu, jedan ga je farizejski glavar pozvao u svoju kuću. Budući da je bila subota, ljudi su pomno promatrali što će učiniti. Naime ondje je bio neki čovjek koji je imao “vodenu bolest” — vjerojatno mu se voda nakupljala u rukama i nogama. Obraćajući se farizejima i zakonoznancima koji su također bili ondje, Isus ih je upitao: “Je li dopušteno liječiti u subotu ili nije?”

Svi su šutjeli. Tada je Isus izliječio čovjeka i otpustio ga. Zatim je upitao: “Ako kome od vas sin ili bik upadne u bunar, neće li ga odmah izvući i na dan subotnji?” Ni ovaj put nitko mu nije odgovorio. Luka 13:22–14:6; Ivan 1:29