DOK je Isus na Blagdan posvećenja bio u Jeruzalemu, Židovi su ga pokušali ubiti. Stoga je nakon blagdana otišao na sjever, vjerojatno u područje nedaleko od Galilejskog mora.

No potom je ponovno krenuo na jug prema Jeruzalemu i propovijedao u selima Pereje, s istočne strane Jordana. Nekoliko tjedana nakon blagdana, pošto je ispričao usporedbu o bogatašu i Lazaru, ponovio je svojim učenicima ono što im je već ranije rekao u Galileji.

Primjerice rekao je da bi čovjeku bilo bolje “da mu se oko vrata objesi mlinski kamen i da bude bačen u more” nego da jednog od Božjih “malih” pokoleba u vjeri. Također je istaknuo važnost opraštanja rekavši: “Ako ti [brat] i sedam puta na dan sagriješi i sedam se puta vrati k tebi i kaže: ‘Kajem se’, oprosti mu!”

Učenici su potom Isusu rekli: “Daj nam više vjere!” On im je nato odgovorio: “Kad biste imali vjeru veliku samo kao zrno gorušice, rekli biste ovom dudu: ‘Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ i poslušao bi vas.” Da, čak se i s malo vjere može puno toga postići.

Nadalje naveo je jedan primjer iz svakodnevnog života da bi istaknuo kako bi sluge svemogućeg Boga trebali razmišljati o svojoj službi. Ispričao je: “Tko će od vas robu svojemu koji ore ili čuva stado reći kad se ovaj vrati s polja: ‘Dođi odmah i smjesti se za stol’? Neće li mu umjesto toga reći: ‘Pripremi mi nešto za večeru, pa stavi pregaču i poslužuj me dok jedem i pijem, a potom ćeš ti jesti i piti’? Hoće li biti zahvalan robu zato što je izvršio svoje dužnosti? Tako i vi, kad izvršite sve svoje dužnosti, recite: ‘Beskorisni smo robovi. Učinili smo što smo bili dužni učiniti.’” Dakle, nikada ne bismo smjeli misliti da Bogu činimo uslugu time što mu služimo. Naprotiv, uvijek bismo trebali imati na umu da nam je Bog ukazao veliku čast i povjerenje kad nam je dopustio da mu služimo kao članovi njegovog “kućanstva”.

Po svemu sudeći, ubrzo nakon što je Isus ispričao tu usporedbu stigao je glasnik kojeg su poslale Marija i Marta, Lazarove sestre koje su živjele u judejskom selu Betaniji. “Gospodine, evo, tvoj je ljubljeni prijatelj bolestan”, rekao je glasnik.

Nato je Isus kazao: “Ova bolest nije na smrt, nego je na slavu Božju, da bi po njoj bio proslavljen Sin Božji.” Nakon što je još dva dana ostao u tom kraju, učenicima je rekao: “Pođimo opet u Judeju!” No oni su ga podsjetili: “Učitelju, Judejci su te upravo htjeli kamenovati! Zar opet ideš onamo?”

“Zar danje svjetlo ne traje dvanaest sati?” odvratio je Isus. “Ako tko hoda po danu, ne spotiče se, jer vidi svjetlo ovoga svijeta. No ako tko hoda po noći, spotiče se, jer nema svjetla u njemu.”

Isus je očito htio reći da “danje svjetlo”, odnosno vrijeme koje je Bog odredio za njegovu zemaljsku službu, i dalje traje te da mu zato još uvijek nitko ne može nauditi. Htio je potpuno iskoristiti ono malo “danjeg svjetla” koje mu je preostalo budući da je nakon toga trebala uslijediti “noć”, kad će ga njegovi neprijatelji ubiti.

Potom je rekao: “Naš je prijatelj Lazar zaspao, ali idem ga probuditi.”

Učenici su ga očito doslovno razumjeli te su pomislili da Lazar spava i da će se zato brzo oporaviti. Stoga su mu odvratili: “Gospodine, ako spava, ozdravit će.”

Tada im je on otvoreno kazao: “Lazar je umro. Zbog vas se radujem što nisam bio ondje, da biste vjerovali. No pođimo k njemu!”

Toma je znao da bi Isus u Judeji mogao biti ubijen, ali ipak mu je htio pružiti podršku. Zato je ostalim učenicima rekao: “Pođimo i mi, da umremo s njim!” I tako su se učenici, svjesni da bi mogli izgubiti život, sa svojim samilosnim Učiteljem uputili u Judeju. Luka 13:22; 17:1-10; Ivan 10:22, 31, 40-42; 11:1-16