ISUS i njegovi učenici proveli su tri noći u Betaniji nakon što su došli iz Jerihona. U ponedjeljak 10. nisana već su rano ujutro bili na putu za Jeruzalem. Kad je Isus izdaleka ugledao smokvu koja je imala lišće, otišao je vidjeti hoće li na njoj naći i koji plod, jer je bio gladan.

Bilo je neobično što je krajem ožujka stablo već imalo lišće budući da su smokve dozrijevale tek u lipnju. No Isus je vidjevši da je smokva tako rano prolistala očito pomislio da će na njoj biti i plodova. Ali razočarao se. Smokva je zbog svog lišća odavala krivi dojam. Tada je Isus prokleo smokvu: “Neka nitko nikada više ne jede ploda s tebe!” Učinak i značenje tih Isusovih riječi mogli su se vidjeti već idućeg jutra.

Ubrzo je s učenicima stigao u Jeruzalem. Pošao je u hram, koji je prethodnog poslijepodneva obišao i dobro promotrio. No tog je dana odlučio nešto poduzeti, kao i kad je tri godine ranije došao na Pashu. Izbacio je ljude koji su u hramu prodavali i kupovali te je prevrnuo stolove mjenjačima novca i klupe prodavačima golubova. Nikome nije dopuštao da kroz hram pronese kakav predmet.

Ljudima koji su ondje mijenjali novac i prodavali životinje prijekorno je rekao: “Nije li pisano: ‘Moj će se dom zvati dom molitve za sve narode’? A vi ste od njega načinili pećinu razbojničku!” Trgovce je nazvao razbojnicima zato što su zaračunavali previsoke cijene onima koji nisu imali druge nego od njih kupiti žrtvene životinje. Zato je njihovo trgovanje smatrao iznuđivanjem i pljačkom.

Kad su svećenički glavari, pismoznanci i vodeći ljudi naroda čuli što je Isus učinio, ponovno su tražili načina da ga ubiju. Time su dokazali da ništa nije moglo promijeniti njihovo zlo srce. No nisu znali kako se dočepati Isusa jer je narod stalno bio uz njega i slušao ga.

Osim Židova, na Pashu su došli i ne-Židovi koji su se obratili na židovsku vjeru. Neki Grci, koji su očito bili obraćenici, pristupili su Filipu i rekli mu da bi htjeli vidjeti Isusa. On je otišao i rekao to Andriji, možda zato što nije bio siguran bi li takvo što bilo prikladno. Isus je očito još uvijek bio u hramu, gdje su ga Grci mogli vidjeti.

Znajući da mu je preostalo svega nekoliko dana do smrti, Isus je ispričao jednu usporedbu kojom je slikovito predočio situaciju u kojoj se nalazio. Rekao je: “Došao je čas da Sin čovječji bude proslavljen. Zaista, zaista, kažem vam, ako zrno pšenice ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ali ako umre, donosi obilan urod.”

Jedno zrno pšenice ima vrlo malu vrijednost. No ako se stavi u zemlju i ako “umre”, ono proklija i s vremenom izraste u klas koji donese mnogo zrnja pšenice. Isus je u prenesenom smislu bio poput tog jednog zrna, odnosno bio je jedini savršeni čovjek. Time što je umro vjeran Bogu omogućio je vječni život mnogim vjernim Božjim slugama koji su požrtvovni poput njega. Zato je rekao: “Tko ljubi svoj život, uništava ga, a tko mrzi svoj život u ovom svijetu, sačuvat će ga za život vječni.”

On očito nije govorio samo o sebi, jer je u nastavku objasnio: “Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj sluga. Ako mi tko bude služio, Otac će mu iskazati čast.” Onima koji slijede Isusa i služe mu Jehova će iskazati veliku čast — dat će im da budu s Kristom u Kraljevstvu!

Svjestan da ga očekuju strašne patnje i mučna smrt, Isus je nastavio: “Sada mi je duša uznemirena. Što da kažem? Oče, spasi me od ovog časa!” Premda je poželio da može izbjeći ono što ga čeka, Isus je ipak rekao: “Ali zato sam i došao do ovoga časa.” Bio je potpuno spreman podložiti se Božjoj volji, pa tako i žrtvovati svoj život. Matej 21:12, 13, 18, 19; Marko 11:12-18; Luka 19:45-48; Ivan 12:20-27