ISUSOVO poučavanje u hramu 11. nisana bližilo se kraju. Bio je to posljednji dan njegove javne službe na Zemlji. Tri dana kasnije bio je osuđen i pogubljen. Premda je farizejima već bio uputio čitav niz oštrih osuda, nastavio je u istom tonu.

Isus je još tri puta uzviknuo: “Teško vama, pismoznanci i farizeji, licemjeri!” Najprije ih je prozvao zbog toga što su “čistili čašu i zdjelu izvana, a iznutra su bile pune grabeža i neumjerenosti”. Zato im je savjetovao: ‘Najprije očistite čašu i zdjelu iznutra, da i izvana bude čista.’

Potom ih je osudio zato što su u nutrini bili pokvareni i truli, a pravili su se pobožni kako bi to sakrili. “Sličite okrečenim grobovima”, kazao je, “koji izvana izgledaju lijepo, a unutra su puni mrtvačkih kostiju i svakakve nečistoće!”

Bili su licemjerni i zato što su gradili i ukrašavali grobnice proroka kako bi se razmetali svojim dobrim djelima, a zapravo su, kako je rekao Isus, bili “sinovi onih koji su ubijali proroke”. Ustvari, svatko tko se usudio razotkriti njihovo licemjerje bio je u opasnosti!

Isus ih je zatim osudio riječima kakve im dotad još nikad nije uputio, rekavši: “Zmije! Leglo zmijsko! Kako ćete pobjeći osudi gehene?” Gehena je bila dolina koja je služila kao jeruzalemsko smetlište. Isus je zapravo htio reći da pismoznance i farizeje zbog njihovih zlih djela očekuje vječna propast.

Govoreći o tome kako će oni postupati s njegovim zastupnicima, prorekao je: “Neke ćete od njih ubiti i staviti na stup, a neke ćete izbičevati u svojim sinagogama i progoniti od grada do grada, da na vas dođe sva pravedna krv prolivena na zemlji, od krvi pravednog Abela do krvi Zaharije, sina Barahijina [ili Jojadina, kako ga se naziva u Drugoj knjizi ljetopisa], kojeg ste ubili između svetišta i žrtvenika. Zaista, kažem vam, sve će to doći na ovaj naraštaj.”

Budući da je Zaharija osudio izraelske vođe, oni su se “urotili protiv njega i zasuli ga kamenjem po kraljevoj zapovijedi u dvorištu doma Jehovina”. Ali, kao što je Isus prorekao, Izrael je trebao platiti za svu pravednu krv koju je prolio. To se dogodilo 37 godina kasnije, kada je 70. godine rimska vojska razorila Jeruzalem, a preko milijun Židova izgubilo život.

Razmišljanje o strašnoj nevolji koja je trebala snaći grad rastužilo je Isusa. “Jeruzaleme, Jeruzaleme”, s tugom je ponovio riječi koje je jednom prilikom već rekao. “Koliko sam puta htio skupiti djecu tvoju, kao što kvočka skuplja piliće svoje pod krila! A vi niste htjeli. Evo, vaš se dom napušta i ostavlja vama.”

Zatim je dodao: “Odsada me nećete vidjeti dok ne kažete: ‘Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Jehovino!’” Te su se riječi trebale ispuniti kad Krist postane Kralj nebeskog Kraljevstva, u vrijeme njegove prisutnosti. Tada su ga vjerni Božji sluge trebali “vidjeti” očima vjere.

Nakon toga Isus je sjeo nasuprot hramskim posudama za priloge i promatrao kako narod ubacuje novac. Bogataši su ubacivali mnogo novca. A onda je došla jedna siromašna udovica i ubacila u posudu dva novčića vrlo male vrijednosti.

Isus je dozvao svoje učenike i rekao im: “Zaista, kažem vam, ova je siromašna udovica ubacila više od svih koji ubacuju novac u posude za priloge.” Učenici su se zacijelo pitali kako je to moguće. Stoga im je Isus objasnio: “Svi su oni ubacili od viška svojega, a ona je od neimaštine svoje ubacila sve što je imala za život.” Rekavši to, Isus je zauvijek otišao iz hrama.

Diveći se veličini i ljepoti hrama, jedan od njegovih učenika uzviknuo je: “Učitelju, gledaj! Kakvog li kamenja, kakvog li zdanja!” Njegovo je divljenje bilo sasvim razumljivo jer je hram bio sagrađen od golemih kamenova koji su bili dugački preko 11 metara, široki preko 5 metara, a visoki preko 3 metra.

“Vidiš li ove veličanstvene građevine?” odvratio mu je Isus. “Neće se ovdje ostaviti ni kamen na kamenu, sve će se porušiti.”

Tada su Isus i apostoli prešli dolinu Kidron i uspeli se na Maslinsku goru, odakle se pružao pogled na veličanstveni jeruzalemski hram. Matej 23:25–24:3; Marko 12:41–13:3; Luka 21:1-6; 2. Ljetopisa 24:20-22