ISUS je gorljivo želio pronaći ljude koji će ponizno služiti Bogu. Tragajući za takvim osobama, sa svima je razgovarao o Kraljevstvu, pa čak i s ozloglašenim grešnicima.

Kad su jednom prilikom farizeji i pismoznanci vidjeli da Isusu prilaze takvi ljudi i slušaju ga, zamjerili su mu što se druži s onima koje su oni prezirali. Gunđali su: “Ovaj prima grešnike i jede s njima.” Njima bi takvo što bilo ispod časti! Za farizeje i pismoznance običan narod nije bio ništa bolji od blata pod njihovim nogama. Ustvari, da bi pokazali koliko ih duboko preziru, nazivali su ih hebrejskim izrazom am haarec, što znači “narod zemlje”.

Za razliku od njih, Isus je poštovao dostojanstvo ljudi i sa svima se ophodio obzirno i suosjećajno. Zbog toga su ga rado slušali mnogi ubogi i prezreni ljudi, od kojih su neki bili na zlu glasu zbog svojih grijeha. No kako je Isus reagirao na optužbu farizeja da se trudi oko ljudi koji, po njihovom mišljenju, to nimalo ne zaslužuju?

Ispričao im je jednu usporedbu. Iznio ju je iz perspektive farizeja — njih je prikazao kao pravednike koji se osjećaju sigurno u Božjem toru, a prezreni “narod zemlje” prikazao je kao zalutale i izgubljene ovce. Upitao je:

“Ako tko od vas ima stotinu ovaca i izgubi jednu od njih, neće li ostaviti onih devedeset i devet u pustinji te tražiti izgubljenu dok je ne nađe? I kad je nađe, stavit će je na ramena i radovati se. A kad dođe kući, pozvat će svoje prijatelje i susjede i reći im: ‘Radujte se sa mnom, jer sam našao izgubljenu ovcu svoju!’”

Isus je potom objasnio poruku usporedbe koju je ispričao: “Kažem vam da će tako biti veća radost na nebu zbog jednog grešnika koji se pokaje nego zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba pokajanje.”

Farizeji su sebe smatrali pravednicima koji se ni za što ne trebaju kajati. Kad su neki od njih nekoliko godina ranije kritizirali Isusa zato što je jeo s poreznicima i grešnicima, on im je rekao: “Nisam došao pozvati pravednike, nego grešnike.” Kako samopravedni farizeji nisu smatrali da se trebaju pokajati, zbog njih se nitko na nebu nije radovao. No iskreno pokajanje grešnika bilo je razlog za veliku radost.

Kako bi dodatno naglasio tu činjenicu, Isus je ispričao još jednu usporedbu. Rekao je: “Ako neka žena ima deset drahmi pa izgubi jednu drahmu, neće li upaliti svjetiljku, pomesti kuću i pažljivo tražiti dok je ne nađe? I kad je nađe, pozvat će svoje prijateljice i susjede i reći im: ‘Radujte se sa mnom, jer sam našla drahmu koju sam izgubila!’”

Zatim je iznio zaključak sličan onom ranijem: “Kažem vam, takva je radost među anđelima Božjim zbog jednoga grešnika koji se pokaje.”

Doista je prekrasno to što je Božjim anđelima toliko stalo da se izgubljeni grešnici vrate! To još više dolazi do izražaja kad uzmemo u obzir čast koja je ukazana tim nekad prezrenim ljudima, koje su farizeji pogrdno nazivali “narod zemlje”. Naime, s vremenom su dobili priliku postati dio Božjeg nebeskog Kraljevstva, a njihov položaj na nebu trebao je biti čak viši od onog koji imaju anđeli! No anđeli nisu zavidni niti povrijeđeni, već ponizno uviđaju da su ti grešni ljudi u svom životu prevladali mnoge teške situacije i tako stekli iskustvo koje će im pomoći da na nebu služe kao suosjećajni i milosrdni kraljevi i svećenici. Luka 15:1-10; Matej 9:13; 1. Korinćanima 6:2, 3; Otkrivenje 20:6