NAKON što je u području Cezareje Filipove ozdravio opsjednutog dječaka, Isus je odlučio vratiti se kući u Kafarnaum, koji mu je služio kao svojevrsno sjedište. No htio je da on i učenici putuju sami kako bi ih pripremio za svoju smrt i odgovornosti koje su ih čekale u budućnosti. “Sin čovječji bit će predan u ruke ljudima”, objasnio im je. “Oni će ga ubiti, no iako će biti ubijen, uskrsnut će nakon tri dana.”

Premda im je Isus o tome već govorio, a trojica apostola čak su bila očevici preobraženja i razgovora o njegovom “odlasku”, učenici to još uvijek nisu posve razumjeli. Nitko od njih nije poricao da će Isus biti ubijen, kao što je to Petar ranije učinio, ali ipak su se bojali pitati ga da im kaže nešto više o tome.

Kad su stigli u Kafarnaum, gdje su živjeli Petar i još neki apostoli, Petru su pristupili ljudi što su prikupljali hramski porez. Možda su željeli optužiti Isusa za kršenje židovskog običaja, pa su Petra upitali: “Zar vaš učitelj ne plaća porez od dvije drahme?”

“Plaća”, odgovorio je.

Isus, koji je možda ubrzo nakon toga stigao u kuću, znao je što se dogodilo. Prije nego što mu je Petar uspio išta ispričati, upitao ga je: “Što misliš, Šimune? Od koga kraljevi zemaljski primaju pristojbe ili porez? Od svojih sinova ili od tuđih?”

“Od tuđih”, odgovorio je Petar.

“Dakle, njihovi su sinovi oslobođeni poreza”, zaključio je Isus. On kao Sin Boga kojemu je hram bio posvećen, Vladara svega što postoji, nije bio dužan plaćati hramski porez. “Ali da ih ne sablaznimo”, rekao je, “otiđi do mora, baci udicu i uzmi prvu ribu koju uhvatiš, otvori joj usta i naći ćeš stater [četiri drahme]! Uzmi ga pa im ga daj za mene i za sebe!”

Kad su se po povratku u Kafarnaum učenici okupili, možda u Petrovoj kući, upitali su: “Tko je dakle najveći u kraljevstvu nebeskom?” Isus je znao zašto su ga to pitali. Znao je o čemu su raspravljali dok su hodali iza njega na povratku iz Cezareje Filipove. Zato ih je upitao: “O čemu ste putem raspravljali?” Učenici su od srama ušutjeli, jer su se bili prepirali tko je od njih najveći.

Možda se čini nevjerojatnim da su učenici, nakon što ih je Isus skoro tri godine poučavao, još uvijek raspravljali o tome. No taj nam primjer pokazuje koliko snažno na nas može utjecati naša nesavršenost, a i vjersko okruženje u kojem smo odrasli. U židovstvu se jako gledalo na to kakav tko ima položaj, i to na svakom području života. Osim toga možda se Petar osjećao važnijim od drugih jer mu je Isus obećao dati “ključeve Kraljevstva”. A moguće je da su i Jakov i Ivan slično razmišljali zato što im je Isus ukazao čast da budu svjedoci njegovog preobraženja.

Bilo kako bilo, Isus se poslužio dirljivim primjerom da bi im pomogao da promijene svoj način razmišljanja. Pozvao je dijete, postavio ga među njih, zagrlio ga i rekao: “Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Dakle, tko se god ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko god prima jedno ovakvo dijete u ime moje, prima i mene.”

Nije li Isus na doista poseban način savjetovao svoje učenike? Nije se razljutio na njih niti ih je optužio da su oholi, pohlepni ili častoljubivi. Dao im je vrijednu pouku tako što ih je pozvao da se ugledaju na djecu koja su obično skromna, nisu častohlepna niti razmišljaju o tome tko je među njima važniji od drugih. Time im je pokazao da moraju razviti osobine svojstvene poniznoj djeci. Potom je zaključio: “Tko se među svima vama vlada kao manji, taj je velik.” Matej 17:22-27; 18:1-5; Marko 9:30-37; Luka 9:43-48