PRED zoru, nakon što je završilo lažno suđenje, Sudbeno se vijeće razišlo. Međutim, čim je u petak svanuo dan, članovi suda ponovno su se sastali, ovaj put u svojoj službenoj dvorani. Tom su formalnošću vjerojatno željeli ostaviti dojam da je ono što čine zakonito. Kad je Isus izveden pred njih, ponovno su mu kao i ranije tijekom noći zapovjedili: “Ako si Krist, reci nam!”

“Ako vam i kažem, nećete vjerovati”, odvratio im je. “I ako vas upitam, nećete odgovoriti.” Ipak, hrabro im je otkrio tko je, rekavši: “Odsad će Sin čovječji sjediti kraj moćne desnice Božje.”

“Dakle, jesi li ti Sin Božji?” svi su željeli znati.

“Vi sami kažete da ja to jesam”, odgovorio im je.

Budući da su ga ionako nakanili pogubiti, taj im je odgovor bio posve dovoljan. Smatrali su da huli na Boga. “Čemu nam još treba svjedočanstvo?” upitali su. “Jer sami smo čuli iz usta njegovih.” Tada su Isusa svezali i odveli rimskom upravitelju Ponciju Pilatu.

Juda, Isusov izdajnik, promatrao je što se događa. Kad je vidio da su Isusa osudili, osjetio je grižnju savjesti. Stoga je otišao svećeničkim glavarima i starješinama te im vratio 30 srebrnjaka. Objasnio je: “Sagriješio sam kad sam izdao krv pravednu.”

“Što se to nas tiče? To je tvoja stvar!” bezdušno su mu odvratili. Nato je Juda bacio srebrnjake u hram te je otišao i pokušao se objesiti. No, po svemu sudeći, grana za koju je svezao uže slomila se te se strmoglavio na stijene i poginuo.

Svećenički glavari nisu znali što učiniti s njegovim srebrnjacima. “Nije dopušteno ubaciti ih u svetu riznicu, jer su cijena za krv”, zaključili su. Nakon što su se posavjetovali, odlučili su tim novcem kupiti lončarevo polje za ukop stranaca. Stoga je to polje dobilo ime “Krvna njiva”.

Još uvijek je bilo rano jutro kad je Isus odveden u upraviteljevu palaču. Židovi koji su ga pratili nisu željeli ući unutra jer su smatrali da će se u blizini ne-Židova onečistiti. Poštujući njihova uvjerenja, Pilat je izašao pred njih. “Kakvu optužbu iznosite protiv ovog čovjeka?” upitao ih je.

“Da ovaj nije zločinac, ne bismo ga predali tebi”, odgovorili su mu.

Pilat se u to nije htio miješati, pa im je rekao: “Uzmite ga vi i sudite mu po svojemu zakonu!”

Nato su mu Židovi, ne krijući da žele ubiti Isusa, odvratili: “Nama nije dopušteno nikoga pogubiti.” Ustvari, da su židovski vođe na Pashu pogubili Isusa, narod bi se vjerojatno pobunio jer su ga mnogi jako cijenili. Zato su željeli navesti Rimljane da ga pogube iz političkih razloga, kako bi na njih prebacili odgovornost za njegovu smrt.

Premda su vjerski vođe Isusa proglasili krivim za bogohulništvo, Pilatu to nisu spominjali, već su iznijeli posve drugačije optužbe. Optužili su ga za tri stvari: “Ovoga smo našli kako [1] zavodi naš narod i [2] zabranjuje plaćati porez caru te [3] govori za sebe da je Krist, kralj.”

Pilata je zabrinula upravo ova posljednja optužba — Isusova tvrdnja da je kralj. Zato je ponovno ušao u palaču, pozvao Isusa i upitao ga: “Jesi li ti kralj židovski?” Drugim riječima, htio je znati je li Isus tvrdeći za sebe da je kralj osporio autoritet rimskog cara i time prekršio zakon.

Isus je htio doznati koliko Pilat već zna o njemu pa ga je upitao: “Govoriš li to sam od sebe ili su ti drugi rekli o meni?”

Pilat mu je priznao da o njemu zapravo ništa ne zna i da želi saznati činjenice. “Zar sam ja Židov?” odgovorio mu je. “Tvoj narod i glavari svećenički predali su te meni. Što si učinio?”

Isus nipošto nije želio izbjeći odgovor na sporno pitanje koje je zanimalo Pilata — je li on kralj ili nije. Ono što je u nastavku rekao Pilata je zasigurno jako iznenadilo. Luka 22:66–23:3; Matej 27:1-11; Marko 15:1; Ivan 18:28-35; Djela apostolska 1:16-20