KAD je Pilat, ganut njegovim mirnim i dostojanstvenim držanjem, opet pokušao osloboditi Isusa, svećenički glavari još su se više razbjesnili. Ne želeći da ih išta spriječi u njihovim zlim namjerama, ponovno su počeli vikati: “Na stup s njim! Na stup s njim!”

“Uzmite ga vi i pribijte na stup”, uzvratio je Pilat. (Premda su ranije tvrdili suprotno, Židovi su vjerojatno imali ovlasti pogubiti nekoga tko je počinio težak vjerski prekršaj.) Pilat je već najmanje četiri puta proglasio Isusa nedužnim, a sada je opet rekao: “Ja na njemu ne nalazim nikakve krivice!”

Vidjevši da optužbe za pobunu protiv vlasti nisu urodile plodom, Židovi su Isusa ponovno optužili za bogohulništvo, kao i nekoliko sati ranije pred Sudbenim vijećem. “Mi imamo zakon”, rekli su, “i po našem zakonu on treba umrijeti, jer je za sebe tvrdio da je sin Božji.”

Pilatu je ta optužba bila nešto sasvim novo, pa se još više uplašio. Zbog sna koji je usnula njegova žena te zbog Isusove zadivljujuće osobnosti već je bio zaključio da on nije običan čovjek. No je li uistinu mogao biti Božji sin? Znao je da je Isus iz Galileje. Ali sada se možda pitao je li živio prije nego što se rodio na Zemlji. Zato ga je poveo natrag u palaču i upitao: “Odakle si ti?”

Isus je samo šutio. Nešto ranije rekao je Pilatu da je Kralj, ali da njegovo Kraljevstvo nije dio ovog svijeta. Svako daljnje objašnjenje ne bi imalo smisla. Međutim svojom je šutnjom povrijedio Pilatov ponos. Zato mu je on oštro rekao: “Zar meni ne odgovaraš? Ne znaš li da imam vlast pustiti te i da imam vlast pribiti te na stup?”

“Ne bi imao nikakvu vlast nada mnom da ti nije dano odozgo”, s poštovanjem mu je odgovorio Isus. Time je istaknuo da je Bog dopustio ljudskim vladarima da donose zakone i da sprovode svoju vlast. Potom je dodao: “Zato je veći grijeh onoga koji me predao tebi.” Doista, veliki svećenik Kajfa, njegovi pomagači i Juda Iskariot snosili su puno veću odgovornost za nepravedno postupanje s Isusom.

Pod dojmom onoga što je Isus rekao, ali i zbog straha da bi on doista mogao biti božanskog porijekla, Pilat je odlučio poduzeti još nešto. Međutim Židovi su ga u tome omeli tako što su ponovno iznijeli svoje prvobitne optužbe. Lukavo su mu zaprijetili: “Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru! Svatko tko se izdaje za kralja protivi se caru.”

Unatoč njihovim pokušajima da ga zastraše Pilat je još jednom izveo Isusa pred okupljeno mnoštvo i rekao: “Evo vašega kralja!”

No svjetina je i dalje vikala: “Smakni ga! Smakni ga! Na stup s njim!”

“Zar da vašega kralja pribijem na stup?” upitao je Pilat ne znajući više što da čini.

“Mi nemamo kralja osim cara!” tvrdili su svećenički glavari. Budući da su Židovi prezirali Rimljane i mrzili njihov jaram, takva je tvrdnja bila krajnje licemjerna.

U strahu za svoj položaj i ugled, Pilat je na kraju popustio pod snažnim pritiskom Židova i predao im Isusa. Vojnici su s njega skinuli purpur i obukli mu njegove haljine. Dok su ga vodili na pogubljenje, sam je morao nositi stup na koji je trebao biti pribijen.

Bližilo se podne. Isus je tada već bio na izmaku snaga jer je od četvrtka rano ujutro bio na nogama, a u međuvremenu je pretrpio teško zlostavljanje i silna poniženja. Razumljivo je da ubrzo više nije imao snage nositi svoj mučenički stup. Stoga su vojnici prisilili jednog prolaznika, nekog Šimuna iz Cirene u Africi, da nosi stup umjesto njega. Za Isusom je išlo veliko mnoštvo muškaraca i žena koji su se od tuge udarali u prsa i oplakivali ga.

U jednom trenutku Isus se okrenuo prema ženama i rekao: “Kćeri jeruzalemske, ne plačite nada mnom! Plačite radije nad sobom i nad djecom svojom! Jer, evo, dolaze dani kad će se reći: ‘Sretne su nerotkinje, utrobe koje nisu rađale i dojke koje nisu dojile!’ (...) Jer ako ovo rade dok je stablo zeleno, što li će biti kad bude suho?”

Zeleno stablo predočavalo je židovski narod koji je u duhovnom pogledu donekle još uvijek bio živ zato što su među njima bili Isus i mali broj onih koji su vjerovali u njega. No, kad se to promijenilo, preostao je samo duhovno mrtav narod, koji je podsjećao na usahlo, uvenulo stablo. “Plač” o kojem je Isus govorio čuo se kad je rimska vojska opustošila židovski narod i tako izvršila Božju kaznu. Ivan 19:6-17; 18:31; Luka 23:24-31; Matej 27:31, 32; Marko 15:20, 21