JEDAN od najupečatljivijih biblijskih izvještaja zasigurno je čuvena propovijed koju je Isus održao na obronku jedne gore pored Galilejskog mora, vjerojatno blizu Kafarnauma. Kratko prije toga Isus je cijelu noć proveo u molitvi, a onda je među svojim učenicima odabrao dvanaestoricu apostola. Potom se s njima spustio do jedne zaravni.

Isus je tada po svoj prilici bio već jako umoran i željan sna. Međutim k njemu je došlo veliko mnoštvo ljudi, neki čak iz Judeje i Jeruzalema, što znači da su prešli oko stotinu kilometara. Drugi su stigli iz priobalnog područja oko Tira i Sidona, gradova na sjeveru. Došli su čuti Isusove pouke, a željeli su i da ih izliječi od bolesti. Među njima je bilo čak i onih koji su bili opsjednuti demonima, Sotoninim zlim anđelima.

Kad je Isus sišao među narod, bolesni su mu stali prilaziti da bi ga dotaknuli, a on ih je sve izliječio. Nakon toga očito se popeo na neku uzvisinu te je ondje sjeo i počeo poučavati ljude okupljene pred njim. U tom trenutku više niti jedna jedina osoba među čitavim mnoštvom nije bolovala od neke teže bolesti. Doista zadivljujuće!

Ljudi su s nestrpljenjem očekivali da čuju što će im reći učitelj koji čini takva izvanredna čuda. Međutim Isus je svoju propovijed iznio prvenstveno da bi poučio svoje učenike koji su vjerojatno bili okupljeni blizu njega. A da bismo i mi imali koristi od najveće propovijedi koja je ikad održana, Isusove su pouke zabilježila dvojica evanđelista — Matej i Luka.

Matejev tekst propovijedi otprilike je četiri puta duži od Lukinog. Osim toga neke Isusove izjave koje je Matej naveo u svom izvještaju Luka je smjestio u izvještaje o nekim drugim događajima, što se može uočiti kad se usporede Matej 6:9-13 i Luka 11:1-4 te Matej 6:25-34 i Luka 12:22-31. No to nije ništa neobično. Isus je očito iste pouke iznosio više puta, a Luka je neke od njih odlučio zapisati u drugim kontekstima.

Ono što Propovijed na gori čini toliko vrijednom nije samo snaga njenih duhovnih pouka već i jednostavnost i jasnoća kojom ih je Isus iznio. On je govorio o svakodnevnim stvarima i onome što je ljudima bilo dobro poznato. Stoga je duboke duhovne istine lako mogao razumjeti svatko tko je želio živjeti u skladu s Božjom voljom.

Svi ljudi žele biti sretni. Isus je to dobro znao i zato je odmah na početku svoje propovijedi govorio o tome što donosi pravu sreću. To je nesumnjivo odmah zaokupilo pažnju mnoštva. Ipak, mora da su njegove riječi mnogima zvučale zbunjujuće.

Obraćajući se svojim učenicima, Isus je rekao: “Sretni ste vi siromašni, jer je vaše kraljevstvo Božje. Sretni ste vi koji sada gladujete, jer ćete se nasititi. Sretni ste vi koji sada plačete, jer ćete se smijati. Sretni ste kad vas ljudi mrze (...). Radujte se u taj dan i kličite, jer je velika nagrada vaša na nebu!”

Tako glase uvodne riječi Isusove propovijedi prema Lukinom izvještaju. A prema onome što je zapisao Matej, Isus je rekao da su sretni i krotki, milosrdni, oni koji su čista srca i mirotvorci. Objasnio je da su sretni zato što će naslijediti Zemlju, zato što će im se ukazati milosrđe te će vidjeti Boga i nazvati se Božjim sinovima.

Međutim, kad je govorio o sreći, Isus nije mislio samo na trenutno vedro i veselo raspoloženje nekoga tko se dobro zabavlja. Prava sreća duboko je zadovoljstvo što ga osjeća čovjek čiji život ima istinski smisao.

Stoga, kako je Isus rekao, istinski su sretni oni koji nastoje zadovoljiti svoju duhovnu glad, koji su tužni zbog svoje grešnosti te oni koji poznaju Boga i služe mu. Čak i kad su omraženi i progonjeni zato što vrše Božju volju, ništa ne može pomutiti njihovu sreću jer znaju da čine ono što je ugodno Bogu i da će ih on nagraditi vječnim životom.

Međutim mnogi od onih koji su slušali Isusovu propovijed, baš kao i mnogi danas, smatrali su da bogatstvo i užici čovjeka čine sretnim. Isus je znao da je to zabluda. Zato je i rekao nešto što je sigurno iznenadilo mnoštvo koje ga je slušalo:

“Teško vama, bogati, jer već imate svoju utjehu! Teško vama koji ste sada siti, jer ćete gladovati! Teško vama koji se sada smijete, jer ćete tugovati i plakati! Teško vama kad svi ljudi dobro govore o vama, jer to su isto njihovi praoci činili lažnim prorocima!”

Što je Isus time htio reći? Zašto će biti teško bogatima, onima koji se smiju prepuštajući se užicima i onima koji uživaju naklonost ljudi? Zato što osoba kojoj je stalo do takvih stvari ne želi svoj život posvetiti služenju Bogu, a upravo je to ono što donosi pravu sreću. S druge strane, Isus nije mislio da je čovjek sretan samim time što je siromašan, gladan i tužan. No osobe koje imaju teške životne okolnosti češće se odazivaju na njegovu poruku i tako pronalaze istinsku sreću.

Potom je Isus svojim učenicima rekao: “Vi ste sol zemlje.” Naravno, te riječi imaju simbolično značenje. Sol sprečava kvarenje hrane. Ustvari, veliki kup soli nalazio se blizu žrtvenika u Jehovinom hramu, a svećenici su njome solili žrtvene prinose.

Isusovi su učenici “sol zemlje” u tom smislu što štite ljude od duhovne i moralne iskvarenosti donoseći im poruku koja može spasiti život svima koji je prihvate. Ta poruka potiče ljude da razvijaju ustrajnost, vjernost i odanost Bogu.

“Vi ste svjetlo svijeta”, rekao je Isus učenicima. Objasnio je da nitko ne bi svjetiljku stavio pod košaru, nego bi je stavio na svijećnjak, a zatim je dodao: “Tako neka vaše svjetlo svijetli pred ljudima.” Učenici su trebali širiti svjetlo javnim svjedočenjem, a i svojim uzornim vladanjem koje je u skladu s biblijskim načelima.

Vjerski vođe smatrali su da Isus krši Božji Zakon te su ga zbog toga čak htjeli ubiti. Zato je on u nastavku objasnio: “Ne mislite da sam došao obezvrijediti Zakon ili Proroke. Nisam došao obezvrijediti, nego ispuniti!”

Isus je duboko poštovao Božji Zakon te je i druge poticao da ga poštuju. Čak je rekao: “Tko god prekrši jednu od ovih najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, bit će nazvan najmanjim u kraljevstvu nebeskom”, odnosno takva osoba neće niti ući u Kraljevstvo.

Isus nipošto nije podcjenjivao Božji Zakon. Dapače, osudio je čak i stavove koji mogu navesti čovjeka da ga prekrši. Nakon što je spomenuo zapovijed: “Ne ubij”, dodao je: “A ja vam kažem: Svatko tko se uporno gnjevi na brata svojega odgovarat će pred sudom.”

Budući da nije nimalo bezopasno uporno se gnjeviti na svog bližnjeg, jer to čak može dovesti do ubojstva, Isus je jednim primjerom istaknuo koliko bismo se trebali potruditi da s drugima budemo u miru. Ispričao je: “Ako doneseš dar svoj na žrtvenik i ondje se sjetiš da brat tvoj ima nešto protiv tebe, ostavi dar svoj ondje pred žrtvenikom, pa otiđi i prvo se pomiri s bratom svojim, a onda se vrati i prinesi dar svoj.”

Osvrćući se na sedmu od Deset zapovijedi, Isus je kazao: “Čuli ste da je bilo rečeno: ‘Ne učini preljub!’” Međutim, on nije osudio samo preljub nego i pothranjivanje nemoralnih želja koje mogu dovesti do njega, rekavši: “Svatko tko požudno gleda neku ženu već je u srcu svojemu počinio preljub s njom.”

Isus ovdje nije govorio o prolaznim nemoralnim mislima, nego je rekao: “Svatko tko požudno gleda.” Učestalo promatranje može pobuditi strastvene želje, a zatim dovesti i do preljuba ako se za to ukaže prilika. Kako se to može spriječiti? Isus je vrlo slikovito objasnio da je ponekad potrebno poduzeti drastične mjere: “Ako te desno oko tvoje navodi na grijeh, iskopaj ga i baci od sebe. (...) I ako te desna ruka tvoja navodi na grijeh, odsijeci je i baci od sebe.”

Ljudi su često spremni žrtvovati neki dio tijela koji je zahvaćen bolešću da bi spasili svoj život. No, prema Isusovim riječima, još je važnije odbaciti sve što bi moglo izazvati nemoralne misli i postupke, pa čak i ako je u pitanju nešto što nam je dragocjeno poput oka ili ruke. Isus je rekao da će onaj tko ne postupi tako biti bačen u gehenu. Gehena je bila smetlište kraj Jeruzalema u kojem se spaljivao otpad, a on ju je spomenuo kao simbol vječne propasti.

Isus je govorio i o tome kako se ophoditi s ljudima koji nas žele uvrijediti ili nam nanijeti štetu. Savjetovao je: “Ne opirite se onome tko je zao. Naprotiv, ako te tko ošamari po desnom obrazu, okreni mu i drugi.” Time nije mislio da ne smijemo braniti sebe i svoju obitelj ako nas netko napadne. Šamarom se obično ne želi nanijeti fizička bol, nego uvreda. Dakle želio je reći da bi bilo neispravno vratiti istom mjerom onome tko pokuša izazvati svađu ili sukob bilo doslovnim šamarom bilo provokativnim i uvredljivim riječima.

Nakon što je spomenuo kako Božji zakon nalaže da čovjek treba ljubiti svoje bližnje, Isus je izjavio: “A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje svoje i molite se za one koji vas progone.” Pritom je objasnio i zašto: “Da biste bili sinovi Oca svojega koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi zlima i dobrima.”

Taj dio propovijedi zaključio je poticajem: “Budite savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski.” Isus time nije htio reći da možemo biti savršeni poput Boga, u apsolutnom smislu, već da po uzoru na njega možemo voljeti čak i svoje neprijatelje. Prema Lukinom izvještaju on je rekao: “Budite milosrdni, kao što je Otac vaš milosrdan.”

U nastavku svoje propovijedi Isus je osudio licemjerje ljudi koji se razmeću svojom izvanjskom pobožnošću. “Kada daješ milostinju”, upozorio je, “ne trubi pred sobom, kao što licemjeri čine.”

Zatim je nastavio: “Tako i kad se molite, ne budite kao licemjeri. Jer oni se vole moliti stojeći u sinagogama i na velikim raskrižjima da bi ih vidjeli ljudi.” S druge strane, savjetovao je: “A ti, kad se moliš, uđi u svoju najskrovitiju sobu i zatvori vrata pa se pomoli Ocu svojemu koji je u tajnosti.” Isus nije htio reći da su javne molitve same po sebi neispravne, jer se i on molio pred drugima. On je osudio molitve koje ljudi izgovaraju samo da bi zadivili druge i od njih izmamili laskave pohvale.

Potom je kazao: “Kad se molite, ne govorite uvijek jedno te isto, kao što čine neznabošci.” To ne znači da je samo ponavljanje nešto loše. Uostalom, i Isus se više puta molio “istim riječima”. No on je bio protiv toga da se napamet, bez razmišljanja, izgovara uvijek jedno te isto, kao što to čine oni koji mehanički ponavljaju molitve služeći se naprimjer krunicama.

Da bi pokazao ljudima kako se trebaju moliti, Isus je izgovorio molitvu koja im je trebala služiti kao primjer, a sastojala se od sedam molbi. Prve tri molbe odnose se na priznavanje Božje vrhovne vlasti i ostvarenje njegovih nauma. One izražavaju želju da se sveti Božje ime, da dođe njegovo Kraljevstvo i da se vrši njegova volja. Ostale četiri tiču se osobnih potreba, kao što su svakodnevna hrana, oproštenje grijeha, pomoć u nadvladavanju kušnji i izbavljenje od Zloga.

Isus je nadalje govorio o tome da pretjerana težnja za materijalnim stvarima može biti velika zamka. Stoga je slušatelje poticao: “Ne skupljajte više sebi blago na zemlji, gdje moljac i hrđa nagrizaju i gdje lopovi provaljuju i kradu.” Zemaljsko blago lako propadne i, što je još važnije, njime se ne može steći Božja naklonost.

Stoga je Isus rekao: “Skupljajte sebi blago na nebu.” To možemo činiti tako da svojim načinom života pokažemo da nam je služba Bogu na prvom mjestu. Tako ćemo steći dobro ime pred Bogom i dobiti od njega divnu nagradu, što nam nitko ne može oduzeti. Isus je zaključio: “Gdje je blago tvoje, ondje će biti i srce tvoje.”

U želji da dodatno istakne kolika se opasnost krije u materijalizmu, naveo je sljedeću usporedbu: “Svjetiljka je tijelu oko. Ako je, dakle, oko tvoje bistro, cijelo će tijelo tvoje biti svijetlo. Ali ako je oko tvoje zlo, cijelo će tijelo tvoje biti tamno.” Oko koje dobro vidi za tijelo je poput svjetiljke na tamnom mjestu. Da bi naše simbolično oko moglo jasno vidjeti, mora biti bistro, usredotočeno samo na jedan cilj. Oko koje nije usredotočeno na ono što je najvažnije lako može navesti osobu da pogrešno rasuđuje, da materijalnim stvarima pridaje veću pažnju nego Bogu. Tako njeno “cijelo tijelo” postaje tamno.

Da bi još više naglasio tu misao, Isus se poslužio upečatljivim primjerom. Rekao je: “Nitko ne može robovati dvojici gospodara, jer ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili će jednome biti privržen, a drugoga će prezirati. Ne možete robovati Bogu i bogatstvu.”

Potom je uvjerio svoje slušatelje da ne trebaju biti zabrinuti za svoje materijalne potrebe ako im je Bog na prvom mjestu. “Pogledajte ptice nebeske”, rekao je, “jer one ne siju niti žanju niti skupljaju u žitnice, a ipak ih vaš Otac nebeski hrani.” Zatim ih je upitao: “Niste li vi vredniji od njih?”

Isus je spomenuo i ljiljane u polju te je rekao da “ni Salamun u svoj slavi svojoj nije bio odjeven kao jedan od njih”. Potom je nastavio: “Ako Bog tako oblači bilje poljsko, (...) neće li još prije vas, malovjerni?” Na koncu je zaključio: “Nemojte biti zabrinuti i govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili ‘Što ćemo piti?’ ili ‘Što ćemo obući?’ (...) Otac vaš nebeski zna da vam je sve to potrebno. Stoga tražite najprije kraljevstvo i Božju pravednost, a sve će vam se ovo dodati.”

Želimo li ići putem koji vodi u život, moramo se držati Isusovih učenja. No to nije uvijek lako. Farizeji su naprimjer bili skloni osuđivati ljude, a mnogi su se vjerojatno povodili za njima. Stoga je Isus u svojoj propovijedi dao sljedeće upozorenje: “Ne sudite, da vam se ne sudi. Jer kakvim sudom sudite, takvim će vam se suditi.”

Povoditi se za farizejima koji su stalno kritizirali druge bilo je opasno. Prema Lukinom izvještaju, Isus je slikovito upozorio na to, rekavši: “Može li slijepac voditi slijepca? Neće li obojica upasti u jamu?”

Biti previše kritičan prema drugima, uveličavati njihove mane i stalno im prigovarati ozbiljan je prijestup. Zato je Isus upitao: “Kako možeš reći bratu svojemu: ‘Brate, dopusti da izvadim trun koji ti je u oku’, a sam ne vidiš gredu u svojem oku? Licemjeru! Izvadi najprije gredu iz svojeg oka, pa ćeš onda dobro vidjeti kako izvaditi trun koji je u oku brata tvojega.”

Ipak, to ne znači da Isusovi učenici ne bi trebali biti razboriti u ophođenju s drugima, jer on je rekao: “Ne dajte ono što je sveto psima i ne bacajte bisere svoje pred svinje.” Istine koje se nalaze u Božjoj Riječi svete su — mogu se usporediti s biserima. No, ako nekome nije stalo do tih dragocjenih istina, kao što psu i svinji nije stalo do bisera, Isusovi učenici trebali bi otići od takve osobe i potražiti one koji žele slušati njihovu poruku.

Iako je Isus u Propovijedi na gori već ranije govorio o molitvi, sada je naglasio koliko je važno ustrajati u njoj. “Molite, i dat će vam se!” rekao je. Da bi predočio koliko rado Bog uslišava molitve, upitao je: “Tko bi od vas sinu svojemu, ako ga zamoli kruha, dao kamen? (...) Dakle, ako vi, iako ste zli, znate davati dobre darove djeci svojoj, koliko će više Otac vaš koji je na nebesima dati dobra onima koji ga mole?”

Nakon toga naveo je načelo koje se može nazvati zlatnim pravilom za sve međuljudske odnose. Rekao je: “Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima.” Živjeti po tom pravilu znači aktivno činiti dobro drugima i ophoditi se s njima onako kako bismo voljeli da se oni ophode s nama.

U nastavku je ukazao na to da nije lako ići putem koji vodi u život, rekavši: “Uđite na uska vrata! Jer širok je i prostran put koji vodi u propast i mnogo je onih koji njime idu. A uska su vrata i tijesan put koji vodi u život i malo je onih koji ga nalaze.”

Budući da lako možemo biti zavedeni, Isus je upozorio: “Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem runu, a iznutra su grabežljivi vukovi.” Objasnio je da se lažne proroke može prepoznati po njihovim djelima i učenjima, kao što se dobro drvo i nevaljalo drvo može prepoznati po njihovim plodovima.

Nadalje, rekao je da se njegovi učenici ne prepoznaju samo po onome što govore već i po onome što čine. O onima koji tvrde da je on njihov Gospodin, a ne izvršavaju volju njegovog Oca, rekao je: “Kazat ću im: Nikad vas nisam poznavao! Odlazite od mene, vi koji činite bezakonje!”

Na kraju svoje propovijedi iznio je vrlo upečatljiv zaključak. Ispričao je: “Svatko tko čuje ove moje riječi i izvršava ih bit će kao razborit čovjek koji je kuću sagradio na stijeni. I zapljuštala je kiša, došle su bujice, zapuhali su vjetrovi i udarili su na tu kuću, ali ona se nije srušila, jer joj je temelj bio na stijeni.”

S druge strane, o onome tko čuje njegove riječi, a ne izvršava ih, Isus je rekao: “On će biti kao lud čovjek koji je kuću sagradio na pijesku. I zapljuštala je kiša, došle su bujice, zapuhali su vjetrovi i udarili su na tu kuću i ona se srušila i posve se raspala.”

Kad je propovijed završila, mnoštvo je bilo zadivljeno Isusovim učenjem jer ih je učio “kao onaj iza čijih riječi stoji Bog”, a ne kao njihovi vjerski vođe. Luka 6:12-23; Matej 5:1-12; Luka 6:24-26; Matej 5:13-48; 6:1-34; 26:36-45; 7:1-29; Luka 6:27-49