KAD je Isus imao 12 godina, njegova obitelj krenula je na dug put. Kao i svakog proljeća, zajedno s rođacima i prijateljima uputili su se na proslavu Pashe u Jeruzalem, koji je bio udaljen oko 100 kilometara. Svi su bili vrlo uzbuđeni, pa tako i Isus koji se posebno radovao tom blagdanu.

Za njega i njegovu obitelj proslava Pashe nije trajala samo jedan dan. Oni bi ostali u Jeruzalemu i tijekom sedmodnevnog Blagdana beskvasnih kruhova, smatrajući ga nastavkom Pashe. Stoga je cjelokupno putovanje — put od Nazareta i natrag te boravak u Jeruzalemu — trajalo oko dva tjedna. No te se godine dogodilo nešto zbog čega se putovanje malo odužilo.

Na povratku iz Jeruzalema iskrsnuo je problem. Josip i Marija pretpostavili su da je Isus negdje sa svojim rođacima i prijateljima s kojima su putovali. No kad su uvečer stali da prenoće, vidjeli su da ga nema, pa su ga stali tražiti među suputnicima. Kako ga nigdje nisu mogli naći, vratili su se u Jeruzalem da ga ondje potraže.

Cijeli su dan tragali za njim, ali nisu ga pronašli. Ni sljedećeg dana potraga nije bila ništa uspješnija. Na koncu su trećeg dana otišli u hram. Ondje su ga našli kako u jednoj od hramskih dvorana sjedi među vjerskim učiteljima, sluša ih i postavlja im pitanja.

“Dijete, zašto si nam to učinio?” upitala ga je Marija. “Otac tvoj i ja zabrinuti smo te tražili.”

Isusa je iznenadilo to što njegovi roditelji nisu znali gdje ga mogu pronaći. “Zašto ste me tražili?” upitao ih je. “Zar niste znali da moram biti u domu Oca svojega?”

Isus nije mogao razumjeti kako se njegovi roditelji nisu toga sjetili. Ipak, vratio se s njima kući i bio im je poslušan. Biblija kaže da je “rastao, napredovao u mudrosti i uživao sve veću naklonost Boga i ljudi”. Da, Isus je već od djetinjstva pokazivao izrazit interes za duhovne stvari i uvijek je poštovao svoje roditelje. U tome nam je pružio izvrstan primjer. Luka 2:40-52; 22:7