NA PUTU iz Judeje u Galileju Isus i njegovi učenici prolazili su kroz samarijski kraj. Budući da su bili umorni od putovanja, oko podneva su stali pokraj zdenca u blizini grada Sihara kako bi se odmorili. Taj je zdenac mnogo stoljeća ranije iskopao Jakov, a postoji još i danas nedaleko od grada Nablusa.

Učenici su otišli u grad kupiti nešto za jelo dok se Isus ostao odmarati kraj zdenca. Tada je jedna Samarićanka došla zahvatiti vode. Isus joj je rekao: “Daj mi piti!”

Židovi i Samarićani obično su se držali podalje jedni od drugih, i to zbog duboko ukorijenjenih predrasuda. Stoga se Samarićanka jako iznenadila kad joj se Isus obratio. Upitala ga je: “Kako ti, Židov, tražiš piti od mene, žene Samarićanke?”

“Kad bi znala”, odgovorio joj je Isus, “tko je onaj koji ti kaže: ‘Daj mi piti’, ti bi ga zamolila i on bi ti dao živu vodu.”

“Gospodine”, odvratila je, “nemaš ni vedra da bi zahvatio vode, a zdenac je dubok. Odakle ti onda ta živa voda? Zar si ti veći od našeg praoca Jakova, koji nam je dao ovaj zdenac i koji je i sam zajedno sa sinovima svojim i stokom svojom pio iz njega?”

“Svatko tko pije od ove vode opet će ožednjeti”, rekao je Isus. “A tko bude pio od vode koju ću mu ja dati, nikada neće ožednjeti, nego će voda koju ću mu ja dati postati u njemu izvor vode koja donosi vječni život.”

Nato je Samarićanka rekla: “Gospodine, daj mi te vode, da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati vodu.”

No Isus joj je odgovorio: “Idi, pozovi muža svojega i dođi ovamo!”

“Nemam muža”, odvratila je.

“Dobro si rekla: ‘Nemam muža’”, složio se Isus. “Jer pet si muževa imala, a čovjek kojeg sada imaš nije ti muž.”

“Gospodine, vidim da si prorok”, rekla je zadivljeno. Pokazujući da je zanimaju duhovne teme, nastavila je: “Naši su se praoci Bogu klanjali na ovoj gori [obližnjoj gori Gerizimu], a vi [Židovi] kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati Bogu.”

No Isus je istaknuo da postoji nešto puno važnije od samog mjesta gdje se štuje Boga. “Dolazi čas”, kazao je, “kad će pravi štovatelji štovati Oca duhom i istinom, jer Otac traži takve da ga štuju. Bog je Duh i koji ga štuju moraju ga štovati duhom i istinom.”

Te su riječi ostavile snažan dojam na Samarićanku. “Znam da dolazi Mesija, kojega zovu Krist”, rekla je. “Kad on dođe, sve će nam objaviti.”

“Ja sam taj, ja koji govorim s tobom”, rekao je Isus. Zamislite koliku je čast Isus iskazao toj ženi koja je došla po vodu u podne, možda zato da izbjegne mještanke koje su je prezirale zbog njenog načina života. Otvoreno joj je rekao nešto što još nikome dotad nije rekao. Do čega je to dovelo?

Vrativši se iz Sihara s hranom koju su kupili, učenici su našli Isusa kako na Jakovljevom zdencu razgovara sa Samarićankom. Kad su učenici stigli, Samarićanka je ostavila krčag s vodom i zaputila se prema gradu.

Budući da su je Isusove riječi jako zaintrigirale, ljudima u gradu rekla je: “Dođite vidjeti čovjeka koji mi je rekao sve što sam učinila!” Zatim ih je, kako bi u njima pobudila znatiželju, upitala: “Da to nije Krist?” Pitanje je očito postiglo svoju svrhu jer su ljudi pošli k Isusu da se sami u to uvjere.

U međuvremenu su učenici nudili Isusu da pojede nešto od onoga što su donijeli iz grada. No on im je rekao: “Ja imam jesti hranu za koju vi ne znate.”

“Zar mu je tko donio nešto za jelo?” pitali su jedan drugoga. Isus im je objasnio: “Moja je hrana da vršim volju onoga koji me poslao i da dovršim njegovo djelo. Ne govorite li da su još četiri mjeseca pa će doći žetva?” Tada im je, misleći na duhovnu žetvu, rekao: “Podignite oči i pogledajte polja, kako su zrela za žetvu! Već žetelac prima plaću i skuplja plod za vječni život, da bi se sijač i žetelac zajedno radovali.”

Možda je Isus već mogao predvidjeti kakav će učinak imati njegov susret sa Samarićankom — da će na temelju njenog svjedočanstva mnogi povjerovati u njega. Ona je ljudima u gradu govorila: “Rekao mi je sve što sam učinila.” Stoga su stanovnici Sihara otišli na zdenac do Isusa i zamolili ga da ostane kod njih i da ih poučava. Isus je prihvatio njihov poziv i ostao ondje dva dana.

Nakon što im je propovijedao, mnogi su povjerovali u njega. Zato su Samarićanki rekli: “Više ne vjerujemo zbog tvojih riječi, jer sami smo ga čuli i znamo da je ovaj čovjek uistinu spasitelj svijeta.” Svojim svjedočenjem o Kristu Samarićanka nam je pružila izvrstan primjer. Po uzoru na nju i mi možemo pobuditi zanimanje ljudi i potaknuti ih da sami požele saznati više.

Kao što smo već spomenuli, Isus je svojim učenicima rekao da su četiri mjeseca preostala do žetve. Očito se radilo o žetvi ječma koja se u Palestini odvijala u proljeće. Stoga se razgovor sa Samarićankom vjerojatno odigrao u studenome ili prosincu. To znači da su nakon Pashe 30. godine Isus i njegovi učenici otprilike osam mjeseci proveli u Judeji poučavajući i krštavajući ljude. Nakon toga krenuli su u svoj zavičaj, Galileju. Što ih je ondje čekalo? Ivan 4:3-43