NAKON što je osudio farizeje zato što su iz koristoljublja izvrtali Božje zakone, Isus je sa svojim učenicima otišao iz Galileje. Kad su nešto ranije htjeli otići na neko samotno mjesto kako bi se malo odmorili, to im nije pošlo za rukom jer ih je pronašlo mnoštvo ljudi. Sada su krenuli u područje Tira i Sidona, koje se nalazilo daleko na sjeveru. Po svemu sudeći, to je bio jedini put da je Isus sa svojim učenicima prešao izraelske granice.

Stigavši u Feniciju, pronašli su kuću u kojoj su mogli boraviti. Premda Isus nije htio da itko sazna da su ondje, čak ni u tom nežidovskom kraju nije prošao neopaženo. Pronašla ga je jedna mještanka, Sirofeničanka grčkog porijekla, i stala ga preklinjati: “Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je opsjednuta i strašno pati.” No Isus joj nije odgovarao.

Nakon nekog vremena učenici su mu rekli: “Reci joj da ode, jer stalno viče za nama!” Isus im je objasnio zašto se ne obazire na nju rekavši: “Nisam poslan nikome osim izgubljenim ovcama doma Izraelova.”

Ali žena nije odustajala. Prišla je Isusu, pala ničice pred njega te mu rekla: “Gospodine, pomozi mi!”

Mora da je Isusa duboko ganuo njen očajnički vapaj. Međutim imao je na umu svoju glavnu odgovornost, da služi Božjem narodu, Izraelu, a istovremeno je očito htio vidjeti kolika je njezina vjera. Zato joj je, aludirajući na predrasude koje su Židovi imali prema drugim narodima, rekao: “Nije u redu uzeti kruh djeci i baciti ga psićima!”

Isus je nesumnjivo svojim tonom glasa i izrazom lica pokazao da iskreno suosjeća s njom, bez obzira na to što nije bila Židovka. Kako usporedba sa psima ne bi zvučala pregrubo, ublažio ju je nazivajući ne-Židove “psićima”. Žena se nije uvrijedila, već se nadovezala na Isusov slikovit primjer te je ponizno rekla: “Da, gospodine, ali i psići ispod stola jedu od mrvica dječjih.”

“O ženo, velika je vjera tvoja!” odvratio joj je Isus. “Neka ti bude kako želiš!” I doista je bilo tako. Kad se vratila kući, našla je kćer kako leži na krevetu, posve zdrava.

Iz sidonskog priobalja Isus i učenici uputili su se prema gornjem toku Jordana. Rijeku su vjerojatno prešli negdje iznad Galilejskog mora i otišli u područje Dekapolisa, na istočnoj strani. Ondje su se popeli na neku goru, no pronašlo ih je mnoštvo ljudi koji su k Isusu doveli hrome, sakate, slijepe, nijeme i mnoge druge što su bili bolesni. Položili su ih Isusu pred noge, a on ih je sve izliječio. Kad je narod vidio da nijemi govore, hromi hodaju i slijepi vide, divili su se i slavili izraelskog Boga.

Jednom gluhom čovjeku koji je imao smetnju u govoru Isus je posvetio posebnu pažnju. Gluhe osobe često se osjećaju nelagodno među mnoštvom ljudi. Možda je Isus primijetio da je taj čovjek vrlo napet. Stoga ga je obzirno odveo iz mnoštva. Kad su bili sami, Isus mu je znakovima dao do znanja što će učiniti. Stavio mu je svoje prste u uši te je “pljunuo i dotaknuo mu jezik”. Potom je pogledao u nebo, duboko uzdahnuo te rekao: “Otvori se!” Tada se čovjeku povratio sluh i mogao je normalno govoriti.

Narod je zbog svih tih izlječenja duboko poštovao Isusa. Govorili su: “Sve dobro čini. Gluhima daje da čuju i nijemima da govore.” Matej 15:21-31; Marko 7:24-37