NAKON Pashe 31. godine, kad su ga Židovi pokušali ubiti, Isus je najviše vremena provodio u Galileji. Otada je u Jeruzalem vjerojatno išao samo na židovske blagdane koji su se održavali tri puta godišnje.

U jesen 32. godine, kad se približio Blagdan sjenica, Isusu su njegova braća rekla: “Idi odavde i pođi u Judeju.” Glavni grad Judeje bio je Jeruzalem, koji je ujedno bio i vjersko središte svih Židova. Braća su mu objasnila zašto žele da pođe onamo, govoreći: “Tko želi biti poznat, ništa ne čini u tajnosti.”

Iako Jakov, Šimun, Josip i Juda nisu vjerovali da je njihov stariji brat uistinu Mesija, htjeli su da svoje čudesne moći pokaže svima koji dođu u Jeruzalem na proslavu blagdana. Međutim, Isus je znao da mu prijeti opasnost. “Svijet nema razloga mrziti vas”, kazao je, “ali mrzi mene, jer ja svjedočim o njemu da su djela njegova zla.” Potom je svojoj braći rekao: “Vi pođite na blagdan, a ja još ne idem na ovaj blagdan.”

Blagdan sjenica trajao je sedam dana. Završavao je osmoga dana svečanim skupom. Označavao je kraj poljoprivrednih poslova u godini, a narod se tom prigodom veselio i izražavao svoju zahvalnost Bogu. Nekoliko dana nakon što su Isusova braća otišla u Jeruzalem zajedno s većinom ostalih koji su išli na blagdan, on i njegovi učenici potajno su krenuli onamo, držeći se podalje od očiju javnosti. Odlučili su ići kroz Samariju, za razliku od većine ljudi koji su putovali uz Jordan.

Budući da je Isusu i njegovim suputnicima trebalo prenoćište, on je poslao glasnike da im u nekom samarićanskom selu pronađu smještaj. Međutim ljudi ih nisu htjeli ugostiti kad su čuli da idu u Jeruzalem. Jakova i Ivana to je toliko razbjesnilo da su upitali: “Gospodine, hoćeš li da kažemo neka vatra siđe s neba i uništi ih?” No Isus ih je prekorio zbog toga. Potom su otišli u drugo selo.

Putem se jedan pismoznanac obratio Isusu, rekavši: “Učitelju, ići ću za tobom kamo god pođeš.”

“Lisice imaju jazbine i ptice nebeske imaju počivališta”, odvratio je Isus, “a Sin čovječji nema gdje nasloniti glavu.” Time mu je dao do znanja da neće imati lagodan život ako postane njegov sljedbenik. A taj je pismoznanac, po svemu sudeći, bio previše ponosan da bi prihvatio takav način života.

Nekom drugom čovjeku Isus je rekao: “Pođi za mnom!”

Ali on je odgovorio: “Dopusti mi da najprije odem i pokopam oca svojega!”

“Neka mrtvi pokapaju svoje mrtve”, kazao mu je Isus, “a ti idi i objavljuj kraljevstvo Božje!” Otac tog čovjeka po svoj prilici još nije bio umro, jer on inače vjerojatno ne bi bio ondje i slušao Isusa. Očito je htio ostati s ocem sve do njegove smrti. Nije bio spreman svoj život podrediti Božjem Kraljevstvu i dati mu prvo mjesto u svom životu.

Dok su dalje putovali prema Jeruzalemu, još se jedan čovjek obratio Isusu i rekao mu: “Poći ću za tobom, Gospodine, ali mi najprije dopusti da se oprostim s ukućanima svojim!”

Isus mu je odvratio: “Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire na ono što je otraga, nije prikladan za kraljevstvo Božje.” Oni koji žele biti Isusovi učenici moraju se usredotočiti na Kraljevstvo i svoju službu Bogu. Orač koji se stalno osvrće i ne gleda ravno pred sebe vjerojatno će izorati neravnu brazdu. Slično tome onaj tko se osvrće na ono što je ostavio u Sotoninom svijetu lako bi mogao skrenuti s pravog puta koji vodi u vječni život. Ivan 7:2-10; Luka 9:51-62; Matej 8:19-22