KAD je Isus s učenicima pristao u Betsaidi, ljudi su mu doveli jednog slijepog čovjeka i zamolili ga da ga dotakne i izliječi. On je uzeo slijepca za ruku, izveo ga izvan sela, pljunuo mu na oči i upitao ga: “Vidiš li što?”

“Vidim ljude”, odgovorio je slijepac, “ustvari vidim nešto kao stabla koja hodaju.” Isus je zatim položio ruke na njegove oči i vratio mu vid, tako da je sada mogao jasno vidjeti. Nakon toga poslao ga je kući i rekao mu da ne ulazi u selo.

Tada se Isus s učenicima uputio u sela Cezareje Filipove, koja se nalazila na krajnjem sjeveru Palestine. Taj se prekrasan kraj, udaljen od Betsaide oko 50 kilometara, prostirao na otprilike 350 metara nadmorske visine. Stoga im je vjerojatno trebalo dva dana da prijeđu dug uspon do njega.

Tijekom putovanja Isus se izdvojio od ostalih kako bi se nasamo molio. Znao je da mu je preostalo još samo devet ili deset mjeseci života i zato je bio zabrinut za svoje učenike. Mnogi od njih već su ga napustili. Drugi su očito bili zbunjeni i razočarani zato što nije dopustio narodu da ga postavi za kralja i zato što nije htio svojim neprijateljima dati znak s neba kako bi dokazao da je kralj. A kako su njegovi apostoli gledali na njega? Kad su mu prišli na mjestu gdje se molio, Isus ih je pitao: “Što govore ljudi, tko sam ja?”

“Neki kažu da si Ivan Krstitelj”, odgovorili su, “drugi da si Ilija, a treći da si Jeremija ili jedan od proroka.” Da, ljudi su mislili da je Isus neki uskrsnuli prorok.

“A vi, što vi kažete, tko sam ja?” upitao je Isus.

Petar je brzo odvratio: “Ti si Krist, Sin Boga živoga.”

Nakon što je pohvalio Petra zbog takvog odgovora, Isus mu je rekao: “A ja tebi kažem: Ti si Petar. Na ovoj stijeni sagradit ću skupštinu svoju i vrata groba neće je nadjačati.” Time je Isus obznanio da će osnovati skupštinu i da čak ni smrt neće moći držati u ropstvu njene članove koji ostanu vjerni do kraja svog života na Zemlji. Potom je Petru obećao: “Dat ću ti ključeve kraljevstva nebeskog.”

Isus je tako otkrio da će Petar dobiti čast da izvrši poseban zadatak. To ne znači da je Petar imao prvenstvo među apostolima niti da je on bio temelj skupštine. Sam Isus bio je Stijena na kojoj se skupština trebala izgraditi. No Petar je trebao dobiti tri ključa kako bi pomoću njih određenim skupinama ljudi, simbolično govoreći, otvorio vrata nebeskog kraljevstva.

Prvi ključ upotrijebio je na Pedesetnicu 33. godine, kad je Židovima koji su se pokajali objasnio što trebaju učiniti da bi bili spašeni. Ubrzo nakon toga upotrijebio je i drugi ključ kako bi Samarićanima koji su povjerovali u Krista omogućio da saznaju za Božje Kraljevstvo i dobiju priliku ući u njega. Na koncu je 36. godine upotrijebio i treći ključ kad je to isto omogućio i neobrezanim ne-Židovima — Korneliju te njegovim rođacima i prijateljima.

Nastavljajući razgovor s apostolima, Isus im je rekao da će on uskoro u Jeruzalemu morati mnogo pretrpjeti te da će na koncu biti ubijen, što je njih razočaralo i ražalostilo. Budući da nije shvaćao da će Isus uskrsnuti i potom živjeti na nebu, Petar ga je odveo na stranu i rekao mu: “Budi milostiv prema sebi, Gospodine! Ne, tebi se to neće dogoditi!” Nato mu je Isus okrenuo leđa i rekao: “Odlazi od mene, Sotono! Ti si mi kamen spoticanja, jer tvoje misli nisu Božje, nego ljudske.”

S Isusom su osim apostola očito putovali i drugi. Stoga ih je on sve pozvao k sebi i objasnio im da neće biti lako ići njegovim stopama. “Ako tko hoće ići za mnom”, rekao je, “neka se odrekne sebe i uzme mučenički stup svoj i neka ide za mnom! Jer tko god hoće spasiti svoj život, izgubit će ga, a tko god izgubi svoj život radi mene i radi dobre vijesti, spasit će ga.”

Dakle, Isusovi sljedbenici moraju biti hrabri i požrtvovni da bi pokazali da su dostojni njegove milosti. On je kazao: “Tko se god postidi mene i riječi mojih u ovom preljubničkom i grešnom naraštaju, i Sin čovječji postidjet će se njega kad dođe u slavi Oca svojega sa svetim anđelima.” Marko 8:22-38; Matej 16:13-28; Luka 9:18-27