OTIŠAVŠI iz Jerihona, Isus je krenuo prema Betaniji. Put je trajao gotovo čitav dan budući da se trebalo penjati oko 20 kilometara teško prohodnim područjem. Naime, Jerihon je bio smješten na oko 250 metara ispod razine mora, a Betanija se nalazila na nadmorskoj visini od oko 750 metara. Kao što smo već prije saznali, u Betaniji su živjeli Lazar i njegove sestre. To je selo bilo oko tri kilometra udaljeno od Jeruzalema, a nalazilo se na istočnom obronku Maslinske gore.

Mnogi koji su u Jeruzalem došli na Pashu stigli su ranije kako bi se obredno očistili. Možda su bili dotaknuli leš ili strvinu ili se na neki drugi način onečistili. Stoga su u skladu s propisima učinili sve što je bilo potrebno da bi bili čisti, prikladni za proslavu Pashe. Kad su se okupili u hramu, mnogi od njih nagađali su hoće li Isus doći na Pashu.

Jeruzalem je bio žarište rasprava o Isusu. Svima je bilo poznato da ga vjerski vođe žele uhvatiti i pogubiti. Ustvari, čak su izdali zapovijed da svatko tko sazna gdje se Isus nalazi mora to dojaviti njima. U posljednjih nekoliko mjeseci tri su ga puta pokušali ubiti — na Blagdan sjenica, na Blagdan posvećenja i nakon što je uskrsnuo Lazara. Zato su se ljudi pitali hoće li se Isus ponovno pojaviti u javnosti. “Što mislite?” pitali su jedni druge.

On je u Betaniju stigao šest dana prije Pashe, koja se prema židovskom kalendaru slavila 14. nisana. Onamo je došao u petak uvečer, kad je započeo 8. nisana. Na put u Betaniju nije mogao krenuti u subotu zato što je židovski zakon zabranjivao putovanje na dan počinka, koji je započinjao zalaskom sunca u petak, a završavao zalaskom sunca u subotu. Isus je vjerojatno kao i ranije otišao u Lazarov dom i ondje prenoćio.

U subotu je njega i njegove suputnike čovjek iz Betanije po imenu Šimun pozvao na večeru. Taj je čovjek prije bolovao od gube, a moguće je da ga je Isus izliječio. Marta je, kao i uvijek, marljivo posluživala goste, a Marija je po svom običaju posvetila pažnju Isusu. No ovaj je put učinila nešto što je izazvalo negodovanje među učenicima.

Otvorila je alabastrenu bočicu koja je sadržavala libru mirisnog ulja, “pravog narda”. To je ulje bilo vrlo skupo — njegova je vrijednost iznosila skoro koliko i godišnja plaća najamnog radnika. Kad je Marija izlila ulje na Isusovu glavu i noge te mu kosom obrisala noge, ugodan miris ispunio je cijelu kuću.

Učenici su se tada razljutili i upitali: “Čemu ovo rasipanje?” A Juda Iskariot prigovorio je: “Zašto se ovo mirisno ulje nije prodalo za tristo denara i to dalo siromasima?” No on se zapravo nije brinuo za siromahe, nego je to rekao zato što je krao iz kutije u kojoj su učenici držali novac.

Međutim Isus je stao u Marijinu obranu. “Pustite je!” rekao im je. “Što ste se okomili na nju? Učinila je dobro djelo na meni. Jer siromahe uvijek imate uza se i možete im činiti dobro kad god hoćete, a mene nemate uvijek. Učinila je što je mogla: unaprijed je izlila mirisno ulje na tijelo moje da ga pripremi za ukop. Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedala dobra vijest, po cijelom svijetu, govorit će se i to što je učinila ova žena, u spomen na nju.”

Kako se Isus u Betaniji nalazio već nešto više od jednog dana, vijest o njegovom dolasku proširila se unaokolo. Mnogi su došli u Šimunovu kuću vidjeti njega, ali i Lazara, koji je također bio ondje. Zato su se svećenički glavari dogovorili da ubiju ne samo Isusa nego i Lazara. Bili su ljuti jer su mnogi povjerovali u Isusa kad su vidjeli čovjeka kojega je uskrsnuo iz mrtvih. Vjerski vođe doista su bili zli. Ivan 11:55–12:11; Matej 26:6-13; Marko 14:3-9; Djela apostolska 1:12