KAD je Isus završio s molitvom, on i jedanaestorica vjernih apostola otpjevali su hvalospjeve Jehovi. Zatim su napustili gornju sobu i pod okriljem noći uputili se preko doline Kidrona natrag u Betaniju. No putem su stali na svom omiljenom mjestu, u Getsemanskom vrtu, koji se nalazio na Maslinskoj gori ili blizu nje. Ondje se, među stablima maslina, Isus često sastajao sa svojim apostolima.

Kad su došli vjerojatno negdje blizu ulaza u vrt, osmorici apostola Isus je rekao: “Sjednite ovdje dok ja odem onamo i pomolim se!” A Petra, Jakova i Ivana poveo je sa sobom i s njima otišao nešto dalje u unutrašnjost vrta. Tada ga je obuzela žalost i nemir. “Duša je moja nasmrt žalosna”, rekao je. “Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!”

Potom se malo udaljio od njih i pao ničice te se počeo usrdno moliti: “Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša! Ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš.” Zašto je Isus to rekao? Zašto je bio “nasmrt žalostan”? Je li poželio odustati od odluke da žrtvuje svoj život i plati otkupninu?

Nipošto! Isus nije želio da ga Jehova poštedi smrti. Bila mu je odbojna čak i sama pomisao na to da pokuša izbjeći žrtvenu smrt, što mu je Petar jednom prilikom bio predložio. Isusa je mučilo to što je znao da će umrijeti kao prezreni zločinac i bojao se da će time nanijeti sramotu Očevom imenu. Znao je da će za samo nekoliko sati biti pribijen na stup pod najgorom mogućom optužbom — da je bogohulnik. To ga je boljelo više od svega.

Nakon podulje molitve Isus se vratio do trojice apostola i našao ih kako spavaju. Obraćajući se Petru, rekao je: “Zar niste mogli niti jedan sat bdjeti sa mnom? Bdijte i molite se, da ne dođete u iskušenje!” Ipak, svjestan toga da su bili pod velikim pritiskom i da je već bilo jako kasno, kazao im je: “Duh je, istina, voljan, ali tijelo je slabo.”

Zatim se po drugi put udaljio od njih i ponovno zatražio od svog Oca da od njega ukloni “čašu” koju mu je namijenio, odnosno zadatak što ga je trebao izvršiti. Vrativši se do trojice apostola, opet ih je zatekao kako spavaju, iako im je bio rekao da se mole kako ne bi došli u iskušenje. Kad ih je opomenuo, apostoli nisu znali što bi odgovorili.

Na koncu se i po treći put udaljio od njih, otprilike koliko se moglo dobaciti kamenom, pa je kleknuo i sa silnim vapajima i suzama molio: “Oče, ako hoćeš, ukloni ovu čašu od mene!” Isus je jako patio jer nije želio da njegova sramotna smrt okalja Očev ugled. Pomisao na to da bude osuđen kao bogohulnik — netko tko proklinje Boga — bila mu je gotovo nepodnošljiva!

No ipak je rekao: “Ali neka ne bude kako ja hoću, nego kako ti hoćeš!” Potpuno se podložio Božjoj volji. Nato se pojavio anđeo s neba koji ga je jačao i hrabrio. Vjerojatno mu je rekao da je Jehova uz njega i da ima njegovu podršku.

Međutim, na Isusu je bio ogroman teret! O njemu je ovisio ne samo njegov vječni život nego i život čitavog ljudskog roda. Bio je pod izuzetno snažnim pritiskom. Stoga se počeo moliti još usrdnije, a “znoj mu je postao kao kapi krvi koje su padale na zemlju”. U časopisu Američkog medicinskog udruženja stajalo je: “Iako je ta pojava izuzetno rijetka, krvavi znoj (...) može se pojaviti u stanju velike psihičke i emocionalne napetosti.”

Kad se Isus ponovno vratio k apostolima, vidio je da su opet zaspali. Bili su iscrpljeni od silne žalosti. “U ovakvom trenutku spavate i počivate!” uzviknuo je. “Dosta je! Došao je čas! Evo, Sin je čovječji izdan i predan u ruke grešnicima. Ustanite, pođimo! Evo, izdajnik se moj približio.”

Dok je još govorio, stigao je Juda Iskariot u pratnji mnoštva ljudi koji su nosili baklje, svjetiljke i oružje. Matej 26:30, 36-47; 16:21-23; Marko 14:26, 32-43; Luka 22:39-47; Ivan 18:1-3; Hebrejima 5:7