RANIJE, dok je bio u Judeji, Isus je ispričao usporedbu kojom je istaknuo koliko je važno ustrajati u molitvi. No na svom posljednjem putovanju u Jeruzalem ponovno je svojim učenicima htio naglasiti važnost molitve. Vjerojatno je još uvijek bio u Samariji ili Galileji kad im je ispričao sljedeću usporedbu:

“U jednom gradu bio je neki sudac koji se nije bojao Boga i nije mario za ljude. A u tom je gradu bila udovica koja je dolazila k njemu i molila ga: ‘Pomozi mi da dobijem pravdu u sporu s onim s kojim se sudim.’ On to neko vrijeme nije htio, no na koncu je rekao u sebi: ‘Ne bojim se Boga niti marim za ljude, ali ova mi udovica toliko dosađuje da ću joj ipak pomoći da dobije pravdu, tako da više ne dolazi i da me svega ne izmuči.’”

Isus je zatim istaknuo pouku te usporedbe rekavši: “Jeste li čuli što je nepravedni sudac rekao? Neće li se onda Bog pobrinuti da pravdu dobiju izabrani njegovi koji k njemu vape dan i noć, iako naizgled dugo čeka da im pomogne?”

Naravno, Jehova ni u kom pogledu nije nalik tom nepravednom sucu. Isus je zapravo htio naglasiti sljedeće: ako je čak i nepravedan sudac spreman uslišiti udovičine uporne molbe, onda nema nikakve sumnje u to da će Bog, koji je posve pravedan i dobar, uslišiti svoje sluge ako ne posustanu u molitvi. Zatim je rekao: “Kažem vam, [Bog] će se pobrinuti da brzo pravdu dobiju.”

Običnim ili siromašnim ljudima pravda se često uskraćuje, a moćni i bogati prolaze nekažnjeno. Međutim Bog će se pobrinuti da pravda bude zadovoljena — zli će biti kažnjeni, a njegovi sluge dobit će vječni život. No koliko ljudi uistinu vjeruje da će Bog brzo sprovesti pravdu?

Govoreći u prvom redu o vjeri u to da ustrajna molitva ima veliku snagu, Isus je upitao: “Kad Sin čovječji dođe, hoće li naći vjeru na zemlji?” Iako nije odgovorio na to pitanje, moguće je da je htio reći da će takva vjera biti rijetkost kad on dođe kao Vladar Božjeg Kraljevstva.

Među onima koji su ga slušali bili su i neki koji su sebe smatrali vrlo pobožnima. Uvjereni u vlastitu pravednost, svisoka su gledali na druge. Možda su čak i neki od Isusovih učenika imali takav stav. Stoga je svima koji su tako razmišljali uputio sljedeću usporedbu:

“Dva čovjeka otišla su u hram da se mole. Jedan je bio farizej, a drugi poreznik. Farizej je stao i ovako se molio u sebi: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: iznuđivači, nepravednici, preljubnici ili kao ovaj poreznik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’”

Farizeji su bili poznati po tome što su se razmetali svojom “pravednošću” da bi zadivili druge. Obično su postili ponedjeljkom i četvrtkom, što je bilo pravilo koje su si sami nametnuli, te su pomno pazili na to da daju desetinu čak i od najsitnijeg bilja. Nekoliko mjeseci ranije, tijekom Blagdana sjenica, jasno su pokazali koliko preziru običan narod kad su rekli: “Taj narod koji ne poznaje Zakon [odnosno farizejsko tumačenje Zakona] proklet je.”

U nastavku svoje priče Isus je o jednom takvom “prokletom” čovjeku rekao: “A poreznik, stojeći podalje, nije htio ni oči podići prema nebu, nego se udarao u prsa, govoreći: ‘Bože, budi milostiv meni grešniku!’ Kažem vam, ovaj je otišao kući pravedniji od onoga. Jer tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.”

Tako je Isus ponovno naglasio važnost poniznosti. Budući da su njegovi učenici odrasli u sredini u kojoj su dominirali samopravedni farizeji i u kojoj se velika važnost pridavala položaju i ugledu u društvu, ne iznenađuje da su i oni usvojili kriva gledišta. No svojom upečatljivom usporedbom Isus ih je poučio koliko je važno biti ponizan. Luka 18:1-14; Ivan 7:49