DOK je u utorak poslijepodne Isus sjedio na Maslinskoj gori i promatrao hram, nasamo su mu pristupili Petar, Andrija, Jakov i Ivan. Bili su zabrinuti jer im je Isus rekao da će hram biti porušen do temelja.

No očito ih je kopkalo još nešto. Naime Isus im je nekoliko tjedana ranije govorio o svojoj “prisutnosti” tijekom koje će se “pojaviti Sin čovječji”. A još prije toga spomenuo im je “svršetak ovoga poretka”. Apostole je sve to jako zanimalo.

Zato su ga upitali: “Kaži nam kada će to [razorenje Jeruzalema i hrama] biti i što će biti znak tvoje prisutnosti i svršetka ovoga poretka?” Dakle, kao što se vidi iz pitanja, zanimale su ih tri stvari: razorenje Jeruzalema i hrama, Isusova prisutnost u ulozi Kralja te svršetak zlog ljudskog poretka na Zemlji.

Isus je svojim opsežnim odgovorom obuhvatio sva tri dijela tog pitanja. Opisao im je znak po kojem su mogli prepoznati da je blizu trenutak kada će Bog u potpunosti odbaciti nepokajničke Židove i njihovo vjersko središte. No otkrio im je i puno više od toga. Govorio je i o znaku pomoću kojeg su u budućnosti njegovi učenici mogli uvidjeti da žive u vremenu njegove prisutnosti i da se bliži svršetak čitavog zlog svijeta.

Kako su godine prolazile, apostoli su mogli promatrati ispunjavanje Isusovog proročanstva jer se počelo ispunjavati već za njihovog života. Stoga, kad su 37 godina kasnije, to jest 70. godine, Jeruzalem i njegov hram bili uništeni, kršćane to nije iznenadilo.

Međutim Kristova prisutnost u ulozi Kralja nije počela 70. godine, već puno kasnije. Kada? Pažljivo razmatranje Isusovog proročanstva pruža nam odgovor na to pitanje.

Isus je prorekao: “Čut ćete metež ratni i vijesti o ratovima.” Zatim je dodao da će “narod ustati na narod” te da će po raznim mjestima biti gladi, potresa i pošasti. Ljudi će mrziti i ubijati njegove učenike. Ustat će lažni proroci koji će zavesti mnoge. Porast će bezakonje i kod većine ljudi ljubav će ohladnjeti. U isto vrijeme propovijedat će se dobra vijest o Božjem Kraljevstvu za svjedočanstvo svim narodima.

Iako se Isusovo proročanstvo u određenoj mjeri ispunilo prije razorenja Jeruzalema 70. godine, do njegovog glavnog ispunjenja trebalo je doći u vrijeme Isusove prisutnosti i svršetka ovog zlog svijeta. Pomna analiza svjetskih događaja pokazuje da se glavno ispunjenje tog vrlo značajnog proročanstva odvija od 1914.

Još jedno obilježje znaka na koje je Isus ukazao bilo je pojavljivanje “gadosti koja pustoši”. Godine 66. pokazalo se da je ta “gadost” zapravo bila rimska vojska koja se utaborila oko Jeruzalema i potkopala hramski zid. Tako je “gadost koja pustoši” stajala ondje gdje nije smjela.

U suvremeno doba prorečena “gadost” odnosi se na Ligu naroda odnosno na njezinog nasljednika, Ujedinjene narode — međunarodnu organizaciju za očuvanje svjetskog mira. Kršćanski svijet tu organizaciju smatra svojevrsnom zamjenom za Božje Kraljevstvo, što je u očima Boga i njegovog naroda uistinu “gadost”. S vremenom će političke sile udružene s Ujedinjenim narodima napasti crkve kršćanstva (predočene Jeruzalemom) i uništiti ih.

Zato je Isus prorekao: “Tada će biti velika nevolja kakve nije bilo od početka svijeta do sada, niti će je više biti.” Razorenje Jeruzalema 70. godine doista je bila velika nevolja jer je, prema nekim podacima, tada poginulo preko milijun ljudi. No glavno ispunjenje tog dijela Isusovog proročanstva bit će neusporedivo većih razmjera.

Utorak 11. nisana primicao se kraju, a Isus je apostolima i dalje govorio o znaku svoje prisutnosti i kraju ovog zlog svijeta. Upozorio ih je da ne slijede lažne Kriste, koji će pokušavati, ako bude moguće, “zavesti i izabrane”. Poput oštrovidnih orlova, “izabrani” će se skupljati ondje gdje bude prava duhovna hrana, odnosno skupljat će se oko pravog Krista tijekom njegove nevidljive prisutnosti. Oni neće dopustiti da ih zavara i zavede neki lažni Krist.

Isusova je prisutnost trebala biti nevidljiva, što se ne može reći za lažne Kriste, čije je pojavljivanje uvijek vidljivo. Opisujući što će se događati tijekom njegove prisutnosti, nakon što izbije velika nevolja, Isus je rekao: “Sunce će potamnjeti, mjesec više neće svijetliti.” Da, bit će to najmračnije razdoblje u povijesti čovječanstva — činit će se kao da je Sunce potamnjelo usred bijela dana i kao da noću više nema Mjesečeve svjetlosti.

“Sile će se nebeske uzdrmati”, nastavio je Isus. Time je htio reći da će nebo izgledati zloslutno. Strah i nasilje ispunit će Zemlju kao nikada ranije.

Zbog toga će, kazao je Isus, “narode na zemlji obuzeti tjeskoba i osjećaj nemoći zbog huke mora i valova, i ljudi će tada gubiti svijest od straha i očekivanja onoga što će zadesiti svijet”. A dok se to najmračnije doba u povijesti ljudskog roda bude bližilo svom kraju, “na nebu će se pojaviti znak Sina čovječjega”. Tada će, rekao je Isus, “proplakati sva plemena zemaljska”.

Ali neće svi “plakati” kad ‘Sin čovječji dođe sa silom’ kako bi uništio ovaj zli svijet. “Izabrani njegovi”, 144 000 onih koji će s njim vladati u nebeskom Kraljevstvu, neće tugovati, kao ni njihovi suradnici koje je Isus nazvao “drugim ovcama”. Premda će živjeti u najgorem razdoblju ljudske povijesti, oni će poslušati Isusove ohrabrujuće riječi: “Kad se sve to počne zbivati, uspravite se i podignite glave, jer se približava izbavljenje vaše.”

Da bi njegovi učenici u posljednjim danima mogli prepoznati da je blizu kraj, Isus je ispričao sljedeću usporedbu: “Pogledajte smokvu i sva ostala stabla! Kad vidite da su već propupala, i sami znate da je blizu ljeto. Tako i vi, kad vidite da se sve to događa, znajte da je blizu kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, ovaj naraštaj neće proći dok se sve to ne dogodi.”

Dakle, kad Isusovi učenici vide da se ispunjavaju brojna obilježja prorečenog znaka, trebali bi prepoznati da je blizu kraj te da će Božje Kraljevstvo ubrzo zbrisati zlo s lica Zemlje. Učenicima koji budu živjeli u tim posljednjim danima Isus je uputio važan savjet:

“Pazite na sebe da vam se srca ne zaokupe prekomjernim jelom i opijanjem i ne opterete životnim brigama te da vas taj dan ne zatekne i ne iznenadi kao zamka. Jer doći će na sve koji žive po svoj zemlji. Stoga budite budni, usrdno se moleći sve vrijeme da biste uspjeli umaknuti svemu ovome što se treba dogoditi i stati pred Sina čovječjega.”

Isus je zatim ispričao tri usporedbe kojima je opisao još neka obilježja znaka svoje prisutnosti.

Ispunjenje svake od njih vidjet će oni koji budu živjeli u tom razdoblju. Prvu usporedbu Isus je započeo riječima: “Kraljevstvo nebesko bit će kao deset djevica koje su uzele svjetiljke svoje i izašle u susret mladoženji. Pet ih je bilo ludih, a pet razboritih.”

Kad je kazao: “Kraljevstvo nebesko bit će kao deset djevica”, Isus nije htio reći da će jedna polovina nasljednika nebeskog Kraljevstva biti razborita, a druga neće. Zapravo je htio reći da će određeni događaji povezani s nebeskim Kraljevstvom biti nalik događajima iz usporedbe.

Deset djevica predočava sve kršćane koji će naslijediti ili pak tvrde da će naslijediti nebesko Kraljevstvo. Kršćanska je skupština na Pedesetnicu 33. godine bila obećana uskrsnulom i proslavljenom Mladoženji, Isusu Kristu. Sama svadba trebala se održati u budućnosti na nebu.

Deset djevica iz usporedbe izašlo je u susret mladoženji s namjerom da se pridruže svadbenoj povorci. One su svojim svjetiljkama trebale osvjetljavati put kad dođe mladoženja te mu tako iskazati čast dok svoju nevjestu bude uvodio u kuću koju je pripremio za nju. No što se dogodilo? Isus je objasnio: “Lude su uzele svjetiljke, ali nisu sa sobom uzele ulja, a razborite su uzele ulja u posudama zajedno sa svjetiljkama. Kako je mladoženja kasnio, sve su zadrijemale i zaspale.”

To što se dolazak mladoženje odužio ukazuje na to da je Kristova prisutnost u ulozi Kralja trebala početi tek u dalekoj budućnosti. Isus je 1914. konačno sjeo na svoje prijestolje. Tijekom dugačke “noći” koja je tome prethodila sve su djevice pozaspale. No problem nije bio u tome. Lude djevice osuđene su zato što nisu imale dovoljno ulja za svoje svjetiljke. U nastavku usporedbe Isus je ispričao: “Točno u ponoć čuo se povik: ‘Evo mladoženje! Izađite mu u susret!’ Tada su sve one djevice ustale i pripremile svjetiljke svoje. A lude su rekle razboritima: ‘Dajte nam svojega ulja, jer naše svjetiljke samo što se nisu ugasile!’ Razborite su odgovorile: ‘Možda neće biti dovoljno za nas i za vas. Pođite radije k prodavačima i kupite ga sebi!’”

Ulje predočava ono što pravim kršćanima omogućava da šire duhovno svjetlo, a to je Božja nadahnuta Riječ, koje se čvrsto drže, i sveti duh koji im pomaže da je razumiju. Zahvaljujući tom ulju razborite djevice mogle su svojim svjetlom izraziti dobrodošlicu mladoženji koji je išao na svadbeno slavlje. S druge strane oni koji su predočeni ludim djevicama nisu u svojim “posudama”, odnosno u sebi, imali potrebno duhovno ulje. Isus je opisao što se dalje dogodilo:

“Dok su [lude djevice] išle kupiti [ulje], stigao je mladoženja. Djevice koje su bile spremne ušle su s njim na svadbu i vrata su se zatvorila. Poslije su došle i ostale djevice i rekle: ‘Gospodine, gospodine, otvori nam!’ A on im je odvratio: ‘Istinu vam kažem, ne poznajem vas!’”

Kad je Isus “stigao”, odnosno postao Kralj nebeskog Kraljevstva, pravi pomazani kršćani predočeni razboritim djevicama prenuli su se iz svog simboličnog sna i spremno stali širiti duhovno svjetlo u ovom mračnom svijetu u čast Mladoženje koji se vratio. No oni koji su predočeni ludim djevicama nisu bili spremni na taj način izraziti dobrodošlicu Mladoženji. Zato im on, kad nebeska svadba započne, neće dozvoliti da joj prisustvuju. Ostavit će ih vani, u gustoj tami najcrnje noći koja će zadesiti ovaj svijet, gdje će biti uništeni zajedno sa svim ostalima koji čine bezakonje. Isus je zaključio: “Bdijte, dakle, jer ne znate ni dan ni čas!”

U nastavku razgovora s apostolima na Maslinskoj gori Isus im je ispričao još jednu usporedbu. Nekoliko dana ranije, dok su bili u Jerihonu, ispričao je usporedbu o minama kako bi im skrenuo pažnju na to da će Božje Kraljevstvo početi vladati tek u dalekoj budućnosti. No usporedba koju je sada ispričao, premda je u mnogim pogledima slična onoj ranijoj, opisuje što će se zbivati tijekom njegove prisutnosti. Iz nje je vidljivo da učenici moraju raditi dok su još na Zemlji kako bi povećali Gospodarevu “imovinu”.

Ukazujući na zbivanja povezana s Kraljevstvom, Isus je rekao: “To je kao kad je čovjek, koji je namjeravao otputovati u tuđinu, dozvao robove svoje i povjerio im imovinu svoju.” Taj čovjek predočava Isusa koji je, prije odlaska na nebo, imovinu povjerio svojim robovima, odnosno učenicima koji će naslijediti nebesko Kraljevstvo. Imovina se ne odnosi na materijalne stvari, već na zadatak koji im je povjeren — zadatak da propovijedaju i čine nove učenike.

Isus je svoju imovinu povjerio robovima kratko prije nego što je uzašao na nebo. Kako je to učinio? Tako što im je zapovjedio da propovijedaju dobru vijest o Kraljevstvu do svih krajeva Zemlje. Ispričao je: “Jednome je dao pet talenata, drugome dva, trećemu pak jedan, svakome prema njegovoj sposobnosti, i otišao je u tuđinu.”

Osam talenata, koji predočavaju Kristovu imovinu, robovima je bilo podijeljeno u skladu s njihovim mogućnostima, odnosno duhovnim kvalitetama i sposobnostima. Robovi predočavaju Kristove učenike različitih mogućnosti. U 1. stoljeću su među robovima koji su dobili pet talenata očito bili i apostoli. Isus je rekao da su robovi s pet talenata i dva talenta udvostručili dobiveni novac. To su učinili tako što su revno propovijedali dobru vijest o Kraljevstvu i činili učenike. Međutim rob koji je dobio samo jedan talenat sakrio ga je u zemlju.

“Nakon dugo vremena”, nastavio je Isus, “došao je gospodar tih robova i počeo sređivati račune s njima.” Krist se vratio da s robovima sredi račune tek u 20. stoljeću, oko 1 900 godina kasnije, što je doista bilo “nakon dugo vremena”. Isus je potom objasnio:

“Tako je onaj koji je primio pet talenata pristupio i donio još pet talenata te rekao: ‘Gospodaru, povjerio si mi pet talenata. Evo, zaradio sam još pet talenata.’ A gospodar mu je rekao: ‘Odlično, dobri i vjerni robe! Bio si vjeran nad malim i zato ću te postaviti nad mnogim. Raduj se s gospodarom svojim!’” Rob koji je dobio dva talenta također je udvostručio novac te je dobio istu pohvalu i nagradu.

U kom su se smislu vjerni robovi mogli radovati sa svojim gospodarom? Njihov se Gospodar, Isus Krist, radovao što će dobiti Kraljevstvo kad ode k Ocu na nebo. Vjerni robovi u suvremeno doba raduju se tome što su im povjerene važne odgovornosti povezane s propovijedanjem o Kraljevstvu, a njihova će radost doseći vrhunac kad završe svoj život na Zemlji i uskrsnu u nebeskom Kraljevstvu. No što je bilo s trećim robom?

“Gospodaru, znao sam da si zahtjevan čovjek”, požalio se treći rob. “Zato sam se pobojao i otišao te sakrio tvoj talenat u zemlju. Evo ti što je tvoje!” On je namjerno odbio propovijedati i stvarati učenike. Zbog toga ga je gospodar nazvao zlim, lijenim i beskorisnim te je zapovjedio: ‘Oduzmite mu talenat i izbacite ga van u tamu! Ondje će plakati i škrgutati zubima.’ Budući da su izbačeni van u tamu, ljudi koje predočava zli rob lišeni su radosti koju pružaju duhovni blagoslovi.

Ova usporedba sadrži važnu pouku za sve koji tvrde da su Kristovi sljedbenici. Oni koji ne žele biti bačeni van u tamu i zauvijek uništeni, već žele dobiti njegovu pohvalu i nagradu, moraju revno propovijedati dobru vijest i tako povećavati imovinu svog nebeskog Gospodara. Da li i vi to marljivo činite?

Na koncu je Isus ispričao i treću usporedbu. “Kad Sin čovječji stigne u slavi svojoj i svi anđeli s njim”, rekao je, “tada će sjesti na slavno prijestolje svoje.”

Sin čovječji “stići će” pred sam kraj ovog zlog svijeta. Koja će biti svrha njegovog dolaska? Isus je objasnio: “Svi će se narodi skupiti pred njim i on će odvojiti ljude jedne od drugih, kao što pastir odvaja ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva.”

Opisujući što će se dogoditi s onima koji steknu njegovu milost, Isus je kazao: “Kralj će reći onima koji mu budu zdesna: ‘Dođite, vi koje je Otac moj blagoslovio, naslijedite kraljevstvo koje je pripremljeno za vas od postanka svijeta!’” Ovce iz usporedbe neće vladati s Kristom na nebu, već će naslijediti Kraljevstvo u tom smislu što će biti njegovi zemaljski podanici. Izraz “postanak svijeta” odnosi se na početak ljudske povijesti, kad su Adam i Eva dobili nesavršene potomke na koje je mogla biti primijenjena otkupnina.

No zašto je Kralj iskazao milost “ovcama”? “Ogladnio sam i dali ste mi jesti”, objasnio je, “ožednio sam i dali ste mi piti, bio sam stranac i ugostili ste me, gol i obukli ste me, razbolio sam se i brinuli ste se za mene, bio sam u zatvoru i došli ste k meni.”

Budući da su se ljudi predočeni ovcama nalazili na Zemlji, nije im bilo jasno kako su mogli takva dobra djela učiniti za svog Kralja koji se nalazi na nebu. Zato su ga upitali: “Gospodine, kad smo te vidjeli gladnog i nahranili te ili žednog i dali ti piti? Kad smo te vidjeli kao stranca i ugostili te ili golog i obukli te? Kad smo te vidjeli bolesnog ili u zatvoru i došli k tebi?”

Kralj im je odgovorio: “Zaista, kažem vam, što god ste učinili jednom od ove moje najmanje braće, meni ste učinili.” Kristova braća su preostali pomazanici — pripadnici grupe od 144 000 njegovih nebeskih suvladara — koji još uvijek žive na Zemlji. A kako je rekao Isus, onaj tko čini dobro njima čini dobro njemu samome.

Zatim se Kralj obratio jarcima: “Idite od mene, prokleti, u vječnu vatru pripremljenu Đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnio sam, ali niste mi dali jesti, ožednio sam, ali niste mi dali piti, bio sam stranac, ali niste me ugostili, gol, ali niste me obukli, bolestan i u zatvoru, ali niste se brinuli za mene.”

Međutim, jarci su se požalili: “Gospodine, kad smo te vidjeli gladnog ili žednog ili kao stranca ili golog ili bolesnog ili u zatvoru i nismo te poslužili?” Kriterij na temelju kojeg će Krist suditi isti je i za ovce i za jarce. “Što god niste učinili jednom od ovih najmanjih [od moje braće]”, odgovorio je Isus, “ni meni niste učinili.”

Dakle, tijekom Kristove prisutnosti, i to u velikoj nevolji, neposredno prije nego ovaj zli svijet bude uništen, odvijat će se suđenje ljudima. Jarci će “otići u vječnu smrt, a pravednici [ovce] u vječni život”. Matej 24:2–25:46; 13:40, 49; Marko 13:3-37; Luka 21:7-36; 19:43, 44; 17:20-30; 2. Timoteju 3:1-5; Ivan 10:16