1. U kojem razdoblju živimo i po čemu to znamo?

BOŽJE Kraljevstvo već vlada! Jahač na bijelom konju uskoro će izvojevati konačnu pobjedu! Crveni, crni i blijedi konj galopiraju Zemljom! Nema sumnje da se danas ispunjavaju proročanstva koja je sam Isus izrekao o vremenu kad će biti prisutan kao Kralj (Matej, 24. i 25. poglavlje; Marko, 13. poglavlje; Luka, 21. poglavlje). Prema tome, mi živimo u posljednjim danima ovoga poretka (2. Timoteju 3:1-5). Zato obratimo pažnju onome što se dogodilo kad je Janje — Isus Krist — otvorilo peti pečat na svitku. S kojom ćemo se važnom objavom sada upoznati?

2. (a) Što je Ivan vidio kad je bio otvoren peti pečat? (b) Zašto nas ne bi trebao iznenaditi zapis o simboličnom nebeskom žrtveniku?

² Ivan je opisao upečatljivu scenu: “Kad je Janje otvorilo peti pečat, vidio sam podno žrtvenika duše pobijenih zbog riječi Božje i zbog svjedočenja koje im je bilo povjereno” (Otkrivenje 6:9). O čemu se ovdje radilo? O žrtveniku na nebu? Da. Ovdje Ivan prvi put spominje žrtvenik. Doduše, on je dotad već opisao Jehovu na njegovom prijestolju, kerube koji se nalaze oko njega, stakleno more, svjetiljke i 24 starješine koji nose kad — pojedinosti koje podsjećaju na Jehovino zemaljsko svetište u starom Izraelu (2. Mojsijeva 25:17, 18; 40:24-27, 30-32; 1. Ljetopisa 24:4). Bi li nas onda trebalo iznenaditi što se i na nebu u simboličnom smislu nalazi žrtvenik? (2. Mojsijeva 40:29).

3. (a) U kom su se smislu u nekadašnjem židovskom svetištu duše ‘izlijevale podno žrtvenika’? (b) Zašto je Ivan vidio duše pobijenih svjedoka podno simboličnog žrtvenika na nebu?

³ Podno žrtvenika nalazile su se “duše pobijenih zbog riječi Božje i zbog svjedočenja koje im je bilo povjereno”. Što je sve to značilo? Nije se radilo o dušama koje su napustile tijelo — kao što su to vjerovali Grci, koji su bili pogani (1. Mojsijeva 2:7; Ezekijel 18:4). Ne, Ivan je znao da dušu, odnosno život, predočava krv te da je u nekadašnjem židovskom svetištu svećenik krvlju žrtvovane životinje škropio žrtvenik “sa svih strana” ili ju je izlijevao “podno žrtvenika za žrtve paljenice” (3. Mojsijeva 3:2, 8, 13; 4:7; 17:6, 11, 12). Prema tome, životinjske duše povezivalo se sa žrtvenikom. No zašto su se duše, odnosno krv, tih Božjih slugu nalazile podno simboličnog žrtvenika na nebu? Zato što se njihova smrt smatra žrtvenom.

4. U kom se smislu smrt duhom pomazanih kršćana može smatrati žrtvenom?

⁴ Radi se o tome da svi koji su rođeni duhom kao sinovi Božji umiru žrtvenom smrću. Zbog uloge koju imaju u Jehovinom nebeskom Kraljevstvu njegova je volja da se odreknu nade u vječni život na Zemlji odnosno da je žrtvuju. U tom pogledu oni umiru žrtvenom smrću dajući time svoj doprinos potvrđivanju Jehovinog prava da bude Vrhovni Vladar (Filipljanima 3:8-11; usporedi 2:17). To se uistinu može reći za one koje je Ivan vidio podno žrtvenika. To su pomazanici koji su umrli mučeničkom smrću zato što su revno zastupali Jehovinu  Riječ i Jehovu kao Vrhovnog Vladara. Njihove su ‘duše pobijene zbog Riječi Božje i zbog svjedočenja koje im je bilo povjereno’.

5. U kom smislu duše vjernih kršćana viču za osvetom iako su oni mrtvi?

⁵ Ivan opisuje što je dalje vidio: “I vikali su na sav glas: ‘Koliko još, Svevišnji Gospodine, sveti i istiniti, nećeš suditi i osvetiti krv našu na onima koji žive na zemlji?’” (Otkrivenje 6:10). Kako mogu njihove duše, odnosno krv, vikati tražeći osvetu kad Biblija otkriva da su mrtvi bez svijesti? (Propovjednik 9:5). No nije li i Abelova pravednička krv vikala kad ga je Kajin ubio? Jehova je tada rekao Kajinu: “Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvojega viče sa zemlje k meni” (1. Mojsijeva 4:10, 11; Hebrejima 12:24). Ne radi se o tome da je Abelova krv doslovno govorila. Abel je umro kao nevina žrtva, a pravda je zahtijevala da njegovo ubojstvo bude kažnjeno. Slično tome, i ovi kršćanski mučenici umrli su kao nevine žrtve, a da bi pravda bila zadovoljena, oni moraju biti osvećeni (Luka 18:7, 8). Njihov je vapaj za osvetom glasan zato što ih ima mnogo — na taj su način umrle tisuće i tisuće kršćana. (Usporedi Jeremiju 15:15, 16.)

6. Čija je nevina krv bila osvećena 607. pr. n. e.?

⁶ To bismo mogli usporediti s onim što se događalo u otpadničkom kraljevstvu Judi nakon što je kralj Manaše 716. pr. n. e. stupio na prijestolje. On je prolio mnogo nevine krvi, a vjerojatno je dao prepiliti i proroka Izaiju (Hebrejima 11:37; 2. Kraljevima 21:16). Premda se Manaše kasnije pokajao i promijenio, krivica za krv je ostala. Godine 607. pr. n. e. Babilonci su opustošili Judu “jer je Jehova tako naredio, da bi ga odbacio od lica svojega zbog grijeha Manašeovih, zbog svega što je učinio i zbog krvi nevine koju je prolio, kad je krvlju nevinom napunio Jeruzalem. Zato mu Jehova nije htio oprostiti” (2. Kraljevima 24:3, 4).

7. Tko nosi najveću krivicu za prolijevanje “krvi svetih”?

⁷ Brojni pojedinci koji su ubijali Božje svjedoke — kako oni iz biblijskog tako i oni iz novijeg doba — već su odavno mrtvi. No organizacija koja je kriva za njihovo mučeništvo itekako je aktivna i nosi krivicu za njihovu krv. To je Sotonina zemaljska organizacija, njegovo zemaljsko potomstvo. Među njim se ističe Babilon Veliki, svjetsko carstvo krive religije. * Ono je opisano kao bludnica koja je “pijana od krvi svetih i od krvi svjedoka Isusovih”. Da, “u tom se gradu našla krv proroka i svetih i svih koji su pobijeni na zemlji” (Otkrivenje 17:5, 6; 18:24; Efežanima 4:11; 1. Korinćanima 12:28). Kako li je velika ta krivica za krv! Dok god Babilon Veliki postoji, krv njegovih žrtava vapit će za pravednom osvetom (Otkrivenje 19:1, 2).

8. (a) Tko je sve umro mučeničkom smrću za Ivanova života? (b) Kako su rimski carevi progonili kršćane?

⁸ I sam je Ivan u prvom stoljeću bio očevidac mučeništva pomazanika kad je okrutna Zmija sa svojim zemaljskim potomstvom povela rat protiv sve brojnije zajednice pomazanih kršćana. Ivan je vidio kako je naš Gospodin bio pogubljen na mučeničkom stupu, a za Ivanovog života bili su pogubljeni i njegov brat Jakov, učenik Stjepan, apostoli Petar i Pavao te njegovi drugi bliski suradnici (Ivan 19:26, 27; 21:15, 18, 19; Djela apostolska 7:59, 60; 8:2; 12:2; 2. Timoteju 1:1; 4:6, 7). Godine 64. n. e. rimski car Neron na kršćane je svalio krivicu za požar Rima kako bi suzbio glasine da je on sam dao zapaliti grad. Povjesničar Tacit o tome je napisao: “Od [kršćana] koji pogibahu načiniše ruglo, da, ogrnuti u životinjske kože, izginu razdirani od pasa, ili na križ * pribijeni, ili opet kao upaljene baklje da netom se uhvati  mrak, izgarajući, posluže za noćnu svjetlost.” * Tijekom sljedećeg vala proganjanja, do kojega je došlo za vladavine cara Domicijana (81-96. n. e.), Ivan je bio izgnan na otok Patmos. Dogodilo se ono što je Isus i rekao: “Ako su mene progonili, progonit će i vas” (Ivan 15:20; Matej 10:22).

9. (a) Koje je remek-djelo prijevare Sotona stvorio u četvrtom stoljeću n. e. i čega je ono glavni dio? (b) Kako su neki vladari iz kršćanskih zemalja u oba svjetska rata postupali s Jehovinim svjedocima?

⁹ U četvrtom stoljeću n. e. stara zmija, Sotona Đavo, stvorila je remek-djelo svoje prijevare, otpadničko kršćanstvo — babilonsku religiju pod krinkom “kršćanstva”. Ono je glavni dio Zmijinog potomstva. Iz njega se izrodilo mnoštvo međusobno sukobljenih vjerskih pravaca. Poput nekadašnjih nevjernih Židova i to lažno kršćanstvo nosi tešku krivnju za krv jer je u oba svjetska rata duboko ogrezlo u krvoproliće na objema zaraćenim stranama. Neki politički vođe iz kršćanskoga dijela svijeta čak su iskoristili te ratove kao izliku za ubijanje pomazanih Božjih slugu. O tome kako je Hitler progonio Jehovine svjedoke Friedrich Zipfel je u svojoj knjizi Kirchenkampf in Deutschland (Borba crkvi u Njemačkoj) napisao: “Trećina ih je poginula, bilo da su bili pogubljeni bilo da su stradali od nekog drugog oblika nasilne smrti, od gladi, bolesti ili ropskog rada. To je zlostavljanje po svojoj okrutnosti bilo bez premca, a razlog mu je bilo beskompromisno zastupanje vjere koje se nije moglo uskladiti s nacionalsocijalističkom ideologijom.” Na lažno kršćanstvo i njegovo svećenstvo doista se mogu primijeniti sljedeće riječi: “Na skutima tvojim nalazi se krv siromaha nevinih” (Jeremija 2:34). *

10. Kakvom su proganjanju u mnogim zemljama bili izloženi brojni mladići?

¹⁰ Od 1935. mladići koji pripadaju velikom mnoštvu, a žele ostati vjerni Bogu, podnose glavni teret proganjanja u mnogim zemljama (Otkrivenje 7:9). Čak i nakon što je u Europi završio Drugi svjetski rat, u samo jednom gradu bilo je obješeno 14 mladih Jehovinih svjedoka. Koji su zločin počinili? ‘Nisu se više htjeli učiti ratu’ (Izaija 2:4). U novije su doba u nekim zemljama Dalekog istoka i Afrike neki mladići bili pretučeni nasmrt ili strijeljani iz istog razloga. Ti mladi mučenici, nepokolebljivi suradnici Isusove pomazane braće, sigurno će uskrsnuti kad nastane obećana nova zemlja (2. Petrova 3:13; usporedi Psalam 110:3; Matej 25:34-40; Luka 20:37, 38).

Duga bijela haljina

11. U kom će smislu pomazani kršćani koji umru kao mučenici dobiti ‘dugu bijelu haljinu’?

¹¹ Nakon što je iznio dokaze da su Božji sluge iz starine imali čvrstu vjeru, apostol Pavao je rekao: “I svi su oni zbog svoje vjere primili svjedočanstvo da su Bogu po volji, ali nisu primili ono što im je bilo obećano, jer je Bog nama namijenio nešto bolje, da oni ne budu bez nas učinjeni savršenima” (Hebrejima 11:39, 40). Što je to “nešto  bolje” što su očekivali Pavao i drugi pomazani kršćani? Evo kako je to Ivan vidio u ovoj viziji Otkrivenja: “I svakome od njih dana je duga bijela haljina i rečeno im je neka čekaju još malo, dok se ne popuni broj surobova njihovih i braće njihove koji trebaju biti ubijeni kao i oni” (Otkrivenje 6:11). To što su dobili ‘dugu bijelu haljinu’ ukazivalo je na njihovo uskrsnuće u besmrtni duhovni život. Oni više nisu pobijene duše koje leže podno žrtvenika, nego uskrsavaju kao članovi skupine predočene s 24 starješine koji se klanjaju pred Božjim nebeskim prijestoljem. Tamo i sami dobivaju prijestolja, što pokazuje da su dobili kraljevski položaj. A to što su “obučeni u bijele haljine” pokazuje da ih Jehova smatra pravednima, dostojnima povlaštenog položaja pred njim u njegovim nebeskim dvorima. Time se isto tako ispunjava obećanje koje je Isus dao vjernim pomazanim kršćanima u Sardu: “Tako će onaj tko pobijedi biti odjeven u bijele haljine” (Otkrivenje 3:5; 4:4; 1. Petrova 1:4).

12. U kom smislu uskrsnuli pomazanici “čekaju još malo” i do kada će čekati?

¹² Prema svim pokazateljima, to je nebesko uskrsnuće započelo 1918, nakon što je Isus 1914. sjeo na prijestolje i nakon što je u svojstvu Kralja počeo svoje pobjedničko jahanje time što je nebo očistio od Sotone i demona. Pa ipak, uskrsnulim je pomazanicima bilo rečeno “neka čekaju još malo, dok se ne popuni broj surobova njihovih”. Pripadnici Ivanovog razreda koji su još uvijek na Zemlji moraju svoju vjernost Bogu dokazati u kušnjama i progonstvima, a neki će od njih možda biti i ubijeni. Na kraju će Bog izvršiti osvetu nad Babilonom Velikim i nad političkim ljubavnicima te bludnice zbog sve pravedničke krvi koju su prolili. Dotad uskrsnuli pomazanici na nebu nesumnjivo imaju mnoštvo zadataka koje obavljaju. To što “čekaju” ne znači da su se prepustili blaženom neradu, nego da strpljivo iščekuju dan Jehovine osvete (Izaija 34:8; Rimljanima 12:19). Njihovom će čekanju doći kraj kad bude uništena kriva religija i kad se oni, kao “pozvani i izabrani i vjerni”, pridruže Gospodinu Isusu Kristu u izvršenju presude na svim preostalim dijelovima Sotoninog zlog potomstva koje postoji ovdje na Zemlji (Otkrivenje 2:26, 27; 17:14; Rimljanima 16:20).

“Najprije će ustati oni koji su mrtvi”

13, 14. (a) Kada je, prema riječima apostola Pavla, započelo nebesko uskrsavanje i tko je tada bio uskrsnut? (b) Kada će na nebo uskrsnuti pomazanici koji na Zemlji žive tijekom Gospodinovog dana?

¹³ Sve ono što je Ivan vidio nakon što je otvoren peti pečat u potpunom je skladu s drugim biblijskim recima koji govore o nebeskom uskrsnuću. Naprimjer, apostol Pavao je napisao: “Jer ovo vam govorimo po  riječi Jehovinoj: mi živi, koji preostanemo do vremena Gospodinove prisutnosti, nećemo preteći one koji su umrli, jer će sam Gospodin sići s neba sa zapovjedničkim pozivom, s glasom arhanđela i s trubom Božjom, i najprije će ustati oni koji su mrtvi u zajedništvu s Kristom. Zatim ćemo mi živi, koji preostanemo, biti zajedno s njima odneseni u oblacima da se sretnemo s Gospodinom u zraku. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom” (1. Solunjanima 4:15-17).

¹⁴ Ono o čemu govore ovi reci vrlo je zanimljivo. Isusova pomazana braća koja ‘preostanu do vremena Isusove prisutnosti’, to jest koja u vrijeme njegove prisutnosti žive na Zemlji, na nebo će doći tek nakon svoje braće koja su pomrla ranije. Ti koji su ranije umrli u zajedništvu s Kristom uskrsavaju prvi. Isus ‘silazi’ u tom smislu što ih uskrsava u duhovni život, dajući im time ‘dugu bijelu haljinu’. Nakon toga će oni koji budu još uvijek živjeli kao ljudi morati završiti svoj zemaljski život, a mnogi od njih umrijet će nasilnom smrću od ruku neprijatelja. No oni neće morati spavati u smrtnome snu kao što su to morali njihovi prethodnici. Ne, oni će umrijeti i u istom trenutku — “u tren oka” — preobrazit će se i bit će uzeti na nebo da ondje budu s Isusom i s drugim članovima Kristova tijela (1. Korinćanima 15:50-52; usporedi Otkrivenje 14:13). Dakle, uskrsavanje pomazanih kršćana započelo je ubrzo nakon što su četiri jahača Apokalipse počela jahati.

15. (a) Za koga otvaranje petog pečata predstavlja dobru vijest? (b) Kada će jahanje pobjednika na bijelom konju doći do vrhunca?

¹⁵ Otvaranje petog pečata na svitku predstavlja dobru vijest za vjerne pomazane pobjednike koji ostanu vjerni Bogu sve do smrti. No to nije dobra vijest za Sotonu i njegovo potomstvo. Pobjednik na bijelom konju i dalje nezaustavljivo jaše, a to će jahanje doći do vrhunca kad dođe vrijeme da se izvrši presuda nad svijetom ‘koji je pod vlašću Zloga’ (1. Ivanova 5:19). Sve će to postati jasnije kad Janje otvori šesti pečat.