KAD je izvjestan broj učenika osnovne škole bio upitan što ih najviše muči, 51 posto njih je odgovorilo: “Ocjene!”

Nije nikakvo čudo što školske ocjene predstavljaju jednu od glavnih briga mladih. Ocjene mogu značiti razliku između apsolviranja i ponavljanja razreda, između dobro plaćenog posla i bijedne plaće, pohvale roditelja i njihovog gnjeva. Kao što je svima poznato, ocjene i testovi imaju svoje mjesto. Čak je Isus Krist često provjeravao razumijevanje svojih učenika o izvjesnim stvarima (Luka 9:18). U knjizi Measurement and Evaluation in the Schools piše: “Kroz rezultate testova mogu se očitovati jake i slabe strane pojedinog učenika, a mogu poslužiti kao poticaj za daljnje učenje.” Tvoje ocjene posreduju i tvojim roditeljima sliku kako prolaziš u školi — dobro ili loše.

Međutim, prevelika zabrinutost zbog ocjena može postati paralizirajuće opterećenje i izazvati žestoko rivalstvo. U jednoj knjizi o adolescentima iznijeto je zapažanje da posebno učenici koji pretendiraju na fakultet “mogu upasti u mlin natjecateljskog duha, gdje se veća vrijednost polaže na ocjene i poredak po uspjehu nego na učenje”. Kao rezultat, kako navodi dr. William Glasser, “djeca se već vrlo rano u školi navikavaju pitati što će biti na testu, i (...) uče isključivo to gradivo”.

 Kralj Salamun je upozorio: “Vidio sam da sav trud i svako umijeće u poslu znači suparništvo jednog prema drugom; i to je ispraznost i trčanje za vjetrom” (Propovjednik 4:4, New World Translation). Dakle, natjecateljski duh — bilo da se radi o bogatstvu ili o školskim priznanjima — ništavan je. Bogobojazni mladi uviđaju potrebu da se u školi naprežu. No, umjesto da im obrazovanje postane najvažnija stvar u životu, oni teže za duhovnim interesima i vjeruju da će Bog brinuti za njihove materijalne potrebe (Matej 6:33; vidi 22. poglavlje, o odabiranju životnog poziva).

Osim toga, obrazovanje ne uključuje samo skupljanje bodova na ispitima. Mora se razviti ono što je Salamun nazvao “sposobnost mišljenja”, umijeće da se informacije prihvaćaju i da se iz njih izvlače razumni, praktični zaključci (Poslovice 1:4, NW). Onaj tko dobija prolaznu ocjenu tako da pogađa odgovore, da uči bez razumijevanja ili čak vara, nikada ne nauči razmišljati. A od kakve koristi su ti dobre ocjene iz matematike, ako se kasnije ne budeš snalazio sa svojim prihodima i izdacima?

Zato je važno znati da ocjene nisu same sebi svrha, nego korisno mjerilo tvog napretka u školi. No, kako možeš postići ocjene koje odgovaraju tvojim sposobnostima?

Kao što je utvrdila nastavnica Linda Nielsen, loši učenici naginju “za loše rezultate [u školi] pripisivati krivicu uzrocima na koje ne mogu utjecati: nepravedna pitanja na testovima, pristran nastavnik, loša sreća, sudbina, vrijeme”. Ipak, Biblija kaže: “Željna je duša  ljenivčeva, ali nema ništa” (Priče Salamunove 13:4). Da, često je lijenost pravi razlog loših ocjena.

Dobri đaci, međutim, sami preuzimaju odgovornost za svoje učenje. Časopis ‘Teen je intervjuirao nekoliko uspješnih učenika srednje škole. Njihova tajna? “Osobna motivacija ti pomaže da napreduješ”, rekao je jedan. “Vremenski plan i dobra podjela vremena”, rekao je drugi. “Trebaš sam sebi postavljati ciljeve”, primijetio je treći. Da, tvoje ocjene ne ovise najvećim dijelom o faktorima na koje ne možeš utjecati, nego o TEBI — o tome koliko si spreman naporno učiti i zalagati se u školi.

To bi mogli tvrditi neki mladi. Oni smatraju da se uistinu nevjerojatno mnogo naprežu, ali da unatoč tome ne postižu nikakve rezultate. Prije nekoliko godina, međutim, istraživači sa Stanford-sveučilišta postavili su 770 učenika pitanje koliko se po svom mišljenju naprežu u školi. Čudnovato, ali učenici sa slabim ocjenama smatrali su da se naprežu isto koliko i drugi! No, kad su bile ispitane njihove navike učenja, utvrdilo se da su oni u stvarnosti radili daleko manje domaćih zadaća od svojih školskih drugova sa boljim uspjehom.

Što se može iz toga naučiti? Možda ni ti ne učiš tako intenzivno kao što misliš i trebao bi ponešto izmijeniti. Jedan članak u časopisu Journal of Educational Psychology pokazao je da “više vremena posvećeno izradi domaćih zadaća ima pozitivan utjecaj na ocjene učenika srednje škole”. Ustvari, “učenik slabijeg uspjeha koji za domaće zadaće upotrebljava jedan do tri sata tjedno može postići ocjene prosječnog učenika koji ne uči kod kuće”.

Apostol Pavao je u simboličnom smislu morao ‘biti svoje tijelo’ da bi postigao svoje ciljeve (1. Korinćanima  9:27, NW). I ti možda moraš biti strog prema sebi, posebno ako se gledanjem televizije ili drugim razonodama lako daš odvratiti od učenja. Čak bi mogao na televizor staviti listić s natpisom: “Nema gledanja televizije dok ne bude gotova domaća zadaća!”

Za većinu nas bilo bi korisno imati jedno mirno mjesto koje je rezervirano za učenje. Pokušaj se snaći ako nemaš svoju sobu ili ako je prostor u tvojoj kući ograničen. Možda možeš kuhinju ili nečiju spavaću sobu svakog dana tijekom izvjesnog vremena učiniti svojom učionicom. Ili kao posljednja mogućnost, možeš otići u javnu biblioteku ili kod nekog prijatelja.

Ako je moguće, upotrijebi pisaći ili neki drugi stol na kojem imaš dovoljno mjesta. Drži olovke, papir i ostalo pri ruci, tako da ne moraš stalno ustajati. Iako ti se ta misao neće baš svidjeti, ali uključen televizor i radio, kao i telefoniranje i razgovaranje u općenitom ometa koncentraciju.

Uvjeri se da li imaš dovoljno svjetla koje ne ide u oči. Dobra rasvjeta djeluje protiv umora i štiti tvoje oči. Ako  je moguće, pobrini se za svjež zrak i za ispravnu sobnu temperaturu. Hladna soba pruža bolje uvjete za učenje nego topla.

Ali, što ako ti se jednostavno ne da učiti? Život nam rijetko dozvoljava luksuz da udovoljavamo svojim hirovima. Kad se zaposliš, morat ćeš raditi svakog dana —  imao volje za to ili ne. Gledaj na domaće zadaće kao na vježbu u samodisciplini, kao na pripremu za budući posao. Smatraj ih svojim “poslom”. Jedan pedagog je preporučio: “Ako je moguće, svakog dana trebalo bi učiti na istom mjestu i u isto vrijeme. Takvo redovito učenje postat će navikom i (...) smanjit će otpor prema učenju.”

Prema Filipljanima 3:16, Pavao je ohrabrio kršćane da ‘hode i dalje uredno po toj istoj uvježbanosti’ (NW). Pavao je ovdje govorio o uvježbanosti kršćanskog života. Međutim, ‘uvježbanost’, plansko postupanje, pomaže i kad se radi o tvom učenju. Primjerice, pokušaj organizirati ono što učiš. Izbjegavaj učiti slične predmete (npr. dva strana jezika) jedan za drugim. Planiraj kratke pauze između predmeta, naročito ako imaš mnogo domaćih zadaća.

Ako tvoj zadatak uključuje mnogo čitanja, mogao bi isprobati sljedeću metodu. Kao prvo, PREGLEDAJ gradivo. Preleti preko zadanog gradiva, pogledaj podnaslove, tabele, itd., kako bi dobio cjelovit pregled. Kao sljedeće, postavljaj si PITANJA koja se temelje na podnaslovima ili na ključnim rečenicama. (Tako se možeš bolje usredotočiti na ono što čitaš.) Sada ČITAJ, tražeći odgovore na ta pitanja. Pokušaj na kraju svakog odlomka, bez gledanja u knjigu PONOVITI, ili ispričati,  ono što si pročitao. Kad završiš cijeli zadatak, načini OSVRT tako da preletiš preko naslovâ i ispitaš što si zapamtio o svakom odlomku. Neki tvrde da je ova metoda pomogla učenicima da zapamte do 80 posto pročitanog.

Osim toga, jedan pedagog je rekao: “Važno je da učenik shvati da neka činjenica ne stoji sama za sebe, već da je uvijek povezana s drugim informacijama.” Zato pokušaj povezati ono što učiš s onim što već znaš i što si doživio. Nastoj shvatiti praktičnu vrijednost onoga što učiš.

Zanimljivo je da su bogobojazni mladi tu zaista u prednosti, jer Biblija kaže: “Strah Jehovin početak je spoznaje” (Poslovice 1:7, NW). Naprimjer, učiti zakone fizike može ti izgledati kao pravo mučenje. No, učenje postaje smisaonije ako znaš da se kroz djela stvaranja Božja “nevidljiva svojstva jasno (...) vide” (Rimljanima 1:20, NW). Povijest je često povezana s ostvarenjem Jehovinih nauma. Sedam svjetskih sila (uključujući sadašnju anglo-američku silu) razmatra se baš u samoj Bibliji! (Otkrivenje 17:10; Danijel 7. poglavlje).

Ako ono što učiš povezuješ sa svojom kršćanskom vjerom ili s onim što već znaš, činjenice će za tebe dobivati na značenju, a znanje će prerasti u razumijevanje. Salamun je zapazio: “Razumnomu je znanje lako naći” (Priče Salamunove 14:6).

Ove riječi ne trebaju kod tebe izazvati paniku. Prije svega, pokušaj iz nastanikovih primjedbi razabrati kakva će to biti zadaća, pismeni sastav ili test sa zaokruživanjem odgovora. U danima koji prethode testu pazi na nagovještaje o tome što će doći u zadaći. (“Sljedeća točka je vrlo važna” ili “Ovo dobro upamtite” tipični su nagovještaji, prema časopisu Senior Scholastic.)  Zatim još jednom pregledaj svoje bilješke, udžbenike i domaće zadaće.

“Željezo se željezom oštri. Tako čovjek oštri lice drugoga”, podsjeća nas Salamun (Poslovice 27:17, NW). Možda bi te neki prijatelj ili roditelji rado ispitali ili te slušali dok ponavljaš školsko gradivo. Opusti se navečer prije zadaće i nastoj dobro spavati. “Tko od vas može brigama produžiti život samo za jedan lakat?”, upitao je Isus (Matej 6:27, Stvarnost).

Loše napisan test može te stajati samopoštovanja, pogotovo ako si dao sve od sebe. No, pedagog Max Rafferty nas podsjeća: “Cijelog života nas drugi prosuđuju po onome što znamo i kakve rezultate postižemo (...) Škola koja navodi učenike da povjeruju kako u životu cvatu ruže nije škola, nego tvornica snova.” Poniženje kad padneš na ispitu može ti koristiti, ako time bivaš potaknut da učiš iz svojih grešaka i da se popraviš.

No, kako je kad s lošom svjedodžbom stojiš pred razočaranim roditeljima? Iz straha pred tim već su mnogi pribjegli sumnjivim metodama. “Običavao sam svoju svjedodžbu staviti na kuhinjski stol, otići u svoju sobu i pokušati spavati do idućeg dana”, prisjeća se jedan mladić. Jedan drugi priča: “Uvijek sam čekao  zadnji čas da je pokažem svojoj majci. Odnio bih joj svjedodžbu ujutro, baš kad je trebala poći na posao i rekao bih: ‘Evo, ovo još moraš potpisati.’ Ona ne bi imala vremena baviti se sa mnom” — barem ne u tom trenutku. Neki mladi su čak krivotvorili svoje ocjene u svjedodžbi!

No, tvoji roditelji imaju pravo znati kako prolaziš u školi. Samo je po sebi razumljivo da oni očekuju da tvoje ocjene odgovaraju tvojim sposobnostima, a ako tvoje ocjene ne odgovaraju tom mjerilu, možeš računati sa zasluženim ukorom. Zato budi iskren prema svojim roditeljima, i “slušaj (...) nastavu oca svoga i ne ostavljaj nauke matere svoje” (Priče Salamunove 1:8). Ako smatraš da oni od tebe očekuju previše, razgovaraj s njima o tome. (Vidi “Kako da kažem svojim roditeljima?” u 2. poglavlju.)

Koliko god ocjene bile važne, one ipak nisu konačni pokazatelj toga koliko vrijediš kao osoba. Ipak, iskoristi vrijeme koje provodiš u školi i uči koliko god možeš. Obično će se taj trud odražavati u tvojim ocjenama, a to će usrećiti i zadovoljiti tebe — i tvoje roditelje.