KRALJ Salamun je upozorio: “Nema kraja sastavljanju mnogih knjiga, i mnogo čitanje umor je tijelu” (Propovjednik 12:12). Salamun nije pokušao odvratiti od čitanja; samo te savjetovao da budeš izbirljiv.

René Descartes, francuski filozof iz 17. stoljeća, rekao je: “Kad netko čita dobre knjige, to je kao da razgovara s obrazovanim ljudima koji su živjeli u prošlosti. Mogli bismo to čak nazvati izabranim razgovorom u kojem autor izražava samo svoje najplemenitije misli.” Međutim, nisu svi pisci vrijedni da se s njima “razgovara”, a niti su sve njihove misli zaista “plemenite”.

Zato često citirano biblijsko načelo opet počinje djelovati: “Loša društva kvare korisne navike” (1. Korinćanima 15:33, New World Translation). Da, ljudi s kojima se družiš mogu oblikovati tvoju osobnost. Jesi li ikada proveo s nekim prijateljem toliko mnogo vremena da si počeo postupati, govoriti, pa čak i misliti poput  njega? Ako čitamo neku knjigu, to je slično kao da provodimo sate razgovarajući s onim koji ju je napisao.

Ovdje vrijedi načelo koje je izrekao Isus, prema Mateju 24:15: “Neka čitalac upotrijebi razbor” (NW). Nauči analizirati i pomno prosuđivati ono što čitaš. Nijedan čovjek nije u potpunosti nepristran i ne opisuje činjenice uvijek potpuno iskreno. Zato nemoj slijepo prihvaćati sve što pročitaš ili čuješ, jer “neiskusan vjeruje svakoj riječi, a oštrouman promišlja o svojim koracima” (Poslovice 14:15, NW).

Posebno bi trebao biti oprezan kad čitaš nešto u čemu se razlaže neka životna filozofija. Primjerice, časopisi za tinejdžere puni su savjeta o svemu i svačemu, počev od ljubavnih sastanaka pa do predbračnih spolnih odnosa — međutim, takvi savjeti za jednog kršćanina nisu uvijek prihvatljivi. A što reći o knjigama koje zalaze u duboke filozofske rasprave?

Biblija upozorava: “Čuvajte se da vas ko ne zarobi filozofijom i praznom prijevarom, po kazivanju čovječijemu (...) a ne po Kr[i]stu” (Kološanima 2:8). Biblija i na Bibliji temeljena literatura, kao što je ova knjiga, nude daleko bolji savjet (2. Timoteju 3:16).

Čitanje ljubavnih romana je za oko 20 milijuna ljudi u Sjedinjenim Državama postalo navikom koja je stvorila ovisnost. Naravno, sam Bog je u čovjeka i ženu usadio želju da se zaljube i vjenčaju (1. Mojsijeva 1:27, 28; 2:23, 24). Zato ne iznenađuje da se u romanima uglavnom govori o ljubavi, a što nije bezuvjetno za osudu. Neki ljubavni romani čak se svrstavaju u dobru literaturu. No, budući da se takvi stariji romani po današnjim mjerilima smatraju nezanimljivima, pisci smatraju da je u naše vrijeme unosnije izdavati jednu novu vrstu ljubavnih romana. U nekim od tih romana još  uvijek se uzima povijesni ili srednjevjekovni okvir, da bi se radnji pridala dramatičnost i ugođaj. Drugi imaju suvremen stil i okvir. Međutim, s nekolicinom iznimaka, ovi moderni ljubavni romani pridržavaju se prilično predvidive sheme: junak i junakinja svladavaju ogromne prepreke koje ugrožavaju novonastalu ljubav.

Obično je junak snažan, čak arogantan čovjek koji zrači samopouzdanjem. Nasuprot tome, junakinja je vjerojatno nježna i ranjiva, često 10 do 15 godina mlađa od junaka. Iako se on prema njoj odnosi s prezirom, ona se osjeća neodoljivo privučena k njemu.

Često se pojavljuje i neki prosac kao suparnik. Iako je dobar i obazriv, ne uspijeva privući zanimanje junakinje. Ona svojim zanosnim šarmom oblikuje svog stoičkog  junaka u nježnog čovjeka koji joj sada otvoreno izjavljuje ljubav. Nakon što su raspršene i oproštene sve prijašnje sumnje, oni se vjenčaju i žive sretno...

Bi li čitanje takvih nestvarnih priča moglo zamagliti tvoje shvaćanje stvarnosti? Bonnie, koja je sa 16 godina počela čitati ljubavne romane, prisjeća se: “Tražila sam mladića crne kose koji je visok i zgodan; trebao je djelovati uzbudljivo i imati zapovjedničku osobnost.” Ona priznaje: “Kad bih izašla s nekim mladićem, a on me ne bi želio ljubiti i dodirivati, bio mi je dosadan, iako je bio obazriv i ljubazan. Htjela sam osjetiti uzbuđenje o kojem sam čitala u romanima.”

Bonnie je nastavila čitati ljubavne priče nakon svog vjenčanja. Ona kaže: “Imala sam lijep stan i dobru obitelj, ali to mi nekako nije bilo dovoljno (...) Željela sam pustolovinu, uzbuđenje, što je bilo tako zavodljivo opisano u romanima. Imala sam osjećaj da s mojim brakom nešto nije u redu.” No, proučavanjem Biblije, Bonnie je shvatila da muž mora svojoj ženi ponuditi više nego samo šarm ili “uzbuđenje”. Biblija kaže: “Tako su dužni muževi ljubiti svoje žene kao svoja tjelesa; jer koji ljubi svoju ženu, sebe samoga ljubi. Jer ni[t]ko ne omrznu kad na svoje tijelo, nego ga hrani i grije” (Efežanima 5:28, 29).

A što reći na teme tako uobičajene za ljubavne romane, na utopijski završetak i lako rješavanje razmirica? Sve je to daleko od realnosti. Bonnie se prisjeća: “Kad sam imala nesuglasice s mužem, oponašala sam trikove junakinje, umjesto da s njim raspravim stvar. Ako moj muž nije reagirao kao junak, tada bih se ozlovoljila.” Zar Biblija ne daje ženama daleko realniji i praktičniji savjet kad kaže: “Žene! slušajte svoje muževe kao što treba u Gospodinu” (Kološanima 3:18)?

Zanimljivo, ljubavne priče, koje su u seksualnom pogledu vrlo otvorene — dostupne u javnim bibliotekama nekih gradova — spadaju u najtraženije među tinejdžerima. Mogu li ti štetiti? Osamnaestgodišnja Karen objašnjava: “Knjige su u meni zaista probudile snažne seksualne osjećaje, kao i radoznalost. Zanos i euforični osjećaji junakinje prilikom strastvenog grljenja s junakom pobudili su u meni želju za istim osjećajima. Zato, kad sam izišla s nekim mladićem, željela sam osjetiti takve osjećaje. To me dovelo do toga da sam počinila blud.” No, je li njeno iskustvo bilo poput iskustva onih junakinja — poput onog o čemu je čitala i maštala? Karen je ustanovila: “Takvi osjećaji su proizvedeni u mislima pisaca. Oni nisu stvarni.”

Doista je namjera nekih autora da kod čitaoca pobude seksualne fantazije. Zapazi da jedan izdavač savjetuje piscima ljubavnih romana: “Seksualni opisi se trebaju usredotočiti na strast i erotske osjećaje pobuđene junakovim poljupcima i zagrljajima.” Piscima je nadalje savjetovano da bi ljubavne priče “kod čitaoca trebale izazvati uzbuđenje, napetost i jaku emocionalnu i čulnu reakciju”. Očigledno, čitanje takve lektire ne bi nikome pomoglo da slijedi biblijski savjet: “Usmrtite, dakle, ono što je u vašem tijelu zemaljsko: bludnost, nečistoću, požudu, zle želje” (Kološanima 3:5, Stvarnost).

Zato je najbolje izbjegavati romane koji pobuđuju nemoralne osjećaje ili stvaraju nerealna očekivanja.  Zašto ne proširiti svoje vidike i pokušati čitati knjige druge vrste, naprimjer povijesne ili znanstvene knjige? Time se ne želi reći da romani uopće ne dolaze u obzir, pogotovo zato što ima romana koji nisu samo zabavni, nego i poučni. Ali, zar bi trebao tratiti vrijeme s romanima u kojima se opisuje seks, besmisleno nasilje ili okultne prakse ili “junaci” koji se ne birajući upuštaju u spolne odnose ili su brutalni ili gramzljivi?

Zato budi oprezan. Prije nego što počneš čitati neku knjigu, pogledaj korice ili zaštitni ovitak; vidi da li se knjizi može nešto prigovoriti. A ako bi se unatoč svim mjerama opreza pokazalo da knjiga nije izgrađujuća, imaj snagu karaktera da je odložiš na stranu.

Nasuprot tome, proučavanje Biblije i biblijskih publikacija će ti pomoći, a ne štetiti. Jedna djevojka iz Japana, naprimjer, kaže da joj je čitanje Biblije pomoglo potisnuti misli o seksu — što je čest problem mladih. “Uvijek sam stavljala Bibliju pored svog kreveta i stvorila sam naviku da je čitam prije spavanja”, objašnjava ona. “Kad sam sama i kad nemam što raditi (kao kad je vrijeme za počinak), ponekad mi dolaze misli o seksu. Tada mi čitanje Biblije zaista pomaže!” Da, “razgovarati” s ljudima vjere o kojima izvještava Biblija može ti dati istinsku moralnu snagu karaktera. To može mnogo doprinijeti tvojoj sreći (Rimljanima 15:4).