MITCHELL se prisjeća dana kad mu je umro otac: “Bio sam šokiran. (...) ‘To ne može biti istina’, stalno sam sebi ponavljao.”

Možda je umro netko tko ti je puno značio — roditelj, brat, sestra ili prijatelj. Ti ne osjećaš samo žalost, nego i gnjev, zbunjenost i strah. Koliko god se trudiš, ne možeš zaustaviti suze. Ili zadržavaš bol u sebi.

Sasvim je prirodno reagirati na smrt voljene osobe snažnim osjećajima. Čak su Isusu ‘udarile suze’ i ‘zgrozio se u duhu’ kad je čuo za smrt jednog dobrog prijatelja (Ivan 11:33-36; usporedi 2. Samuelova 13:28-39). Znati da su se i drugi osjećali kao i ti može ti pomoći da lakše prebrodiš gubitak.

Najprije se možda osjećaš ukočeno. Možda se duboko u sebi nadaš da je to samo ružan san i da će netko doći tko će te probuditi, i da će sve biti onako kao i prije. Naprimjer, Cindyina majka je umrla od raka. Cindy objašnjava: “Još se nisam pomirila s tim da je nema. Kad se dogodi nešto o čemu bih s njom inače razgovarala, nesvjesno kažem sebi: ‘To moram ispričati mami.’”

Ožalošćene osobe naginju poricati smrtni slučaj. One bi čak mogle misliti da su umrlog iznenada vidjele na ulici, u autobusu koji je prolazio ili u podzemnoj željeznici. Bilo kakva trenutna sličnost može rasplamsati nadu da je sve možda bila zabluda. Ne zaboravimo, Bog je stvorio čovjeka da živi, ne da umre (1. Mojsijeva 1:28;  2:9). Zato je sasvim normalno da se teško mirimo sa smrću.

Nemoj biti iznenađen ako prema umrlom s vremena na vrijeme osjećaš čak gnjev. Cindy se prisjeća: “Kad je mama umrla, bilo je trenutaka kad sam pomislila: ‘Nisi nam rekla da ćeš umrijeti. Jednostavno si otišla.’ Osjećala sam se napuštenom.”

I smrt brata ili sestre može izazvati takve osjećaje. “Gotovo je smiješno ljutiti se na nekoga tko je umro”, objašnjava Karen, “ali kad je umrla moja sestra, reagirala sam tako. ‘Kako je mogla umrijeti i mene ostaviti samu? Kako mi je to mogla učiniti?’ Stalno su mi takve misli prolazile glavom.” Neki su možda ljuti na umrloga, jer je njegova smrt izazvala veliku bol. Drugi se osjećaju zanemareno i čak su kivni zbog toga što se bolesnom bratu ili sestri prije smrti poklanjalo mnogo vremena i pažnje. Ožalošćeni roditelji koji, iz straha da ne izgube još jedno dijete odjednom postaju previše zabrinuti, također mogu izazvati neprijateljske osjećaje prema umrlom.

Osjećaji krivnje također su česta reakcija. Pitanja i sumnje roje se po glavi. ‘Jesmo li mogli učiniti još nešto? Jesmo li trebali ići drugom liječniku?’ A onda dolaze optužbe: ‘Da sam barem...’ ‘Da se barem nismo toliko često svađali!’ ‘Da sam barem bio ljubazniji!’ ‘Da sam barem umjesto njega otišao u kupovinu!’

Mitchell kaže: “Želio bih da sam bio strpljiviji i da sam imao više razumijevanja za svog oca. Možda sam i u  kući trebao više pomagati, tako da bi mu bilo lakše kad je dolazio kući.” A Eliza zapaža: “Kad se mama razboljela i tako naglo umrla, mnogi konflikti ostali su neriješeni. Sad me muče osjećaji krivnje. Pada mi na um sve ono što sam joj trebala reći, sve ono što joj nisam trebala reći, sve što sam učinila pogrešno.”

Čak bi mogao sebe okrivljavati za ono što se dogodilo. Cindy se sjeća: “Imala sam osjećaj krivnje zbog svih prepirki što smo ih imali, zbog svih briga što sam ih zadala mami. Imala sam osjećaj da sam brigama što sam joj ih zadavala možda doprinijela njenoj bolesti.”

Jedna udovica priča o svom sinu: “Jonny nije želio drugoj djeci reći da mu je umro otac. To ga je zbunjivalo, a ljutilo ga je što je bio zbunjen.”

U knjizi Death and Grief in the Family se objašnjava: “‘Što da kažem svojim prijateljima?’ To je pitanje koje je  za mnogu djecu [kojoj je preminuo brat ili sestra] od velike važnosti. Često imaju osjećaj da njihovi prijatelji ne razumiju što oni proživljavaju. Pri pokušaju da opišu veliki gubitak, susreću se katkad sa zabezeknutim licima ili čudnovatim pogledima. (...) Zato se ucviljeno dijete može osjećati odbačeno, usamljeno, a ponekad čak sebi izgleda čudnovato.”

Shvati da drugi ponekad jednostavno ne znaju što trebaju reći ožalošćenom prijatelju — zato ne kažu ništa. Tvoj gubitak ih može podsjetiti da i oni mogu izgubiti nekoga koga vole. Kako ne žele da ih se na to podsjeća, oni te možda izbjegavaju.

Spoznaja da je žalost nešto sasvim normalno predstavlja veliku pomoć da se s time uhvatiš u koštac. Ali, ako se poriče realnost, faza žalosti se samo odugovlači. Ponekad obitelj ostavlja za stolom prazno mjesto kao da će umrli doći jesti. Međutim, jedna obitelj je postupila drugačije. Majka kaže: “Nikad više nismo sjedili za kuhinjskim stolom po istom rasporedu. Moj suprug je sjedio na Davidovom mjestu, a to je pomoglo da se ispuni ta praznina.”

 Također je od pomoći shvatiti da, doduše, postoje stvari koje je trebalo ili nije trebalo reći ili učiniti, ali one obično nisu razlog zbog kojeg je voljena osoba umrla. Osim toga, Biblija nam kaže: “Svi pogrješujemo mnogo puta” (Jakov 3:2).

Dr. Earl Grollman preporučuje: “Nije dovoljno samo prepoznati svoje proturječne osjećaje; moraš se otvoreno suočiti s njima. (...) Tada je vrijeme da povjeriš svoje osjećaje drugima.” To nije vrijeme da se osamljuješ (Priče Salamunove 18:1).

Dr. Grollman kaže o potisnutoj žalosti: “Tako se samo produžava vrijeme patnje i odugovlači proces žalosti.” On savjetuje: “Potraži dobrog slušaoca, prijatelja koji razumije da su tvoji mnogobrojni osjećaji normalna reakcija na tvoju duboku žalost.” Roditelj, brat, sestra, prijatelj ili starješina u kršćanskoj skupštini često predstavlja pravi oslonac.

Ali, što ako ti se plače? Dr. Grollman dodaje: “Kod nekih su suze najbolja terapija protiv emocionalnog opterećenja. To vrijedi i za muškarce kao i za žene i djecu. Plač je prirodan način da se ublaži ili oslobodi bol i patnja.”

I tvoji roditelji mogu za tebe biti velika pomoć u vrijeme žalosti — kao i ti za njih. Naprimjer, Jane i Sarah iz Engleske izgubile su svog 23-godišnjeg brata Darralla. Kako su prevladale svoju žalost? Jane odgovara: “Kako nas je sada bilo četvero, ja sam  otišla i radila sve s tatom, a Sarah je radila sve s mamom. Tako nismo bili sami.” Jane se još prisjeća: “Nikada prije nisam vidjela tatu kako plače. Plakao je više puta i s jedne strane je to bilo dobro. Kad gledam unatrag, sretna sam što sam bila tu da ga utješim.”

Mladi David iz Engleske izgubio je svoju 13-godišnju sestru Janet, koja je umrla od Hodgkinove bolesti. On kaže: “Jedna od stvari koja mi je mnogo pomogla bio je biblijski redak koji je bio citiran na pogrebnom govoru. Glasi ovako: ‘Jer je Bog ustanovio dan u koji namjerava suditi nastanjenoj zemlji u pravednosti (...) te pružio jamstvo svim ljudima time što je Isusa uskrsnuo iz mrtvih.’ Govornik je u vezi uskrsnuća naglasio izraz ‘jamstvo’. Nakon pogreba to je za mene bio velik izvor snage” (Djela apostolska 17:31 New World Translation; vidi i Marko 5:35-42; 12:26, 27; Ivan 5:28, 29; 1. Korinćanima 15:3-8).

Biblijska nada uskrsnuća ne uklanja žalost. Ti nikada nećeš zaboraviti voljenu osobu. Međutim, mnogi su našli pravu utjehu u biblijskim obećanjima, a kao rezultat toga, počeli su se postupno oporavljati od bolnog gubitka voljene osobe.