VJEROJATNO se slažeš da jedna informativna, zanimljiva knjiga u sebi sadrži istinsku vrijednost. Biblija je jedna takva knjiga. U njoj možeš pronaći fascinantne životne priče u kojima se ističu visoke moralne vrijednosti. Također možeš pronaći živopisno prikazane važne istine. Jedan od njezinih pisaca, poznat po svojoj mudrosti, rekao je da je “tražio da pronađe ugodne riječi i da napiše točne riječi istine” (Propovjednik 12:10, NW).

Knjiga koju mi nazivamo “Biblija” zapravo je zbirka od 66 manjih knjiga, napisanih u rasponu od preko 1 500 godina. Naprimjer, između 1513. i 1473. pr. n. e. Mojsije je napisao prvih pet knjiga, započevši s Knjigom Postanka, ili Prvom Mojsijevom. Ivan, jedan od Isusovih apostola, bio je posljednji pisac Biblije. On je napisao povijesni izvještaj o Isusovom životu (Evanđelje po Ivanu), kao i neka kraća pisma te knjigu Otkrivenje, koja se u većini Biblija pojavljuje kao posljednja knjiga.

Tijekom 1 500 godina, koliko je prošlo od Mojsija do Ivana, nekih 40 pojedinaca imalo je udjela u pisanju Biblije. Bili su to iskreni, predani ljudi koji su željeli pomoći drugima da uče o našem Stvoritelju. Iz njihovih zapisa možemo steći uvid u Božju osobnost i saznati na koji mu način možemo ugoditi. Biblija nam ujedno omogućava da razumijemo zašto ima toliko mnogo zla i kako će ono biti okončano. Biblijski su pisci unaprijed ukazivali na vrijeme kada će čovječanstvo na izravniji način živjeti pod Božjom vladavinom  te su opisali neke od uzbudljivih okolnosti u kojima ćemo tada moći uživati (Psalam 37:10, 11; Izaija 2:2-4; 65:17-25; Otkrivenje 21:3-5).

Vjerojatno uviđaš da mnogi ljudi odbacuju Bibliju, smatrajući je drevnom knjigom koja je proizvod ljudske mudrosti. Međutim, milijuni ljudi uvjereni su da je Bog njezin pravi Autor, da je on upravljao mislima njezinih pisaca (2. Petrova 1:20, 21). Na koji način možeš ustanoviti da li ono što su napisali biblijski pisci doista potječe od Boga?

Pa, postoji nekoliko podudarnih grupa dokaza koje bi mogao razmotriti. Mnogi su pojedinci to učinili i nakon toga došli do zaključka da Biblija predstavlja nešto više od samo knjige ljudskog porijekla, da ona potječe od nekog nadljudskog izvora. Prikažimo to služeći se samo jednom vrstom dokaza. Na taj način možemo još više saznati o Stvoritelju našeg svemira, Izvoru ljudskog života.

Priličan broj biblijskih pisaca zapisivao je proročanstva. Oni nisu tvrdili kako osobno imaju sposobnost proricanja budućnosti, već su, umjesto toga, ti pisci svu zaslugu pripisivali Stvoritelju. Izaija je, naprimjer, opisao Boga kao ‘Onoga koji od početka javlja kraj’ (Izaija 1:1; 42:8, 9; 46:8-11). Sposobnost da prorekne događaje koji su se trebali dogoditi desetljećima ili čak stoljećima kasnije u budućnosti pridaje Izaijinom Bogu oznaku jedinstvenosti; on nije tek puki idol, poput onih koje su obožavali ljudi u prošlosti, a obožavaju ih i u današnje vrijeme. Proročanstva nam pružaju uvjerljive dokaze da autorstvo Biblije ne pripada ljudima. Razmotri kako knjiga Izaije potvrđuje tu činjenicu.

 Uspoređivanje sadržaja Izaije s povijesnim podacima pokazuje da je ta knjiga napisana oko 732. pr. n. e. Izaija je prorekao da će stanovnike Jeruzalema i Jude zadesiti velika nesreća zbog toga što su bili krivi za krvoproliće i obožavanje idola. Izaija je predvidio da će zemlja biti opustošena, Jeruzalem i njegov hram razoreni te da će preživjeli biti kao zarobljenici odvedeni u Babilon. No, Izaija je ujedno prorekao da Bog neće zaboraviti naciju odvedenu u zarobljeništvo. U njegovoj je knjizi prorečeno da će jedan kralj stranog porijekla po imenu Kir osvojiti Babilon i osloboditi Židove kako bi se vratili u svoju domovinu. Ustvari, Izaija opisuje Boga kao Onog “koji [govori] o Ciru: ‘On je moj pastir. — Izvršit će svu moju volju i kazat će o Jeruzalemu: Neka se opet sazida!, i o hramu: Neka se nanovo osnuje!’” (Izaija 2:8; 24:1; 39:5-7; 43:14; 44:24-28, Ša; 45:1).

U Izaijino vrijeme, u osmom stoljeću pr. n. e., takva su predviđanja možda djelovala nevjerojatnima. Babilon u to vrijeme nije bio čak niti neka značajnija vojna sila. Nalazio se pod vlašću prave svjetske sile tog vremena, Asirskog carstva. Jednako je čudna bila ideja da bi pripadnici nekog zarobljenog naroda, koji su kao izgnanici odvedeni u neku udaljenu zemlju, mogli biti pušteni i vratiti se na svoju zemlju. “Ko je igda čuo to?” napisao je Izaija (Izaija 66:8).

No ipak, što možemo otkriti ako pogledamo kako je to izgledalo dva stoljeća kasnije? Slijed događaja u povijesti drevnih Židova pokazao je da se Izaijino proročanstvo ispunilo do u detalje. Babilon je doista postao moćan i uništio je Jeruzalem. Ime perzijskog kralja (Kira), njegovo kasnije osvajanje Babilona i povratak Židova, sve su to općeprihvaćene povijesne činjenice. Ove prorečene pojedinosti ispunile su se  s takvom preciznošću da su kritičari u 19. stoljeću tvrdili da Izaijina knjiga predstavlja obmanu; rekli su u principu sljedeće: ‘Izaija je možda napisao prva poglavlja, no neki je kasniji pisac u vrijeme kralja Kira napisao ostatak knjige, osmislivši je tako da izgleda kao proročanstvo.’ Netko može iznositi takve tvrdnje, otpisujući to proročanstvo kao ljudsku izmišljotinu, no što kažu činjenice?

Predviđanja koja sadrži knjiga Izaije ne svode se samo na događaje u koje su uključeni Kir i židovski izgnanici. Izaija je isto tako prorekao konačne okolnosti u kojima će se naći Babilon, a njegova je knjiga navela i mnoge pojedinosti o dolasku Mesije, ili Osloboditelja, koji će stradati i potom biti proslavljen. Možemo li ustanoviti jesu li ta predviđanja bila napisana mnogo vremena unaprijed, što bi značilo da se radilo o proročanstvima koja su se trebala ispuniti?

Razmisli o sljedećem. Izaija je pisao o situaciji u kojoj će se Babilon na koncu naći: “Babilon, ures kraljevstava, ures i ponos kaldejski, bit će ko Sodoma i Gomora kad ih Bog zatrije. Nikad se više neće naseliti, od koljena do koljena ostat će nenapučen” (Izaija 13:19, 20, St; 47. poglavlje). Kako su se stvari zaista odvijale?

Činjenice kažu da je Babilon dugo ovisio o složenom sistemu za navodnjavanje koji se sastojao od brana i kanala između rijeka Tigris i Eufrat. Izgleda da je oko 140. pr. n. e. taj vodoopskrbni sistem bio oštećen prilikom razornog partskog osvajanja, te je praktički propao. Kakve su bile posljedice? The Encyclopedia Americana objašnjava: “Tlo je postalo prezasićeno mineralnim solima, a na površini se stvorila alkalijska  kora, čime je onemogućena zemljoradnja.” Nekih 200 godina kasnije, Babilon je još uvijek bio nastanjen grad, ali ne zadugo. (Usporedi 1. Petrovu 5:13.) Već u trećem stoljeću n. e. povjesničar Dion Kasije (o. 150-235. n. e.) izvijestio je kako jedan posjetitelj Babilona nije na njegovom mjestu zatekao ništa drugo do “humke i kamenje i ruševine” (LXVIII, 30). Značajno je da je do tog vremena Izaija već umro, a njegova je kompletna knjiga već stoljećima bila u opticaju. I ako bi u današnje vrijeme posjetio Babilon, pronašao bi tek ruševine tog nekada slavnog grada. Premda su se drevni gradovi poput Rima, Jeruzalema i Atene održali sve do dan-danas, Babilon je pust, nenastanjen, ruševina; nalazi se upravo u onakvom stanju kakvo je Izaija i prorekao. Predviđanje se ostvarilo.

Obratimo sada pažnju na Izaijin opis Mesije koji treba doći. Prema Izaiji 52:13, ovaj osobiti Božji sluga  na koncu će se ‘podignuti i proslaviti’. Međutim, u sljedećem je poglavlju (Izaija 53) prorečeno da će Mesija, prije nego što se proslavi, proći kroz iznenađujuće drugačije okolnosti. Možda će te zapanjiti detalji koji su zabilježeni u tom poglavlju, koje je općepoznato kao mesijansko proročanstvo.

Kao što možeš pročitati u tom poglavlju, Mesija je trebao biti prezren od svojih sunarodnjaka. Uvjeren da će se to dogoditi, Izaija je to napisao kao da se već dogodilo: “Prezren bješe i odbačen izmedju ljudi” (3. redak). Takvo loše ophođenje s njime bit će posve neopravdano budući da će Mesija ljudima činiti dobro. “On bolesti naše nosi”, rekao je Izaija opisujući Mesijina djela izlječenja (4. redak). Unatoč tome, Mesiji će se suditi te će biti nepravedno osuđen, a on će pritom ostati šutjeti pred svojim optužiteljima (7, 8. redak). Dozvolit će da bude predan i ubijen zajedno sa zločincima; tijekom njegovog smaknuća tijelo će mu biti probodeno (5, 12. redak). Unatoč tome što će umrijeti kao zločinac, bit će pokopan kao bogat čovjek (9. redak). I Izaija je uvijek iznova navodio kako će nepravedna smrt Mesije imati pomirbenu snagu, pokrivajući grijehe drugih ljudi (5, 8, 11, 12. redak).

Sve se to ispunilo. Povijesni izvještaji koje su zabilježili Isusovi suvremenici — Matej, Marko, Luka i Ivan — potvrđuju da se ono što je prorekao Izaija doista i dogodilo. Neki od događaja odigrali su se nakon Isusove smrti, stoga on nije bio u mogućnosti manipulirati tim okolnostima (Matej 8:16, 17; 26:67; 27:14, 39-44, 57-60; Ivan 19:1, 34). Činjenica da se Izaijino mesijansko proročanstvo u potpunosti ispunilo već stoljećima ostavlja snažan dojam na iskrene čitatelje Biblije, među kojima su i neki koji prethodno nisu prihvaćali Isusa. Učenjak William Urwick navodi sljedeće  zapažanje: “Mnogi su Židovi, pišući o razlozima zbog kojih su se obratili na kršćanstvo, priznali da je upravo pomno ispitivanje tog poglavlja [Izaije 53] poljuljalo njihovu vjeru u prijašnja vjerovanja i učitelje” (The Servant of Jehovah [Sluga Jehovin]). *

Urwick je taj komentar naveo krajem 19. stoljeća, kada su neki možda još uvijek sumnjali u to da je 53. poglavlje Izaije doista napisano stoljećima prije Isusovog rođenja. Međutim, otada se došlo do otkrića koja su uklonila praktički svaki temelj za sumnju. Godine 1947. jedan je beduinski pastir u blizini Mrtvog mora pronašao drevni svitak koji je sadržavao čitavu knjigu Izaije. Stručnjaci za drevne spise ustanovili su da svitak datira iz vremena od 125. do 100. pr. n. e. Zatim je 1990. putem ispitivanja ugljikom 14 ustanovljeno da svitak datira iz vremena između 202. i 107. pr. n. e. Da, ovaj čuveni svitak Izaije bio je već poprilično star u vrijeme kada se Isus rodio. Što se otkriva kad ga se usporedi sa suvremenim Biblijama?

Ako posjetiš Jeruzalem, moći ćeš pogledati fragmente Svitaka s Mrtvog mora. Jedna bilješka arheologa i profesora Yigaela Yadina objašnjava: “Od vremena kada su izrečene izvorne Izaijine riječi pa do prepisivanja ovog svitka u 2. stoljeću n. e. nije prošlo više od nekih petsto ili šesto godina. Nevjerojatna stvar kod toga jest to koliko je originalni svitak iz muzeja, iako star preko 2 000 godina, gotovo identičan Bibliji koju čitamo danas, bilo na hebrejskom bilo prevedenu s originala.”

Sasvim sigurno, to bi trebalo utjecati na naš stav. Stav prema čemu? Pa, trebalo bi posve ukloniti  kritički gajene sumnje kojima se navodi na pomisao kako knjiga Izaije nije ništa drugo do proročanstvo napisano nakon odigranih događaja. Sada postoji znanstveni dokaz da je jedan primjerak Izaijinih spisa napravljen preko stotinu godina prije nego što se Isus uopće rodio i davno prije opustošenja Babilona. Prema tome, može li uopće biti ikakve sumnje u to da su Izaijini spisi predvidjeli kako završne okolnosti Babilona tako i nepravedne patnje koje je doživio Mesija, način kako je umro i kako se s njim postupalo? A povijesne činjenice uklanjaju svaki temelj za raspravu oko toga je li Izaija s točnošću predvidio  da će Židovi biti odvedeni u zarobljeništvo te pušteni iz Babilona. Ovakva predviđanja koja su se ostvarila predstavljaju tek jednu grupu u nizu dokaza koji pokazuju da je pravi Autor Biblije zapravo Stvoritelj te da je Biblija ‘nadahnuta od Boga’ (2. Timoteju 3:16, St).

Postoje još mnogi drugi pokazatelji božanskog autorstva Biblije. Među njima je točnost Biblije s gledišta astronomije, geologije i medicine; unutarnji sklad njezinih knjiga, koje je pisalo mnogo ljudi kroz period od više stotina godina; njezina podudarnost s mnogim činjenicama iz svjetovne povijesti i arheologije; i njezin kodeks moralnih mjerila koji se isticao kao superiorniji od zakona okolnih naroda tog vremena i za koji se još uvijek priznaje da je bez premca. Uz pomoć tih i drugih grupa dokaza nebrojeni marljivi i iskreni ljudi uvjerili su se da je Biblija, izvorno gledajući, knjiga koja potječe od našeg Stvoritelja. *

To nam ujedno može pomoći da dođemo do nekih valjanih zaključaka o Stvoritelju — da uočimo njegova svojstva. Zar nam njegova sposobnost da gleda u budućnost ne dokazuje da je moć percepcije kojom on raspolaže daleko iznad one koju mi ljudi posjedujemo? Ljudi ne znaju što će se dogoditi u dalekoj budućnosti niti mogu upravljati time. Stvoritelj to može. On može i predvidjeti budućnost, a i urediti događaje tako da se izvrši ono što je njegova volja. Odgovarajuće tome, Izaija opisuje Stvoritelja kao Onoga ‘koji od početka javlja kraj i iz daleka što još nije bilo; koji kaže: namjera moja stoji i učinit ću sve što mi je volja’ (Izaija 46:10; 55:11).

S nekom osobom upoznajemo se tako da razgovaramo s njom i promatramo kako reagira u različitim okolnostima. Oboje je moguće kad se radi o upoznavanju drugog čovjeka, no kako to izgleda kad se radi o upoznavanju Stvoritelja? Ne postoji mogućnost da s njim direktno stupimo u razgovor. Međutim, kao što smo već ustanovili, on mnogo toga o sebi otkriva u Bibliji — kako onim što je rekao tako i načinom kako je postupao. Štoviše, ta nas jedinstvena knjiga ustvari poziva da razvijamo odnos sa Stvoriteljem. Ona nas potiče: “Približite se k Bogu, i on će se približiti k vama” (Jakov 2:23; 4:8).

Razmisli o osnovnoj stvari koja je za to potrebna: Ako bi želio biti nečiji prijatelj, sasvim bi sigurno saznao njegovo ime. Pa, kako glasi ime Stvoritelja i što njegovo ime otkriva o njemu?

Iz hebrejskog dijela Biblije (često se naziva Stari zavjet) saznajemo kako glasi jedinstveno ime Stvoritelja. Ono je u drevnim manuskriptima prikazano s četiri hebrejska suglasnika koji se mogu transliterirati kao YHWH ili JHVH. Stvoriteljevo ime pojavljuje se oko 7 000 puta, što je daleko češće nego titule kao što su Bog ili Gospodin. Stoljećima su oni koji su čitali hebrejsku Bibliju upotrebljavali to osobno ime. Međutim, s vremenom se kod mnogih Židova pojavio praznovjeran strah od izgovaranja božanskog imena, pa iz tog razloga nije sačuvan njegov način izgovaranja.

“Izvorni se način izgovaranja na koncu izgubio; suvremeni pokušaji da ga se ponovno pronađe temelje se na pretpostavkama”, zapaža se u jednom židovskom komentaru na Drugu Mojsijevu. Istina, ne možemo sa sigurnošću reći kako je Mojsije izgovarao božansko  ime, koje možemo pronaći u 2. Mojsijevoj 3:16 i 6:3. No, iskreno govoreći, tko danas smatra da mora nastojati Mojsijevo ime ili Isusovo ime izgovarati točno onakvim glasom i intonacijom kakvom se govorilo u vrijeme kada su oni hodali Zemljom? Unatoč tome, ne ustežemo se od toga da govorimo o Mojsiju i Isusu upotrebljavajući njihovo ime. Time se želi reći da umjesto da se pretjerano zabrinjavamo time na koji je točno način jedan drevni narod koji je govorio drugačijim jezikom izgovarao Božje ime, zašto ne bismo koristili izgovor koji je uobičajen u našem jeziku? Naprimjer, izgovor “Jehova” u hrvatskom jeziku koristi se već nekih 150 godina, a i diljem svijeta još je uvijek uvelike prihvaćen kao izgovor Stvoriteljevog imena.

No, postoji nešto što je značajnije od pojedinosti vezanih uz izgovaranje imena. To je njegovo značenje. To ime na hebrejskom predstavlja kauzativni oblik glagola hawáh, što doslovno znači “postati” ili “pokazati se da jest”. The Oxford Companion to the Bible predlaže značenje “‘on prouzročuje da jest’ ili ‘prouzročit će da bude’”. Stoga, možemo reći da Stvoriteljevo osobno ime doslovno znači “on prouzročuje da postaje”. Zapazi da naglasak nije stavljen na Stvoriteljevo djelovanje koje se odvijalo u dalekoj prošlosti, kao što neki možda razmišljaju kada koriste izraz “Prauzrok”. Zašto nije?

Zato što je božansko ime povezano s onim što Stvoritelj namjerava činiti. U hebrejskom jeziku postoje u osnovi samo dva glagolska vremena, a ono koje je upotrijebljeno u Stvoriteljevom imenu “označava radnju (...) koja je u tijeku razvoja. Ono ne izražava samo trajanje neke radnje (...) već njezin razvoj od početka prema svršetku” (A Short Account of the Hebrew Tenses  [Kratki pregled glagolskih vremena u hebrejskom jeziku]). Da, pomoću svog imena Jehova se otkriva kao aktivni izvršitelj nauma. Iz toga saznajemo da on — putem progresivnog djelovanja — postaje Ispunjavatelj obećanjâ. Saznanje da Stvoritelj uvijek realizira svoje naume na mnoge ljude djeluje umirujuće i ohrabrujuće.

Dok Božje ime posreduje misao o naumu, mnogim je ljudima teško vidjeti pravi smisao svog vlastitog postojanja. Vide kako čovječanstvo upada iz jedne krize u drugu — ratove, elementarne nepogode, epidemije bolesti, siromaštvo i kriminal. Čak i kod onih rijetkih koji imaju toliko sreće da nekako uspijevaju izbjeći štetne posljedice toga često se javljaju izjedajuće sumnje u vezi s budućnosti i smislom života.

Biblija navodi sljedeći komentar: “Fizički je svijet bio podložen frustraciji, ne vlastitom željom, već voljom Stvoritelja, koji mu je, čineći ga takvim, pružio nadu da će jednog dana moći biti izbavljen (...) i sudjelovati u slavnoj slobodi djece Božje” (Rimljanima 8:20, 21, The New Testament Letters, J. W. C. Wanda). Izvještaj iz Prve Mojsijeve pokazuje da su ljudi svojevremeno bili u miru sa svojim Stvoriteljem. Reagiravši na neispravno ponašanje ljudi, Bog je iz opravdanih razloga čovječanstvo podvrgnuo okolnostima koje su na neki način stvorile frustraciju. Pogledajmo kako je došlo do toga, što nam to otkriva o Stvoritelju i što možemo očekivati u budućnosti.

Prema tom pisanom povijesnom izvještaju, za koji se u mnogim pogledima pokazalo da se može dokazati, prvi ljudi koji su bili stvoreni nazvani su Adam i Eva. Izvještaj pokazuje da oni nisu bili prepušteni tumaranju  bez nekog cilja ili uputa što se tiče Božje volje. Kao što bi to i svaki uviđavan ljudski otac pun ljubavi učinio za svoje potomstvo, Stvoritelj je ljudima pružio korisna uputstva. Rekao im je: “Plodite se i množite, i napunite zemlju i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!” (1. Mojsijeva 1:28, St).

Prema tome, prvi su ljudi imali sadržajan smisao života. Obuhvaćao je njihovu brigu za okoliš na Zemlji i zadatak da Zemlju nastane stanovnicima koji će biti dostojni povjerenja. (Usporedi Izaiju 11:9.) Nitko ne može s pravom okriviti Stvoritelja za trenutno stanje naše zagađene planete, kao da je on ljudima dao povoda da iskorištavaju i uništavaju Zemlju. Riječ ‘podložiti’ nije predstavljala dozvolu za iskorištavanje. To je podrazumijevalo kultivirati je i voditi brigu o planeti koja je povjerena ljudima da upravljaju njome (1. Mojsijeva 2:15). Štoviše, pred njima je stajala  trajna budućnost u kojoj su mogli taj smisleni zadatak sprovesti u djelo. Mogućnost da nikada ne umru, koja im je stajala u izgledu, podudara se s činjenicom da ljudi posjeduju daleko veći kapacitet mozga nego što se u potpunosti može iskoristiti tijekom životnog vijeka u trajanju od 70, 80, pa čak i 100 godina. Mozak je namijenjen za vječno korištenje.

Jehova Bog, kao producent i redatelj svog stvaranja, dao je ljudima slobodne ruke što se tiče toga na koji će način izvršiti njegov naum sa Zemljom i čovječanstvom. On nije bio niti pretjerano zahtjevan niti im je postavljao nepotrebna ograničenja. Adamu je, primjerice, dao zadatak u kojem bi svaki zoolog uživao — zadatak da proučava životinje i daje im imena. Nakon što je promatrao njihove karakteristike, Adam im je dao imena, od kojih su mnoga bila opisna (1. Mojsijeva 2:19). To je samo jedan primjer koji pokazuje kako su ljudi mogli koristiti svoje talente i sposobnosti u skladu s Božjim naumom.

Sigurno ti je razumljivo da bi mudri Stvoritelj čitavog svemira lako mogao zadržati kontrolu nad bilo kakvim okolnostima na Zemlji, čak i u slučaju kad bi ljudi odabrali nerazuman ili štetan način postupanja. Povijesni nam izvještaj kaže da je Bog Adamu dao samo jednu zapovijed koja mu je predstavljala ograničenje: “Jedi slobodno sa svakoga drveta u vrtu; ali s drveta od znanja dobra i zla, s njega ne jedi; jer u koji dan okusiš s njega, umrijećeš” (1. Mojsijeva 2:16, 17).

S tom se zapovijedi od ljudi zahtijevalo da priznaju Božje pravo da od njih traži poslušnost. Ljudi su još od Adamovog vremena pa sve do danas morali prihvatiti zakon gravitacije i živjeti u skladu s njim; bilo bi nerazumno i štetno postupati drugačije. Stoga zašto  da ljudi odbijaju živjeti u skladu s još jednim zakonom, ili zapovijedi, koji je postavio dobrotvoran Stvoritelj? Stvoritelj je jasno dao do znanja kakva će biti posljedica odbacivanja njegovog zakona, no Adamu i Evi pružio je mogućnost da mu dragovoljno budu poslušni. Iz tog izvještaja o ranoj prošlosti čovjeka nije teško uočiti da Stvoritelj dozvoljava ljudima da uživaju slobodu izbora. No, on ipak želi da njegova stvorenja budu nadasve sretna, što samo po sebi usljeđuje ukoliko žive u skladu s korisnim zakonima koje on daje.

U jednom od ranijih poglavlja zapazili smo da je Stvoritelj načinio inteligentna stvorenja koja se ne može vidjeti — duhovna stvorenja. Povijest o čovjekovim počecima otkriva da je jedno od tih duhovnih stvorenja postalo opsjednuto idejom o uzurpiranju Božjeg položaja. (Usporedi Ezehijela 28:13-14.) Zloupotrijebilo je slobodu izbora koju Bog pruža i namamilo je prve ljude da krenu u ono što moramo nazvati otvorenom pobunom. Drskim činom direktne neposlušnosti — time što su jeli s “drveta od znanja dobra i zla” — prvi je ljudski par otvoreno zahtijevao neovisnost od Božje vlasti. No i više od toga, njihovi su postupci pokazali da oni pristaju uz tvrdnju da Stvoritelj čovjeku uskraćuje nešto dobro. Bilo je to kao da su Adam i Eva zahtijevali pravo da sami  odlučuju što je dobro, a što loše — neovisno o tome kako njihov Tvorac procjenjuje stvari.

Bilo bi uistinu nerazumno da muškarci i žene odluče kako im zakon gravitacije nije po volji te da postupaju suprotno tom zakonu! Jednako je nerazborito bilo od Adama i Eve to što su odbacili Stvoriteljeva moralna mjerila. Bez ikakve sumnje, ljudi moraju računati na negativne posljedice kršenja Božjeg temeljnog zakona koji zahtijeva poslušnost jednako kao što i štetne posljedice usljeđuju onome tko se ne obazire na zakon gravitacije.

Povijest nam govori da je Jehova tada poduzeo određene mjere. Onog “dana” kada su Adam i Eva odbili vršiti Stvoriteljevu volju, počeli su propadati, približavajući se svojoj smrti baš kao što ih je Bog prethodno upozorio. (Usporedi 2. Petrovu 3:8.) To nam otkriva još jedan aspekt Stvoriteljeve osobnosti. On je Bog pravde, koji neće bespomoćno ignorirati ozbiljnu neposlušnost. On ima mudra i pravedna mjerila i drži ih se.

Ostajući dosljedan svojim izuzetnim svojstvima, on iz milosrđa nije odmah okončao ljudski život. Zašto? Zato što je bio zainteresiran za potomke Adama i Eve, koji još nisu bili niti začeti i nisu izravno snosili odgovornost za grešno postupanje svojih predaka. Božja briga za život koji je tek trebao biti začet posreduje nam sliku o tome kakav je Stvoritelj. On nije nemilosrdni sudac, lišen svakog osjećaja. Naprotiv, on je nepristran, spreman svakome pružiti priliku te iskazuje poštovanje prema svetosti ljudskog života.

Ovim se ne želi reći da su generacije ljudi nakon toga uživale u istim prekrasnim okolnostima u kakvima se nalazio prvi par. Time što je Stvoritelj dozvolio Adamovim potomcima da se pojave na sceni događaja,  “fizički je svijet bio podložen frustraciji”. Pa ipak, nije se radilo o situaciji krajnje frustriranosti ili beznađa. Prisjeti se da je u Rimljanima 8:20, 21 isto tako rečeno da je Stvoritelj “pružio nadu da će jednog dana moći biti izbavljen”. To je nešto o čemu bi bilo dobro malo više saznati.

Neprijatelj koji je prvi ljudski par vodio u pobunu označen je u Bibliji kao Sotona Đavo, što znači “protivnik” i “klevetnik”. U osudi koju je primio kao glavni inicijator pobune Bog ga je obilježio kao neprijatelja, ali je istovremeno položio temelj kako bi ljudi u budućnosti imali nadu. Bog je rekao: “Postavit ću neprijateljstvo između tebe [Sotone] i žene i između sjemena tvojega i sjemena njezina. Ono će ti zgnječiti glavu, a ti ćeš mu zgnječiti petu” (1. Mojsijeva 3:15, NW). Ovdje se očigledno radi o figurativnom, ili slikovitom, načinu izražavanja. Što to znači kada se kaže da treba doći izvjesno ‘sjeme’?

Neki drugi dijelovi Biblije rasvjetljuju ovaj intrigantan redak. Oni otkrivaju da je povezan s činjenicom da Jehova postupa u skladu sa svojim imenom i prouzročuje da “postaje” ono što je potrebno da bi se ispunio njegov naum s ljudima na Zemlji. Čineći to, on se poslužio jednom određenom nacijom, a povijesni izvještaj o tome kako je komunicirao s tom drevnom nacijom tvori značajan dio Biblije. Pogledajmo ukratko taj važan povijesni izvještaj. To će nam pružiti mogućnost da još više saznamo o svojstvima našeg Stvoritelja. Doista, o njemu možemo saznati mnogo toga što je od neprocjenjive vrijednosti ako krenemo u daljnje istraživanje knjige koju je on čovječanstvu stavio na raspolaganje, Biblije.