JESI li ikada sanjao o tome da živiš boljim životom, bilo tamo gdje sada živiš bilo u nekom tropskom raju? Većina nas ponekad sanja o tome.

Godine 1891. francuski je umjetnik Paul Gauguin u potrazi za takvim životom otišao u Francusku Polineziju. Međutim, ubrzo se morao suočiti sa stvarnošću. Razuzdan život kakav je u prošlosti vodio donio je, kako njemu tako i drugim ljudima, bolest i patnju. Osjećajući da mu se smrt sve više približava, naslikao je ono što se opisuje kao “posljednji izražaj umjetničke snage”. Knjiga Paul Gauguin 1848-1903—The Primitive Sophisticate navodi: “Spektar čovjekove aktivnosti koji obuhvaća ta slika proteže se kroz čitavi život, od rođenja pa do smrti. (...) On je prikazao život kao veliki misterij.”

Gauguin je tu sliku nazvao “Odakle dolazimo? Tko smo? Kamo idemo?” *

Ta ti pitanja možda zvuče poznato. Postavljaju ih mnogi ljudi koji razmišljaju o stvarima oko sebe. Nakon što je spomenuo čovjekov napredak u pogledu znanosti i tehnike, jedan je urednik The Wall Street Journala napisao: “Kad razmišljamo o samom čovjeku, njegovim dilemama, njegovom mjestu u svemiru, ne znamo puno više nego što smo znali na početku. Još nas uvijek muče pitanja tko smo, zašto smo ovdje i kamo idemo.”

Istina, neki su ljudi zaokupljeni brigom za obitelj, zarađivanjem za život, putovanjem ili nekim drugim osobnim interesima budući da ne znaju ni za kakav drugi smisao života. Albert Einstein je jednom prilikom rekao:  “Čovjek koji svoj život smatra besmislenim ne samo da je nesretan već jedva da je i sposoban za život.” Razmišljajući u sličnom pravcu, neki nastoje svoj život učiniti smislenim tako što se bave umjetnošću, znanstvenim istraživanjem ili humanitarnim akcijama kako bi zaustavili patnje. Poznaješ li ti neke takve osobe?

Razumljivo je da se pojavljuju temeljna pitanja o smislu života. Koliki se samo roditelji, kada vide da je neko dijete umrlo od malarije ili neke druge bolesti, pitaju: Čemu takve patnje? Ima li to smisla? Slična pitanja dovode u nedoumicu i mnoge mlade muškarce i žene koji promatraju siromaštvo, bolesti i nepravdu. Brutalni ratovi često navode ljude da se pitaju postoji li uopće smisao života.

Čak i ako osobno nisi doživio takve nevolje, mogao bi se složiti s profesorom Freemanom Dysonom, koji je rekao:  “Dijelim mišljenje mnogih uvaženih ljudi kada ponovno postavljam pitanja [koja je i jedan čovjek iz Biblije po imenu] Job postavio. Zašto patimo? Zašto je svijet toliko nepravedan? Koja je svrha boli i nevolja?” I ti bi možda želio dobiti odgovore na ta pitanja.

Pronalaženje zadovoljavajućih odgovora sasvim bi sigurno u tom pogledu značilo pozitivnu promjenu. Jedan je profesor, koji je pretrpio strahote koncentracionog logora Auschwitz, zapazio: “Ništa na svijetu (...) ne može tako djelotvorno pomoći nekome da preživi ma i najgore okolnosti kao što to može spoznaja da njegov život ima smisao.” On je smatrao da je čak i mentalno zdravlje osobe povezano s ovim traganjem za smislom.

Mnogi su kroz stoljeća tražili odgovore putem religije. Kada je Gautama (Buddha) vidio prizor bolesnog čovjeka, ostarjelog čovjeka i mrtvog čovjeka, tražio je prosvjetljenje, ili smisao, u religiji, ali bez vjerovanja u Boga kao osobu. Drugi su se pak okrenuli svojoj crkvi.

No, kako je s ljudima u današnje vrijeme? Mnogi se usredotočuju na znanost i odbacuju religiju i “Boga”, smatrajući ih nevažnima. “Što više znanost napreduje”, komentira se u djelu Religion and Atheism, “to manje mjesta čini se ostaje za Boga. Bog je postao raseljeno lice.”

Ustvari, trend odbacivanja religije ili Boga vuče korijene od filozofija ljudi koji su isticali čisto mišljenje. Charles Darwin smatrao je da “prirodna selekcija” bolje objašnjava živi svijet nego ideja o postojanju Stvoritelja. Sigmund Freud naučavao je da je Bog iluzija. A gledište da je ‘Bog mrtav’ postoji još od Friedricha Nietzschea i održalo se sve do našeg vremena. Slično je i s istočnjačkim filozofijama. Učitelji budizma smatraju  da nema potrebe poznavati Boga. Što se tiče šintoističkog gledišta, profesor Tetsuo Yamaori rekao je da “bogovi nisu ništa drugo do ljudi”.

Iako je skeptičan stav u pogledu postojanja Stvoritelja vrlo raširen, je li opravdan? Vjerojatno su ti poznati primjeri ‘znanstvenih činjenica’ koje su u prošlosti bile općeprihvaćene no za koje je s vremenom dokazano da su potpuno pogrešne. Gledišta kao što je ono da je ‘Zemlja ravna’ i da se ‘čitavi svemir okreće oko zemaljske kugle’ prevladavala su stoljećima, no sada znamo da stvari izgledaju sasvim drugačije.

Kako je sa znanstvenim idejama koje su uslijedile kasnije? Naprimjer, filozof iz 18. stoljeća David Hume — ne prihvaćajući ideju o postojanju Stvoritelja — nije mogao ponuditi objašnjenje o složenoj biološkoj konstrukciji na Zemlji. Darwinova je teorija iznijela pretpostavku o tome kako su se životni oblici razvili, no nije objasnila kako je život započeo niti koji je njegov smisao kad smo mi ljudi u pitanju.

Zbog toga mnogi znanstvenici, jednako kao i laici, shvaćaju da tu nešto nedostaje. Znanstvene teorije mogu pokušati objasniti kako?, no ključna pitanja usredotočuju se na zašto? To utječe čak i na ljude koji su odrasli u sredini gdje je uvriježeno vjerovanje u Stvoritelja. Jedna je mlada studentica povijesti iz Evrope rekla: “Po mom mišljenju, Bog je mrtav. Kad bi on doista postojao, tada u svijetu ne bi vladao takav nered: nevini ljudi gladuju; životinjske vrste izumiru. (...) Ideja o Stvoritelju je besmislica.” Uzevši u obzir stanje kakvo vlada na Zemlji, mnogi ne mogu razumjeti zašto Stvoritelj — uz pretpostavku da postoji — ne poboljša situaciju.

No ipak, moramo priznati da je razlog zašto mnogi odbacuju postojanje Stvoritelja to što oni ne žele vjerovati.  “Kad bi mi i sam Bog osobno rekao da moram promijeniti svoj život”, rekao je jedan evropski industrijalac jednom namješteniku, “ja to ipak ne bih učinio. Želim živjeti svoj život onako kako ja hoću.” Očito je da neki smatraju kako bi priznavanje autoriteta Stvoritelja došlo u sukob s njihovom slobodom ili s načinom života koji preferiraju. Takve osobe možda izjavljuju: ‘Ja vjerujem samo u ono što vidim, a ne vidim nikakvog nevidljivog Stvoritelja.’

Neovisno o tome zašto pojedinci ‘odbacuju Stvoritelja’, pitanja o životu i njegovom smislu i dalje stoje. Nakon što je čovjek počeo istraživati svemir, teologa Karla Bartha upitalo se za mišljenje o ovom trijumfu tehnologije. On je rekao: “Time nije riješen niti jedan od problema zbog kojih ja noću ne mogu spavati.” U današnje vrijeme čovjek leti svemirom te velikom brzinom napreduje na polju cyberspacea. No unatoč tome, ljudi koji razmišljaju uviđaju da je u svemu tome potrebno imati svrhu, nešto što će njihovom životu dati smisao.

Pozivamo sve koji bez predrasuda gledaju na stvari da razmotre ovu temu. U knjizi Belief in God and Intellectual Honesty (Vjerovanje u Boga i intelektualno poštenje) zapaža se da osobu koja je “intelektualno poštena” karakterizira “spremnost da pomno ispita je li ono što vjeruje istina” te da “u dostatnoj mjeri pokloni pažnju drugim raspoloživim dokazima”.

Što se tiče teme koju ćemo razmatrati, takvi ‘raspoloživi dokazi’ mogu nam pomoći da ustanovimo postoji li Stvoritelj koji je stvorio život i svemir. I ako Stvoritelj postoji, kakav bi on mogao biti? Da li Stvoritelj ima osobnost koja je povezana s našim životom? Razmatranje tih pitanja može nam rasvijetliti način kako naš život može postati smislen i pun zadovoljstva.