“TKO će reći odakle se sve to rodilo i kako se zbilo stvaranje?” Ovo se pitanje može pronaći u spjevu pod naslovom “Pjesma postanka”. Napisan je na sanskrtu prije više od 3 000 godina i dio je Rig-Vede, hinduističke svete knjige. Pjesnik je izrazio sumnju u to da čak i mnogi hinduistički bogovi mogu znati “kako se zbilo stvaranje” zato što su i “sami bogovi postali nakon stvaranja” (naglašeno od nas).

Spisi iz Babilona i Egipta navode slične mitove o rođenju njihovih bogova u svemiru koji je već postojao. Međutim, ključni je problem kod toga to što ti mitovi ne navode odakle je prvobitno nastao svemir. No, ustanovit ćeš da se jedan izvještaj o stvaranju u tome razlikuje. Ovaj osobit izvještaj, odnosno Biblija, započinje riječima: “U početku stvori Bog nebo i zemlju” (1. Mojsijeva 1:1).

Mojsije je tu jednostavnu, vrlo dojmljivu izjavu zapisao prije nekih 3 500 godina. Ona se usredotočuje na Stvoritelja, Boga, koji nadilazi materijalan svemir zato što ga je on načinio, te je prema tome postojao prije njega. Ta ista knjiga naučava da je ‘Bog Duh’, što znači da postoji u obliku koji nije vidljiv za naše oči (Ivan 4:24). U današnje vrijeme čovjek si lakše može predstaviti takav oblik postojanja, budući da znanstvenici izvještavaju o postojanju snažnih neutronskih zvijezda i crnih rupa u svemiru — nevidljivih objekata koji se mogu otkriti putem učinaka koje stvaraju.

Vrijedno je zapaziti da Biblija izvještava: “Postoje nebeska tijela i zemaljska tijela; ali je slava nebeskih  tijela jedne vrste, a slava zemaljskih tijela drugačije vrste” (1. Korinćanima 15:40, 44, NW). Ovo se ne odnosi na nevidljivu kozmičku materiju koju proučavaju astronomi. Ovdje spomenuta “nebeska tijela” predstavljaju duhovna tijela inteligentnih bića. ‘Tko još, osim Stvoritelja’, mogao bi se pitati, ‘ima duhovno tijelo?’

Biblijski izvještaj pokazuje da vidljivo područje nije bilo prvo na redu u procesu stvaranja. Ovaj drevni izvještaj o stvaranju navodi da je prvi korak u stvaranju bio postanak jedne druge duhovne osobe, prvorođenog Sina. On je “prvorođenac svakoga stvorenja” ili “početak stvaranja Božjeg” (Kološanima 1:15, St; Otkrivenje 3:14, NW). Ova prva stvorena osoba bila je jedinstvena.

 Bilo je to jedino stvorenje koje je stvorio izravno Bog i bilo je obdareno velikom mudrošću. Ustvari, jedan je kasniji pisac, kralj glasovit po svojoj mudrosti, ovog Sina opisao kao ‘predradnika’, koji je upotrijebljen za izvršavanje svih djela stvaranja koja su nakon toga uslijedila (Priče Salamunove 8:22, 30, NW; vidi i Jevrejima 1:1, 2). O njemu je u prvom stoljeću učitelj po imenu Pavao napisao sljedeće: “Kroz [“posredstvom”, NW] njega bi sazdano sve što je na nebu i što je na zemlji, što se vidi i što se ne vidi” (Kološanima 1:16; usporedi Ivana 1:1-3).

Koje su to nevidljive stvari na nebu koje je Stvoritelj sazdao posredstvom svog Sina? Dok astronomi izvještavaju kako postoje milijarde zvijezda i nevidljivih crnih rupa, Biblija ovdje ukazuje na stotine milijuna duhovnih stvorenja — koja imaju duhovna tijela. ‘Čemu’, mogli bi neki upitati, ‘stvarati takva nevidljiva, inteligentna bića?’

Baš kao što proučavanje svemira može pružiti odgovore na neka pitanja o njegovom Uzroku, proučavanje Biblije može nam pružiti važne informacije o njezinom Autoru. Primjerice, Biblija nam kaže da je on ‘sretan Bog’ čije namjere i postupci odražavaju ljubav (1. Timoteju 1:11, NW; 1. Ivanova 4:8). Možemo stoga doći do logičnog zaključka da je Bog odlučio imati društvo drugih inteligentnih duhovnih osoba koje će također uživati u životu. Svaka bi imala zadovoljavajuć posao koji je koristan za sve te bi davala svoj doprinos u Stvoriteljevom naumu.

Ništa ne ukazuje na to da su ta duhovna stvorenja u svojoj poslušnosti Bogu trebala biti slična robotima. Umjesto toga, on im je podario inteligenciju i slobodnu volju. Izvještaji iz Biblije upućuju na to da Bog podržava slobodu misli i slobodu postupaka —  pouzdano uvjeren da to ne predstavlja trajnu prijetnju u pogledu mira i sklada u svemiru. Pavao je, koristeći Stvoriteljevo osobno ime koje se može pronaći u hebrejskoj Bibliji, napisao: “A Jehova je Duh; a gdje je duh Jehovin, tamo je sloboda” (2. Korinćanima 3:17, NW).

Što su vidljive stvari koje je Bog stvorio posredstvom svog prvorođenog Sina? One obuhvaćaju naše Sunce i sve druge milijarde zvijezda i oblika materije koji sačinjavaju svemir. Pruža li nam Biblija ikakvu predodžbu o tome na koji je način Bog ni iz čega sve to stvorio? Saznajmo to, istražujući Bibliju u svjetlu suvremene znanosti.

U 18. stoljeću znanstvenik Antoine-Laurent Lavoisier bavio se proučavanjem težine materije. Zapazio je da je težina produkta nakon odvijanja neke kemijske reakcije jednaka ukupnoj težini polaznih sastojaka. Naprimjer, nakon gorenja papira uz prisutnost kisika, dobiveni pepeo i plinovi imaju jednaku težinu kao i polazni papir i kisik. Lavoisier je postavio zakon — ‘zakon o očuvanju mase, ili materije’. Godine 1910. u The Encyclopædia Britannica navedeno je objašnjenje: “Materiju se ne može niti načiniti niti uništiti.” To se doimalo razumnim, barem u to vrijeme.

Međutim, 1945. eksplozijom atomske bombe u japanskom gradu Hiroshimi javno je razotkrivena manjkavost Lavoisierovog zakona. Tijekom takve eksplozije natkritične mase urana formiraju se različiti oblici materije, no njihova ukupna masa manja je od mase polaznog urana. Zašto dolazi do gubitka? Zato što se izvjesna količina mase urana pretvara u strahovitu provalu energije.

 Još jedan problem što se tiče Lavoisierovog zakona o očuvanju materije izbio je na vidjelo 1952. prilikom detonacije jedne termonuklearne naprave (hidrogenske bombe). Tijekom te eksplozije spajanjem atoma vodika nastao je helij. No, masa dobivenog helija bila je manja od mase polaznog vodika. Izvjestan dio mase vodika pretvoren je u eksplozivnu energiju, stvarajući pritom eksploziju daleko razornijeg učinka od bombe koja je bačena na Hiroshimu.

Kao što su pokazale ove eksplozije, mala količina materije predstavlja ogromnu količinu energije. Ova veza između materije i energije objašnjava energiju Sunca, koje nam omogućava da budemo živi i zdravi. O kakvoj se vezi radi? Pa, 40-ak godina ranije, 1905, Einstein je predvidio da postoji određena povezanost između materije i energije. Mnogima je poznata njegova  jednadžba koja glasi E=mc². * Nakon što je Einstein sastavio formulu kojom je opisao tu povezanost, drugi su znanstvenici sada bili u mogućnosti objasniti na koji način Sunce već milijardama godina ne prestaje sjati. U unutrašnjosti Sunca konstantno se odvijaju termonuklearne reakcije. Na taj način, Sunce svake sekunde pretvori oko 564 milijuna tona vodika u 560 milijuna tona helija. To znači da se oko 4 milijuna tona materije pretvara u solarnu energiju, a sićušni dio nje stiže na Zemlju i podržava život.

Važno je zapaziti da je moguć i obrnut proces. “Energija se pretvara u materiju kada se subatomske čestice pri velikim brzinama sudaraju, te se stvaraju nove čestice veće težine”, objašnjava The World Book Encyclopedia. Znanstvenici u ograničenoj mjeri postižu taj učinak, koristeći ogromne strojeve koji se nazivaju akceleratori čestica u kojima se subatomske čestice pri izvanredno velikim brzinama sudaraju, stvarajući materiju. “Ponavljamo jedno od svemirskih čuda — pretvaranje energije u materiju”, objašnjava dobitnik Nobelove nagrade, fizičar dr. Carlo Rubbia.

‘U redu’, mogao bi netko reći, ‘no kakve to veze ima s izvještajem o stvaranju koji mogu pročitati u Bibliji?’ Pa, Biblija kao takva nije znanstveni udžbenik, no ona se ipak pokazuje kao aktualna te je u skladu sa znanstvenim činjenicama. Biblija, od početka do kraja, skreće pažnju na Onoga koji je stvorio svu materiju u svemiru, na vrhunskog Znanstvenika (Nehemija 9:6; Djela apostolska 4:24; Otkrivenje 4:11). I ona jasno pokazuje povezanost između energije i materije.

Naprimjer, Biblija poziva čitatelje da učine sljedeće: “Podignite visoko oči svoje i gledajte. Tko je to stvorio?  Onaj koji na broj izvodi vojsku njihovu i sve ih čak imenom zove. Zbog obilja dinamične energije, i jer je jake moći, ne izostaje ni jedno” (Izaija 40:26, NW). Da, Biblija kaže da je izvor silne dinamične energije — Stvoritelj — prouzročio nastajanje materijalnog svemira. To se u potpunosti podudara sa suvremenom tehnologijom. Već samo iz tog razloga biblijski izvještaj o stvaranju zaslužuje naše duboko poštovanje.

Nakon što su na nebu stvorili kako nevidljive tako i vidljive stvari, Stvoritelj i njegov prvorođeni Sin usredotočili su se na Zemlju. Kako je nastala? Bog je mogao izravno proizvesti različite kemijske elemente od kojih se sastoji naša planeta, pretvarajući neizmjernu dinamičnu energiju u materiju za što fizičari u današnje vrijeme kažu da je moguće. Ili, prema onome što mnogi znanstvenici vjeruju, Zemlja se mogla formirati iz materije koja je izbačena prilikom eksplozije supernove. No, tko uopće i može reći nije li se možda pak radilo o nekoj kombinaciji metoda, ovih upravo spomenutih i nekih drugih koje znanstvenici još uvijek nisu otkrili? Kakav god da je proces upotrijebljen, Stvoritelj je dinamičan Izvor elemenata koji sačinjavaju Zemlju, što uključuje i sve minerale koji su nužni za održavanje našeg života.

Vjerojatno shvaćaš da formiranje Zemlje podrazumijeva mnogo više od samo nabavljanja svih  potrebnih materijala u ispravnim omjerima. Zemljina veličina, njezina rotacija i udaljenost od Sunca, kao i nagib njezine osi te gotovo kružni oblik njezine putanje oko Sunca, također su trebali biti precizni i odgovarajući — baš takvi kakvi jesu. Stvoritelj je očito pokrenuo djelovanje prirodnih kružnih tokova koji omogućavaju da naša planeta bude podobna za održavanje života u obilnim razmjerima. S punim pravom možemo prema svemu tome osjećati divljenje. No, predstavi si kako su samo reagirali nebeski duhovni sinovi dok su promatrali stvaranje Zemlje i života na njoj! Jedna biblijska knjiga kaže da su ‘radosno zajednički klicali’ i “počeli s odobravanjem uzvikivati” (Job 38:4, 7, NW).

Prvo poglavlje Biblije djelomice navodi pojedinosti o nekim bitnim koracima koje je Bog poduzeo dok je pripremao Zemlju da bi na njoj uživali ljudi. To poglavlje ne pruža svaku pojedinost; ne trebamo se prilikom čitanja dati omesti ako ono ne navodi potankosti koje čitaoci iz drevnog doba ionako ne bi mogli razumjeti. Naprimjer, pišući to poglavlje, Mojsije nije opisao djelovanje mikroskopskih algi ili bakterija. Takvi su životni oblici prvi put postali vidljivi ljudima nakon što je u 16. stoljeću izumljen mikroskop. Isto tako, Mojsije nije posebice naveo izvještaj o dinosaurima, čije je postojanje ustanovljeno pronalaženjem fosila u 19. stoljeću. Umjesto toga, Mojsije je bio nadahnut da upotrijebi riječi koje su bile razumljive ljudima iz njegovog vremena — no riječi koje su bile i točne u svemu što je njima rečeno o stvaranju Zemlje.

Dok ćeš čitati 1. poglavlje Prve Mojsijeve (ili Knjige Postanka), od 3. retka pa nadalje, vidjet ćeš da je  podijeljeno na šest “dana” stvaranja. Neki tvrde da se radilo o doslovnim danima u trajanju od 24 sata, što bi značilo da je čitav svemir i život na Zemlji bio stvoren za manje od tjedan dana! Međutim, lako možeš ustanoviti da to nije ono što Biblija naučava. Knjiga Prva Mojsijeva bila je napisana na hebrejskom. Na tom se jeziku riječ “dan” odnosi na određeni vremenski period. Može se raditi ili o dugotrajnom periodu ili o doslovnom danu od 24 sata. U Prvoj Mojsijevoj čak se i o svih šest “dana” govori zajednički kao o jednom dugotrajnom periodu — ‘danu u kojem Jehova bijaše učinio nebo i zemlju’ (1. Mojsijeva 2:4, Škarić; usporedi 2. Petrovu 3:8). Ustvari, Biblija pokazuje da “dani”, ili razdoblja, stvaranja obuhvaćaju tisuće godina.

To se može vidjeti iz onoga što Biblija kaže o sedmom “danu”. Izvještaj za svaki od prvih šest “dana” završava riječima: “I bi veče i bi jutro, dan prvi” i tako dalje. Međutim, tu izjavu nećeš pronaći nakon izvještaja o sedmom “danu”. A u prvom stoljeću n. e., neke 4 000 godina kasnije u povijesti, u Bibliji se na sedmi “dan” počivanja ukazivalo kao na dan koji još uvijek traje (Jevrejima 4:4-6). Stoga je sedmi “dan” bio period koji se protezao tijekom nekoliko tisuća godina, pa logički možemo doći do istog zaključka i kad se radi o prvih šest “dana”.

Izgleda da se Zemlja već kretala po ustaljenoj putanji oko Sunca te je bila sferičnog oblika i prekrivena vodom prije nego što je započelo šest “dana”, ili perioda, osobitih djela stvaranja. “Bila je tama nad površinom vodene dubine” (1. Mojsijeva 1:2, NW). U tom je ranom stadiju nešto — možda neka smjesa vodene  pare, drugih plinova i vulkanske prašine — sigurno sprečavalo da Sunčeva svjetlost dopire do površine Zemlje. Biblija na sljedeći način opisuje prvi period stvaranja: “Bog je nadalje rekao: ‘Neka bude svjetlost’; i postepeno je nastajala svjetlost”, odnosno doprla je do površine Zemlje (1. Mojsijeva 1:3, prijevod J. W. Wattsa).

Izraz “postepeno je nastajala” s preciznošću izražava oblik hebrejskog glagola koji je ovdje upotrijebljen, pokazujući da se radi o progresivnom djelovanju za koje je potrebno vrijeme da bi se privelo kraju. Svatko tko zna čitati hebrejski jezik može nekih 40 puta pronaći taj glagolski oblik u 1. poglavlju Prve Mojsijeve i to je ključ za razumijevanje tog poglavlja. Ono što je Bog započeo stvarati u simboličnu večer nekog perioda, ili razdoblja, stvaranja postepeno je postajalo jasno, ili vidljivo, nakon jutra tog “dana”. * Osim toga, ono što je započeto u jednom periodu nije nužno moralo biti  u potpunosti završeno kada je započeo sljedeći period. Naprimjer, svjetlost se postepeno počela pojavljivati prvog “dana”, no tek se tijekom četvrtog perioda stvaranja moglo vidjeti Sunce, Mjesec i zvijezde (1. Mojsijeva 1:14-19).

Prije nego što je trećeg “dana” stvaranja Stvoritelj prouzročio pojavljivanje kopna, izvjesnu količinu vode podignuo je u zrak. Kao rezultat toga, Zemlja je bila obavijena omotačem od vodene pare. * Drevni izvještaj ne opisuje — niti bi trebao opisivati — kakvi su procesi pritom korišteni. Umjesto toga, Biblija svoju pažnju usredotočuje na prostranstvo između gornje vode i vode na površini. Ona to prostranstvo naziva nebom. Ljudi čak i u današnje vrijeme koriste taj izraz kad govore o atmosferi u kojoj lete ptice i avioni. Bog je u odgovarajuće vrijeme ovo atmosfersko nebo ispunio mješavinom plinova koji su nužni za život.

Međutim, za vrijeme tih “dana” stvaranja voda na površini povukla se i tako se pojavilo kopno. Koristeći možda geološke sile koje još uvijek uzrokuju pomicanje Zemljinih ploča, Bog je vjerojatno uzdigao oceanske hrptove kako bi formirao kontinente. Time bi iznad površine vode nastalo kopno, a ispod bi nastale duboke oceanske doline, koje su oceanografi u naše vrijeme ucrtali u karte te ih s velikim zanimanjem istražuju. (Usporedi Psalam 104:8, 9.) Nakon  formiranja kopna, uslijedio je još jedan niz čudesnih događaja. Čitamo: “Opet reče Bog: neka pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi sjeme, i drvo rodno, koje radja rod po svojim vrstama, u kojem će biti sjeme njegovo na zemlji. I bi tako” (1. Mojsijeva 1:11).

Kao što je podrobnije navedeno u prethodnom poglavlju (“Stvaralačka djela — što stoji iza njih?”), fotosinteza je neophodna za biljke. Stanica zelene biljke sadrži velik broj manjih dijelova koji se nazivaju kloroplasti i koji dobivaju energiju od Sunčeve svjetlosti. “Ove tvornice mikroskopskih razmjera”, objašnjava knjiga Planet Earth, “proizvode šećer i škrob (...). Nijedan čovjek nije nikada konstruirao tvornicu koja bi bila produktivnija od kloroplasta ili za čijim bi proizvodima vladala veća potražnja.”

Doista, kloroplasti su bili nužni za kasniji opstanak životinjskog svijeta. Pored toga, bez zelenih biljaka Zemljina bi atmosfera bila prekomjerno bogata ugljik-dioksidom, a mi bismo umrli od vrućine i nedostatka kisika. Neki stručnjaci navode zapanjujuća objašnjenja o tome kako se razvio život ovisan o fotosintezi. Primjerice, oni kažu da kada je jednostaničnim organizmima u vodi počelo ponestajati hrane, “nekoliko je stanica, odigravši ulogu pionira, na koncu pronašlo rješenje. Izumile su fotosintezu.” No, je li to uistinu moguće? Fotosinteza je toliko složen proces da znanstvenici još uvijek pokušavaju odgonetnuti njegove tajne. Misliš li da se autoreproduktivni život ovisan o fotosintezi pojavio nekim neobjašnjivim i spontanim putem? Ili nalaziš da je razumnije vjerovati kako je njegovo postojanje rezultat inteligentnog, svrhovitog stvaranja, kao što kaže izvještaj Prve Mojsijeve?

Pojavljivanje novih vrsta iz biljnog svijeta možda nije završilo trećeg “dana” stvaranja. Ono se moglo  čak nastaviti sve do šestog “dana”, kada je Stvoritelj ‘zasadio vrt u Edenu’ i ‘učinio da nikne iz zemlje svakojako drveće lijepo za gledanje i dobro za jelo’ (1. Mojsijeva 2:8, 9). A Zemljina se atmosfera, kao što je već spomenuto, vjerojatno četvrtog “dana” raščistila, tako da je na planetu Zemlju mogla dopirati veća količina svjetlosti sa Sunca i drugih nebeskih tijela.

Stvoritelj je nadalje tijekom petog “dana” stvaranja mora i atmosfersko nebo stao puniti novim oblikom života — ‘živim dušama’ — različitim od vegetacije. Zanimljivo je da biolozi, između ostalog, govore o biljnom carstvu i o životinjskom carstvu te ih dijele na podvrste. Hebrejska riječ koja je prevedena kao ‘duša’ znači “onaj koji diše”. Biblija ujedno kaže da “žive duše” imaju krv. Stoga možemo zaključiti da su se stvorenja koja posjeduju dišni sustav i krvotok — obitavaoci mora i neba koji imaju sposobnost disanja — počela pojavljivati u petom periodu stvaranja (1. Mojsijeva 1:20; 9:3, 4).

Šestog je “dana” Bog više pažnje posvetio kopnu. Stvorio je “domaće” životinje i “divlje” životinje, s tim da je takav opis imao odgovarajuće značenje u vrijeme kada je Mojsije zapisao taj izvještaj (1. Mojsijeva 1:24, NW). Prema tome, kopneni sisavci načinjeni su u tom šestom periodu stvaranja. No, što je s ljudima?

Drevni nam izvještaj kaže da je Stvoritelj na koncu odlučio proizvesti doista jedinstveni oblik života na Zemlji. Svom je nebeskom Sinu rekao: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci — svoj zemlji — i svim gmizavcima što puze po zemlji!” (1. Mojsijeva 1:26, St). Čovjek bi, prema tome, u  duhovnom pogledu bio odraz svog Tvorca, ispoljavajući njegova svojstva. Pored toga, čovjek bi imao sposobnost usvajanja ogromne količine znanja. Stoga bi ljudi mogli djelovati raspolažući inteligencijom koja nadmašuje inteligenciju bilo koje životinje. Ujedno, za razliku od životinja, čovjek je načinjen sa sposobnošću da postupa odgovarajuće vlastitoj slobodnoj volji, a ne tako da njime većinom upravlja instinkt.

Posljednjih se godina znanstvenici vrlo opsežno bave istraživanjem ljudskih gena. Uspoređujući genetske obrasce kod ljudi diljem Zemlje, pronašli su očevidne dokaze koji upućuju na to da svi ljudi imaju zajedničkog pretka, izvor DNA koji je zajednički svim ljudima koji su ikada živjeli, a to uključuje i svakoga od nas. Godine 1988. časopis Newsweek izvijestio je o tim pronalascima u izvještaju pod naslovom “Potraga za Adamom i Evom”. Te su se studije temeljile na proučavanju jednog tipa mitohondrijske DNA, genetskog materijala koji prenose samo žene. Izvještaji iz 1995. u vezi s istraživanjem DNA kod muškaraca upućuju na isti zaključak — zaključak da je “postojao neki predak ‘Adam’, čiji genetski materijal na [Y] kromosomu posjeduje svaki čovjek koji danas živi na Zemlji”, kako je to formulirao časopis Time. Neovisno o tome jesu li ti pronalasci točni u svakoj pojedinosti ili pak nisu, oni jasno pokazuju da je povijest koju nalazimo u Prvoj Mojsijevoj izuzetno vjerodostojna te da je njezin autor Onaj tko se tada nalazio na sceni događaja.

Kakva je samo kulminacija nastala kada je Bog spojio neke elemente zemlje kako bi načinio svog prvog ljudskog sina, kojeg je nazvao Adam! (Luka 3:38). Povijesni nam izvještaj govori da je Stvoritelj zemaljske kugle i života na njoj smjestio čovjeka kojeg je načinio  u jedno područje nalik vrtu “da ga obrađuje i čuva” (1. Mojsijeva 2:15, St). U to je vrijeme Stvoritelj možda još uvijek stvarao nove vrste životinja. Biblija navodi: “Bog stvori od zemlje sve zvijeri poljske i sve ptice nebeske, i dovede k Adamu da vidi kako će koju nazvati, pa kako Adam nazove koju životinju onako da joj bude ime” (1. Mojsijeva 2:19). Biblija ni na koji način ne daje zaključiti da je prvi čovjek Adam bio tek mitski lik. Baš naprotiv, on je bio stvarna osoba — čovjek koji razmišlja i ima osjećaje — koja je mogla s radošću raditi u tom rajskom domu. Svakog je dana saznavao sve više o onome što je njegov Stvoritelj načinio i o tome kakav je On — njegovim svojstvima, njegovoj osobnosti.

Zatim, nakon perioda čije trajanje nije konkretno navedeno, Bog je stvorio prvu ženu da bude Adamova supruga. Bog je zatim njihovom životu pružio značajniji smisao, dajući im sljedeći sadržajan zadatak: “Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je  podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!” (1. Mojsijeva 1:27, 28, St). Ništa ne može promijeniti ovaj naum koji je Stvoritelj objavio, naime naum da čitava Zemlja treba biti pretvorena u raj ispunjen sretnim ljudima koji žive u miroljubivim odnosima, kako međusobno tako i sa životinjama.

Materijalan svemir, što podrazumijeva i našu planetu te život na njoj, očit je dokaz Božje mudrosti. Stoga je on očigledno mogao predvidjeti mogućnost da bi, s vremenom, neki ljudi mogli odlučiti postupati neovisno ili buntovnički, unatoč činjenici da je on Stvoritelj i Davatelj života. Takva bi pobuna mogla poremetiti veličanstveno djelo stvaranja globalnog raja. Izvještaj kaže da je Bog pred Adama i Evu stavio jednostavan ispit koji ih je podsjećao na potrebu da budu poslušni. Neposlušnost bi, rekao je Bog, imala za posljedicu gubitak života koji im je on podario. Bio je to brižan Stvoriteljev čin da naše prapretke upozori na opasnost grešnog postupanja koje bi utjecalo na sreću čitavog ljudskog roda (1. Mojsijeva 2:16, 17).

Na kraju šestog “dana” Stvoritelj je načinio sve što je bilo neophodno za ispunjavanje svog nauma. S pravom je mogao proglasiti da je sve što je učinio ‘veoma dobro’ (1. Mojsijeva 1:31). Biblija sada uvodi još jedan važan vremenski period, govoreći da Bog “počinu u sedmi dan od svijeh djela svojih, koja učini” (1. Mojsijeva 2:2, naglašeno od nas). Budući da se Stvoritelj ‘ne umara i ne sustaje’, zašto ga se opisuje kao da počiva? (Izaija 40:28, St). To ukazuje na to da je prestao činiti materijalna djela stvaranja; povrh toga, on počiva znajući da ništa, čak ni pobuna na nebu ili na Zemlji, ne može osujetiti ispunjenje njegovog veličanstvenog  nauma. Bog je s pouzdanjem blagoslovio sedmi “dan” stvaranja. Stoga Božja lojalna inteligentna stvorenja — ljudi i nevidljiva duhovna stvorenja — mogu biti sigurna da će na kraju sedmog “dana” diljem čitavog svemira vladati mir i sreća.

No možeš li zaista imati povjerenja u ovaj izvještaj o stvaranju i u izglede koje nudi? Kao što smo već zapazili, suvremenim genetičkim istraživanjima polako se dolazi do zaključka koji je davno prije naveden u Bibliji. Osim toga, neki su znanstvenici zapazili redoslijed događaja iznesenih u Prvoj Mojsijevoj. Naprimjer, poznati geolog Wallace Pratt naveo je sljedeći komentar: “Ako bi se mene kao geologa pozvalo da običnom pastirskom narodu, kao što su to bila plemena kojima je Knjiga Postanka upućena, ukratko  objasnim našu suvremenu teoriju o porijeklu Zemlje i razvoju života na njoj, teško da bih učinio nešto bolje nego da dobrim dijelom prilično dosljedno slijedim jezik prvog poglavlja Knjige Postanka.” Ujedno je uočio da je redoslijed događaja kakav je opisan u Prvoj Mojsijevoj kad se radi o nastajanju mora i pojavljivanju kopna, kao i pojavljivanju života u moru, ptica i sisavaca, u osnovi slijed glavnih razdoblja geološkog vremena.

Razmisli o sljedećem: Kako je Mojsije — prije više tisuća godina — mogao točno navesti taj redoslijed ukoliko njegove informacije nisu potekle od samog Stvoritelja i Konstruktora?

“Vjerom”, kaže Biblija, “opažamo da je svemir načinjen riječju Božjom, tako da je vidljivo proizašlo iz nevidljivog” (Jevrejima 11:3, The New English Bible). Mnogi ljudi nisu skloni prihvatiti tu činjenicu, već radije vjeruju u slučaj ili u neki slijepi proces koji je navodno proizveo naš svemir i život. * No, kao što smo mogli vidjeti, postoji mnogo različitih razloga za vjerovanje u to da svemir i život na Zemlji — što uključuje i naš život — potječu od inteligentnog Prauzroka, Stvoritelja, Boga.

Biblija otvoreno priznaje da “nemaju svi vjere” (2. Solunjanima 3:2, Duda-Fućak). Međutim, vjera nije isto što i lakovjernost. Vjera se temelji na stvarnosti. U sljedećem poglavlju razmotrit ćemo još neke valjane i uvjerljive razloge koji pokazuju zašto se možemo pouzdati u Bibliju i u Veličanstvenog Stvoritelja, koji se brine za nas osobno.