KAO što je navedeno u prethodnim poglavljima, suvremena znanstvena otkrića pružaju mnoštvo uvjerljivih dokaza da su i svemir i život na Zemlji imali početak. Što je uzrokovalo njihov početak?

Nakon što su ispitali dokaze koji stoje na raspolaganju, mnogi su ljudi došli do zaključka da mora postojati neki Prauzrok. Pa ipak, možda zaziru od toga da tom Uzroku pridaju osobnost. Takva nesklonost da se govori o Stvoritelju odražava gledište nekih znanstvenika.

Naprimjer, Albert Einstein bio je uvjerenja da je svemir imao početak te je izrazio želju da “sazna kako je Bog stvorio svijet”. Pa ipak, Einstein se nije priklonio vjerovanju u Boga kao osobu; govorio je o nekoj vrsti kozmičkog “religijskog osjećaja u kojem ne postoji dogma i nema Boga u obličju čovjeka”. U sličnom je smislu dobitnik Nobelove nagrade, kemičar Kenichi Fukui, izrazio vjerovanje u sveobuhvatnu strukturu svemira. Rekao je da se “ta sveobuhvatna povezanost i struktura može izraziti riječima kao što su ‘Apsolutan’ ili ‘Bog’”. No on je to nazvao “osebujnošću prirode”.

Znaš li da se takvo vjerovanje u uzrok neosobnog karaktera uvelike slaže s načinom razmišljanja istočnjačkih religija? Mnogi ljudi s Orijenta vjeruju da je priroda nastala sama od sebe. Ta je predodžba čak izražena u znakovima kineskog pisma koji označavaju prirodu,  a doslovno znače “nastaje samo po sebi”, ili “samopostojeće”. Einstein je vjerovao da je njegov kozmički religijski osjećaj na odgovarajuć način izražen u budizmu. Buddha je smatrao da nije važno to je li Stvoritelj imao udjela u nastajanju svemira i ljudi. Slično tome, šintoizam ne daje nikakvo tumačenje o tome kako je nastala priroda, a šintoisti vjeruju da su bogovi ustvari duhovi umrlih koji mogu postati dio prirode.

Zanimljivo je da se takvo razmišljanje ne razlikuje mnogo od gledišta koja su bila uvriježena u drevnoj Grčkoj. Filozof Epikur (341-270. pr. n. e.) navodno je vjerovao da su ‘bogovi predaleko da bi čovjeku ili nanijeli štetu ili učinili dobro’. On je smatrao da je čovjek proizvod prirode, nastao vjerojatno putem spontane generacije i prirodne selekcije najprilagođenijih životnih oblika. Iz toga možeš naslutiti da slične ideje današnjeg vremena ni u kom slučaju nisu nešto novo.

Suvremenici epikurejaca bili su grčki stoici koji su prirodi pridali položaj Boga. Oni su vjerovali da, kada ljudi umru, njihova se energija neosobne naravi ponovno apsorbira u more energije koje sačinjava Boga. Smatrali su da življenje u skladu sa zakonima prirode predstavlja najviši oblik dobra. Jesi li čuo za slična gledišta i u naše vrijeme?

Međutim, ne trebamo sve informacije koje potječu iz drevne Grčke odbaciti kao zastarjelu povijest. U okviru upravo opisanih vjerovanja jedan je poznati učitelj u prvom stoljeću iznio jedan od najznačajnijih govora u povijesti. Liječnik i povjesničar Luka zabilježio je taj govor, a mi ga možemo pronaći u 17. poglavlju knjige Djela apostolska. On nam može pomoći da utvrdimo svoj stav što se tiče Prauzroka i ustanovimo gdje je naše mjesto u svemu tome. No, kako može govor održan  prije 1 900 godina u današnje vrijeme utjecati na život pojedinaca koji iskreno tragaju za smislom života?

Taj je čuveni učitelj Pavao bio pozvan pred vrhovni sud u Ateni. Tamo se suočio s epikurejcima i stoicima koji nisu vjerovali u Boga kao osobu. Pavao je u svojim uvodnim riječima spomenuo kako je u njihovom gradu vidio oltar na kojem je stajao natpis “Nepoznatom Bogu” (grčki Agnóstoi Theoí). Zanimljivo je da neki smatraju da je biolog Thomas H. Huxley (1825-95) aludirao na to kada je skovao riječ “agnostik”. Huxley je taj izraz primijenio na one koji smatraju da su “vrhovni uzrok (Bog) i nužna priroda stvari nepoznati ili se pak ne mogu spoznati”. No da li se Stvoritelj uistinu ‘ne može spoznati’, kako mnogi misle?

To je, iskreno govoreći, pogrešna primjena Pavlovog izraza; time se promašuje smisao onoga što je Pavao želio reći. Pavao nije rekao da se Stvoritelj ne može spoznati, već je jednostavno rekao da je On nepoznat tim Atenjanima. Pavao nije raspolagao s toliko znanstvenih dokaza koji idu u prilog postojanju Stvoritelja kao što je to slučaj s nama danas. No ipak, Pavao nije  nimalo sumnjao u to da postoji inteligentni Konstruktor kao osoba čija bi nas svojstva trebala privući k njemu. Zapazi što je Pavao nadalje rekao:

“Što vi ne znajući štujete, to vam ja navješćujem. Bog, Stvoritelj svijeta i svega što je u njemu, on koji je Gospodar neba i zemlje, ne prebiva u hramovima sagrađenim rukom niti ga poslužuju ljudske ruke, kao da bi trebao nešto on koji svima daje životni dah i sve ostalo. On je izveo sav ljudski rod od jednoga čovjeka i nastanio ga po svoj površini zemaljskoj” (Djela apostolska 17:23-26, St). Zanimljiv način razmišljanja, zar ne?

Da, Pavao nije želio nekoga navesti na pomisao da se Bog ne može spoznati, već je isticao činjenicu da ga  oni koji su načinili taj oltar u Ateni, kao i mnogi koji su se nalazili među njegovim slušateljstvom, još nisu poznavali. Pavao ih je zatim potaknuo — a i sve one koji su otada čitali njegov govor — da nastoje upoznati Stvoritelja, jer “nije daleko ni od jednog od nas” (Djela apostolska 17:27, St). Možeš zapaziti da je Pavao taktično iznio činjenicu kako dokaze o postojanju Stvoritelja svih stvari možemo vidjeti promatrajući njegova djela stvaranja. Na taj način ujedno možemo razaznati neke od njegovih osobina.

Ispitali smo različite grupe dokaza koji ukazuju na Stvoritelja. Jedna od njih je beskrajan, inteligentno organiziran svemir koji je očigledno imao početak. Druga je život na Zemlji, uključujući i znakove konstruiranja vidljive u stanicama našeg tijela. A treća je naš mozak, s kojim je povezana naša svijest o sebi samima i interes za budućnost. No pogledajmo sada druga dva primjera Stvoriteljevih stvaralačkih djela koja svakodnevno utječu na nas. Dok to činiš, pitaj se: ‘Što mi to otkriva o osobnosti Onoga koji je to konstruirao i stavio nam na raspolaganje?’

Već samo promatranje njegovih djela stvaranja mnogo govori o Stvoritelju. Pavao je jednom drugom prilikom naveo primjer u vezi s tim kada je jednom mnoštvu ljudi u Maloj Aziji rekao sljedeće: “U prošavšijem naraštajima [Stvoritelj] bješe pustio sve narode da idu svojijem putovima: i opet ne ostavi sebe neposvjedočena, čineći dobro, dajući nam s neba dažd i godine rodne, puneći srca naša jelom i veseljem” (Djela apostolska 14:16, 17, naglašeno od nas). Obrati pažnju na primjer koji je naveo Pavao, rekavši da Stvoritelj, time što čovječanstvu omogućava hranu, pruža svjedočanstvo o svojoj osobnosti.

 Danas u nekim zemljama ljudi možda činjenicu da im je dostupna hrana uzimaju kao nešto samo po sebi razumljivo. Negdje drugdje pak mnogi ljudi s teškom mukom pribavljaju dovoljnu količinu hrane za jelo. U svakom slučaju, već sama mogućnost da uopće imamo hranu koja nas održava na životu ovisi o mudrosti i dobroti našeg Stvoritelja.

Hrana, kako za ljude tako i za životinje, rezultat je funkcioniranja složenih kružnih tokova — među njima je i kružni tok vode, kružni tok ugljika, kružni tok fosfora i kružni tok dušika. Opće je poznato da u životno važnom procesu fotosinteze biljke koriste ugljik-dioksid i vodu kao sirovine kako bi, uz pomoć Sunčeve svjetlosti kao izvora energije, stvarale šećer. Biljke u toku fotosinteze usput oslobađaju i kisik. Može li se on označiti “otpadnim nusproizvodom”? Za nas taj nusproizvod posve sigurno nije otpad. Nama je bezuvjetno potrebno udisanje kisika te ga koristimo za metabolizam,  ili sagorijevanje, hrane u našem tijelu. Pritom nastaje ugljik-dioksid koji mi izdišemo, a biljke ga ponovno upotrebljavaju kao sirovinu za fotosintezu. Možda smo o tom procesu učili u sklopu nastave iz osnova prirodnih znanosti, no to ne znači da je on zbog toga išta manje neophodan i čudesan. A to je tek početak.

U stanicama našeg tijela kao i u stanicama životinja fosfor je prijeko potreban za prijenos energije. Odakle dobivamo fosfor? Ponovno iz biljaka. One apsorbiraju anorganske fosfate iz tla i pretvaraju ih u organske fosfate. Mi pak konzumiramo biljke koje sadrže fosfor u organskom obliku i naše tijelo ga koristi za vitalne procese. Nakon toga, fosfor se vraća u tlo u obliku tjelesnog “otpada” koji biljke ponovno mogu apsorbirati.

U jednakoj nam je mjeri potreban i dušik, koji je dio svake molekule proteina i DNA u našem tijelu. Na koji način dobivamo taj element koji je toliko presudan za život? Iako udio dušika u zraku koji nas okružuje  iznosi nekih 78 posto, niti biljke niti životinje ne mogu ga izravno apsorbirati. Zbog toga se dušik iz zraka mora vezati u druge spojeve prije nego što ga mogu apsorbirati biljke a kasnije iskoristiti ljudi i životinje. Na koji se način odvija to vezanje, ili fiksacija? Na različite načine. Jedan od načina je djelovanje munje. * Fiksaciju dušika također provode bakterije koje žive u kvržicama na korijenju mahunarki, kao što je primjerice grašak, soja i lucerna. Te bakterije dušik iz atmosfere vežu u spojeve koje mogu koristiti biljke. Na taj način, jedući zeleno povrće, ti uzimaš dušik koji je potreban tvom tijelu da bi moglo sintetizirati proteine. Iznenađujuće je da se neke vrste mahunarki mogu pronaći u tropskim kišnim šumama, pustinjama, pa čak i u tundrama. A obično kada neko područje bude spaljeno, mahunarke su prve biljke koje nanovo koloniziraju to područje.

O kakvim se samo zadivljujućim sistemima recikliranja ovdje radi! U svakom od njih korisno se upotrebljavaju otpadni proizvodi iz drugih kružnih tokova. Potrebna energija dolazi prvenstveno od Sunca — što je čist, stalan i pouzdan izvor. Koliko se to samo razlikuje od sistema koje konstruiraju ljudi u nastojanju da recikliraju svoje proizvode! Čak možda niti oni čovjekovi  proizvodi za koje se smatra da su bezopasni za okoliš ne pospješuju čistoću planete iz tog razloga što su od ljudi načinjeni sistemi za recikliranje previše složeni. U vezi s tim US News & World Report je naglasio potrebu da se proizvodi izrađuju tako da se njihovi visokovrijedni sastojci mogu na jednostavan način putem recikliranja sačuvati za ponovnu upotrebu. Nije li to upravo ono što zapažamo kod tih prirodnih kružnih tokova? Stoga, što nam to otkriva o Stvoriteljevoj dalekovidnosti i mudrosti?

Da bismo vidjeli neke daljnje Stvoriteljeve osobine, bit će korisno razmotriti još jedan sustav — imunološki sustav u našem tijelu. On je također povezan s bakterijama.

“Iako se čovjekov interes za bakterije često usredotočuje na njihovo štetno djelovanje”, zapaža se u The New Encyclopædia Britannica, “bakterije su većinom bezopasne za ljude, a mnoge od njih su zapravo korisne.” Zaista, one su od životne važnosti. Bakterije igraju presudnu ulogu u upravo spomenutom kružnom toku dušika, kao i u kružnim tokovima u koje su uključeni ugljik-dioksid i neki drugi elementi. A bakterije su nam ujedno potrebne i u probavnom traktu. Samo u donjem dijelu našeg probavnog sustava nalazi se nekih 400 vrsta i one pomažu kod sintetiziranja vitamina K i razgradnje otpadnih tvari. Nadalje, bakterije su korisne i tako što pomažu kravama da travu pretvaraju u mlijeko. Druge su pak bakterije nužne za fermentaciju — u proizvodnji sira, jogurta, kiselih krastavaca i kiselog kupusa. No, što ako bakterije dospiju tamo gdje im nije mjesto u našem tijelu?

U tom se slučaju čak dva bilijuna bijelih krvnih stanica u našem tijelu bori protiv bakterija koje nam mogu  nanijeti štetu. Daniel E. Koshland, ml., urednik časopisa Science, navodi sljedeće objašnjenje: “Imunološki sustav konstruiran je za prepoznavanje stranih uljeza. Radi toga on proizvodi otprilike 10¹¹ [100 000 000 000] različitih vrsta imunoloških receptora tako da, bez obzira na oblik ili vrstu stranog uljeza, uvijek postoji neki komplementarni receptor koji će ga prepoznati i provesti postupak njegovog uklanjanja.”

Jedan tip stanica koje naše tijelo koristi u borbi protiv uljeza jesu makrofagi; njihovo ime znači “izjelice”, što je odgovarajuće budući da oni proždiru strane tvari u našoj krvi. Naprimjer, nakon što pojede neki napadački virus, makrofag ga razbije na sićušne dijelove. Zatim na sebi istakne djelić proteina iz tog virusa. Ovaj signalni djelić proteina služi kao znak upozorenja za naš imunološki sustav, oglašavajući uzbunu jer su strana tijela prisutna i aktivna u našem tijelu. Ukoliko jedna druga stanica imunološkog sustava, pomagačka T-stanica, prepozna virusni protein, ona s makrofagom izmijeni kemijske signale. Ove kemijske supstance i same su ustvari proteini izuzetnih svojstava koji imaju zapanjujući niz funkcija te reguliraju i pospješuju reakciju našeg imunološkog sustava na napad. Rezultat tog procesa energična je borba protiv specifične vrste virusa. Na taj način obično uspijevamo svladati infekcije.

U to je, ustvari, uključeno još mnogo više, no čak i ovakav sažet opis pokazuje koliko je kompleksan naš imunološki sustav. Otkud nam taj složeni mehanizam? Dobili smo ga besplatno, neovisno o financijskoj situaciji ili društvenom položaju naše obitelji. Usporedi to s nepravdom koja vlada u pogledu zdravstvene njege koja je na raspolaganju većini ljudi. “Prema mišljenju WHO-a [Svjetske zdravstvene organizacije], sve veća nepravda u pogledu  zdravstvene njege doslovce je pitanje života i smrti, budući da siromašni svojim zdravljem plaćaju cijenu društvene nejednakosti”, napisao je generalni direktor WHO-a, dr. Hiroshi Nakajima. Vjerojatno možeš razumjeti jadikovanje jedne stanovnice sirotinjske četvrti u São Paulu, koja je rekla: “Dobra zdravstvena njega za nas je poput neke stvari iz izloga u nekom luksuznom trgovačkom centru. Možemo je gledati, ali je ne možemo pribaviti.” Jednako se osjećaju i milijuni ljudi diljem zemaljske kugle.

Takve nepravde potaknule su Alberta Schweitzera da otiđe u Afriku kako bi pružio medicinsku njegu onima koji nisu u toliko povlaštenom položaju, a svojim je trudom zaradio Nobelovu nagradu. S kakvim osobinama povezuješ muškarce i žene koji su učinili slična dobra djela? Vjerojatno pretpostavljaš da posjeduju ljubav prema ljudima i osjećaj za pravdu, vjerujući kako i ljudi koji žive u zemljama u razvoju imaju pravo na medicinsku njegu. Što je onda s Davateljem divnog imunološkog sustava koji je ugrađen u nas bez obzira na naš financijski i društveni položaj? Zar nam on u još značajnijoj mjeri ne otkriva Stvoriteljev osjećaj za ljubav, nepristranost i pravdu?

Sustavi koji su gore navedeni tek su jednostavni primjeri Stvoriteljevih stvaralačkih djela, no ne otkrivaju li oni da se radi o stvarnoj i inteligentnoj osobi čije nas osobine i načini postupanja privlače k njoj? Mogli bi se razmotriti još brojni drugi primjeri. Međutim, vjerojatno smo u svom svakodnevnom životu ustanovili da samo promatranje onoga što neka osoba radi možda nije zaista dovoljno da bismo je dobro upoznali. Čak postoji mogućnost da je pogrešno procijenimo ukoliko nismo dobili potpunu sliku o njoj! I u slučaju da se tu osobu pogrešno prikazivalo ili klevetalo, ne bi li bilo korisno upoznati je i čuti njezinu stranu priče? Mogli bismo razgovarati s njom da bismo saznali kako reagira pod različitim okolnostima i koje osobine ispoljava.

Mi, naravno, ne možemo licem u lice razgovarati s moćnim Stvoriteljem svemira. No ipak, on je mnogo toga otkrio o sebi kao o stvarnoj osobi u jednoj knjizi koja je dostupna, u cijelosti ili djelomično, na preko 2 000 jezika, a tu je uključen i tvoj jezik. Ta ti knjiga — Biblija — upućuje poziv da upoznaš Stvoritelja i razviješ dobar odnos s njim: “Približite se k Bogu”, kaže ona, “i on će se približiti k vama.” Ona isto tako pokazuje na koji se način može postati njegovim prijateljem (Jakov 2:23; 4:8). Da li bi te tako nešto zanimalo?

S tim ciljem, pozivamo te da razmotriš činjeničan i fascinantan izvještaj koji govori o Stvoriteljevom stvaralačkom djelovanju.