Kako nam ono što kaže Biblija može pomoći da razumijemo što je duša?

1. Mojs. 2:7: “Tada je Jehova Bog načinio čovjeka od praha zemaljskoga i udahnuo mu u nosnice dah života, i čovjek je postao živa duša.” (Zapazite da se ovdje ne kaže da je čovjek dobio dušu, nego da je čovjek postao duša, odnosno živa osoba.) (Dio hebrejske riječi koji je ovdje preveden s “duša” glasi nefeš. Isti je prijevod i u JB, a Ša, 2006, kaže “biće”.)

1. Kor. 15:45: “Tako je i napisano: ‘Prvi čovjek, Adam, postao je živa duša.’ Posljednji Adam postao je duh koji daje život.” (Dakle, opis duše u grčkom dijelu Biblije podudara se s opisom koji nalazimo u hebrejskom dijelu.) (Ovdje je “duša” prijevod grčke riječi psykhé u akuzativu. JB i St također kažu “duša”. Isti prijevod nalazi se i u izdanjima Šarićevog Novog zavjeta iz 1942, 1959. i 1965. No zanimljivo je da je u izdanju iz 2006. prijevod izmijenjen, pa se koristi izraz “biće”.)

 1. Petr. 3:20: “U danima Noinim (...) svega se nekoliko ljudi, to jest osam duša, spasilo prošavši kroz vodu.” (Grčka riječ koja je ovdje prevedena s “duša” glasi psykhaí, što je množinski oblik riječi psykhé. JB, St i Ša, 2006 [kao i sva ranija izdanja Šarićevog prijevoda] također kažu “duša”, a Ru kaže “ljudi”.)

1. Mojs. 9:5: “I vašu ću krv, duše [odnosno život; hebrejski: nefeš] vaše, tražiti.” (Ovdje se duša poistovjećuje s krvlju.)

Još. 11:11: “Sve duše [hebrejski: nefeš] koje su u njemu bile pobili su oštricom mača.” (Iz ovog retka vidimo da se duša može ubiti mačem. Dakle, duše koje se ovdje spominju nisu mogle biti duhovi.)

Gdje se u Bibliji govori da su životinje duše?

1. Mojs. 1:20, 21, 24, 25: “Tada je Bog rekao: ‘Neka vodama provrvi mnoštvo živih duša!’* (...) Bog je tada stvorio velike životinje morske i sve žive duše što se miču, koje su provrvjele vodama po vrstama svojim, i sva krilata stvorenja po vrstama njihovim. (...) Tada je Bog rekao: ‘Neka zemlja pusti iz sebe žive duše po vrstama njihovim (...).’ Bog je tada načinio divlje životinje zemaljske po vrstama njihovim i stoku po vrstama njezinim i sve druge životinje što se miču na zemlji po vrstama njihovim.” (*U hebrejskom tekstu ovdje se koristi riječ nefeš. Neki prijevodi koriste izraz “stvorovi” ili “bića”.)

3. Mojs. 24:17, 18, bilješka: “Ako tko udari dušu [hebrejski: nefeš] ljudsku tako da umre, neka se pogubi. Tko udari dušu [hebrejski: nefeš] domaće životinje tako da ona ugine, neka da naknadu za nju — dušu za dušu.” (Zapazite da se ista hebrejska riječ za dušu koristi i za ljude i za životinje.)

Otkr. 16:3: “Ono se pretvorilo u krv, kao što je krv u mrtvaca, te je izginula svaka živa duša*, sve što je bilo u moru.” (Dakle, i u grčkom dijelu Biblije nalazimo potvrdu da su životinje duše.) (*U grčkom tekstu ovdje se koristi riječ psykhé. Izdanja Šarićevog Novog zavjeta iz 1942, 1959. i 1965. također imaju izraz “duša”. No u izdanju iz 2006, koristi se izraz “biće”. U brojnim drugim  prijevodima stoji “sve živo”. Izraz “duša” koristi se i u prijevodu Otkrivenja koji je načinio Tomislav Ladan, izdano na Plehanu 1992.)

Priznaju li i bibličari koji nisu Jehovini svjedoci da je to biblijsko gledište o duši?

U katoličkoj enciklopediji piše: “U Starom zavjetu duša se ne dijeli od tijela. Izraelac je gledao na stvari konkretno, promatrao ih je kao cjelinu, pa je stoga gledao na čovjeka kao na osobu, a ne kao na biće koje tvore razne sastavnice. Premda je izraz nefeš preveden našom riječi “duša”, taj izraz nikada nije označavao dušu kao nešto odijeljeno od tijela ili od osobe. (...) Izraz [psykhé] u Novom zavjetu po svom značenju odgovara izrazu nefeš. On između ostalog označava životni princip, sam život ili živo biće” (New Catholic Encyclopedia, 1967, svezak XIII, stranice 449, 450).

“Hebrejski izraz preveden s ‘duša’ (nefeš, ono što diše) koji je koristio Mojsije (...) označava ‘živo biće’ i ne odnosi se samo na ljude. (...) U Novom se Zavjetu izraz psykhē (‘duša’) koristi na sličan način kao i nefeš” (The New Encyclopaedia Britannica, 1976, Macropaedia, svezak 15, stranica 152).

“Vjerovanje da duša nastavlja živjeti nakon smrti tijela zapravo spada u domenu filozofskih i teoloških spekulacija, a ne u domenu same vjere, pa se stoga nigdje u Svetom pismu ono izričito ne naučava” (The Jewish Encyclopedia, 1910, svezak VI, stranica 564).

Može li ljudska duša umrijeti?

Ezek. 18:4: “Gle, sve duše meni pripadaju. Duša očeva i duša sinovljeva meni pripada. Ona duša* koja griješi, ta će i umrijeti.” (*U hebrejskom tekstu koristi se izraz nefeš. Ka, Ša, 2006, taj izraz prevode s “duša”. JB kaže “onaj koji”.)

Mat. 10:28: “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali ne mogu ubiti dušu [ili: “ne mogu oduzeti pravo na život”, bilješka]. Bojte se radije onoga koji može pogubiti i dušu* i tijelo u geheni.” (*U grčkom je tekstu upotrijebljena  imenica psykhé u akuzativu. I ostali hrvatski prijevodi ovdje koriste imenicu “duša”.)

Djela 3:23: “I svaka duša [grčki: psykhé] koja ne posluša tog Proroka bit će pogubljena i tako odstranjena iz naroda.”

Mogu li ljudske duše (ljudi) živjeti vječno?

Vidi stranice 434-438, pod temom “Život”.

Je li duša isto što i duh?

Prop. 12:7: “Tada se prah vraća u zemlju, gdje je i bio, a duh [ili: “životna sila”, bilješka; hebrejski: ruah] se vraća pravome Bogu, koji ga je dao.” (Zapazi da je “duh” prijevod hebrejske riječi ruah, dok je “duša” prijevod riječi nefeš. Ovaj redak ne govori o tome da prilikom smrti duh putuje sve do mjesta gdje prebiva Bog, nego ukazuje na to da o Bogu ovisi hoće li neka osoba dobiti mogućnost da ponovno živi. Slično tome, možemo naprimjer reći da se zemljište “vraća” prvobitnom vlasniku ukoliko mu kupac za njega nije platio dogovoreni iznos.) (JB i Ša, 2006, također kažu “duh”.)

Prop. 3:19: “Kakav je kraj sinovima ljudskim, takav je kraj i životinjama — svima je isti kraj. Kako umiru oni, tako umiru i one. I svi imaju isti duh [hebrejski: ruah].” (Dakle, i ljudi i životinje imaju isti ruah, odnosno duh. Objašnjenje 20. i 21. retka možeš pronaći na stranici 81.)

Hebr. 4:12: “Riječ je Božja živa i djelotvorna, oštrija je od svakog dvosjeklog mača i prodire dotle da razdvaja dušu [grčki: psykhés] i duh [grčki: pneúmatos], kosti i njihovu moždinu te može prosuditi misli i namjere srca.” (Zapazite da grčka riječ za “duh” nije ista kao i za “dušu”.)

Nastavlja li čovjek živjeti nakon što duh napusti njegovo tijelo?

Psal. 146:4: “Duh [hebrejski: ruah] njegov iziđe, a on se u prah svoj vraća — u taj dan propadnu misli njegove.” (JB i Ša, 2006, ovdje prevode ruah s “duh”, a u Psalmu 104:29 s “dah”.)

 Odakle potječe vjerovanje u bestjelesnu, besmrtnu dušu, koje zastupaju crkve kršćanstva?

U katoličkoj enciklopediji piše: “Kršćansko vjerovanje u duhovnu dušu koju stvara Bog i koju prilikom začeća sjedinjuje s tijelom kako bi čovjek postao živa cjelina zapravo je plod dugotrajnog razvoja kršćanske filozofije. Tek su Origen [koji je umro otprilike 254. n. e.] na Istoku i sv. Augustin [koji je umro 430. n. e.] na Zapadu omogućili da se duša utemelji kao duhovno počelo, a oko njene prirode nastao je čitav filozofski koncept. (...) Njegova [Augustinova] učenja (...) mnogo toga duguju neoplatonizmu (uključujući i neke nedostatke)” (New Catholic Encyclopedia, 1967, svezak XIII, stranice 452, 454).

“Pojam besmrtnosti plod je grčke filozofije, dok nada u uskrsnuće spada u židovsku misao. (...) Nakon Aleksandrovih osvajanja u židovstvo su počele prodirati grčke ideje” (Dictionnaire Encyclopédique de la Bible, urednik Alexandre Westphal, Valence, Francuska, 1935, svezak 2, stranica 557).

“Besmrtnost duše je grčka ideja nastala u drevnim mističnim kultovima, koju je razradio filozof Platon” (Presbyterian Life, 1. svibnja 1970, stranica 35).

“Držimo li, da je smrt nešto? (...) Ta valjda nije što drugo no rastanak duše s tijelom? Pa znači li biti mrtvu, kad se ovamo tijelo rastane s dušom i bude samo za se, a onamo se opet duša rastane s tijelom te je sama za se? Ta valjda nije smrt nešto drugo nego to? (...) Pa zar duša prima smrt? Ne! Besmrtna je dakle duša. Jest, besmrtna” (Platon, Fedon, preveo Koloman Rac, Naklada Jurčić, Zagreb, 1996, stranice 45, 121).

“Kao što smo vidjeli, babilonski su se teolozi ozbiljno bavili problemom besmrtnosti. (...) Ni običan narod, a ni vjerski vođe nisu se nikada pomirili s mogućnosti da ono što je jednom postojalo na kraju zauvijek nestane. Smrt je bila prijelaz u drugi oblik života” (Morris Jastrow, The Religion of Babylonia and Assyria, Boston, 1898, stranica 556).

Vidi i stranice 317-319, pod temom “Smrt”.