Gdje se Božje ime nalazi u hrvatskim prijevodima Biblije?

Biblija, Stvarnost/Kršćanska sadašnjost: U hebrejskim knjigama (“Starom zavjetu”) tog prijevoda Biblije dosljedno se koristi ime “Jahve”, počevši od 1. Mojsijeve 2:4. U “Kazalu poznatijih imena” za ime “Jahve”  navedeno je: “Božje vlastito ime, u Starom zavjetu spomenuto preko 6 800 puta.”

Jeruzalemska Biblija, Kršćanska sadašnjost, 1996: Tekst hebrejskih knjiga Biblije u ovom prijevodu preuzet je iz Biblije u izdanju “Kršćanske sadašnjosti”. Stoga se i u ovom prijevodu u hebrejskim knjigama Biblije jednako koristi ime “Jahve”.

Novi zavjet i Psalmi, preveo Ljudevit Rupčić, 2003: Oblik “Jahve” koristi se u Psalmima na mnogim mjestima.

Biblija — prijevod Novi svijet, 2006: Ime “Jehova” koristi se i u hebrejskim i u grčkim knjigama Biblije. Spomenuto je ukupno 7 210 puta u biblijskom tekstu.

Sveto pismo Staroga i Novoga uvita, preveo Ivan Matija Škarić, 1858-1861, tiskano uz imprimatur, to jest službeno odobrenje Rimokatoličke crkve: U hebrejskim knjigama Biblije dosljedno se koristi ime “Jehova”, počevši od 1. Mojsijeve 2:4. Ime “Jehova” javlja se na nekoliko mjesta i u tekstu grčkog dijela Biblije, na kojima su pisci citirali dijelove iz hebrejskih knjiga Biblije. Naprimjer u Marku 12:29 piše: “A Isus mu odgovorì: najprva je od svih zapovidih ova; slušaj Israele! Jehova je tvoj Bog, jedini Bog.”  A u Djelima apostolskim 2:34 stoji: “Nije bo David uzašao na nebo, da li je on isti rekao: rečè Jehova Gospodinu mojemu: sedi o moju desnu.”

Sveto pismo starog zakona, preveo Matija Petar Katančić, 1831, tiskano uz imprimatur: U ovom se prijevodu Božje ime javlja u zaglavlju 6. poglavlja 2. Mojsijeve, u obliku “Johova”. Ondje piše: “Bog kripi Mojsesa, očituje njemu ime svoje Johova.”

Zašto se u mnogim prijevodima Biblije ne spominje Božje ime?

U bilješci za 2. Mojsijevu 3:14 u Svetom pismu Staroga i Novoga zavjeta (preveo Ivan Šarić, 1941) stoji: “Izraelci zovu Boga ‘Jahve’, t. j. ‘On, koji jest’. Oni su pisali ovo ime Jahve, ali ga iz poštovanja nijesu izgovarali, nego bi mjesto toga rekli Adonaj, t. j. Gospod. (...)  Od 16. do 19. stoljeća pogrješno se izgovaralo Jehova. U Septuaginti riječ Jahve prevodi se sa Kyrios, t. j. Gospod; u latinskom sa Dominus, t. j. Gospod, jer su Hebreji mjesto Jahve izgovarali Adonaj, t. j. Gospod. Tako i mi prevodimo Jahve sa ‘Gospod’.” (Isti pristup preuzet je i u izdanju Šarićevog prijevoda iz 2006, u kojem se također ne koristi Božje ime. Dakle, takvi prevoditelji namjerno izostavljaju Božje ime u njegovoj pisanoj Riječi, Bibliji, iako se to ime u izvornom hebrejskom tekstu spominje više puta od bilo kojeg drugog imena ili bilo koje titule. Sami priznaju da to čine zato što slijede tradiciju izbjegavanja Božjeg imena koja potječe iz židovstva. No Isus je u Mateju 15:6 rekao: “Tako ste obezvrijedili riječ Božju zbog svoje predaje.”)

Jesu li nadahnuti pisci kršćanskih, grčkih knjiga Biblije koristili ime Jehova?

Jeronim, koji je živio u četvrtom stoljeću, napisao je: “Matej, koji se zove i Levi, i koji je bio poreznik prije nego što je postao apostol, najprije je u Judeji na hebrejskom jeziku i hebrejskim slovima napisao Evanđelje o Kristu za one iz obrezanja koji su postali vjernici” (De viris inlustribus, poglavlje III). To Evanđelje sadrži 11 izravnih navoda iz hebrejskih knjiga Biblije koji sadrže tetragram. Nema razloga smatrati da Matej te ulomke teksta nije citirao onako kako su napisani u hebrejskom izvorniku iz kojeg je citirao.

Drugi nadahnuti pisci kršćanskih, grčkih knjiga Biblije citirali su stotine ulomaka iz Septuaginte, grčkog prijevoda hebrejskih knjiga Biblije. U najstarijim primjercima Septuaginte mnogi od tih biblijskih redaka sadržavali su hebrejski tetragram unutar grčkog teksta. Budući da su Isusovi učenici znali kakav je stav njihov učitelj imao prema imenu svog Oca, sigurno su zadržali to ime prilikom citiranja tih ulomaka iz Pisma. (Usporedi Ivana 17:6, 26.)

Profesor George Howard s Georgijskog sveučilišta napisao je: “Pouzdano znamo da su Židovi koji su govorili grčki pisali יהוה i u tekstu grčkih knjiga Biblije.  Osim toga, nije nimalo vjerojatno da su prvi konzervativni kršćani koji su porijeklom bili Židovi, a govorili su grčki, odstupili od ovakve prakse. Iako su u drugim spisima vjerojatno Boga oslovljavali riječima [Bog] i [Gospodin], bilo bi iznimno neuobičajeno da su izostavili tetragram iz samog biblijskog teksta. (...) Budući da se tetragram tada još uvijek nalazio u knjigama Starog zavjeta prevedenim na grčki jezik kojima se služila rana crkva, razumno je vjerovati da su novozavjetni pisci prilikom citiranja iz Pisma zadržali tetragram u biblijskom tekstu. (...) No kad je tetragram bio uklonjen iz grčkog prijevoda Starog zavjeta, bio je uklonjen i iz starozavjetnih navoda u Novom zavjetu. Tako je otprilike početkom drugog stoljeća upotreba zamjenskih izraza istisnula tetragram i iz Starog i iz Novog zavjeta” (Journal of Biblical Literature, svezak 96, broj 1, ožujak 1977, stranice 76, 77).

Koji je oblik Božjeg imena ispravan — Jehova ili Jahve?

Nitko od ljudi danas ne zna kako se Božje ime izvorno izgovaralo na hebrejskom jeziku. Zašto? U hebrejskom jeziku kojim je Biblija izvorno napisana nisu se pisali samoglasnici, nego samo suglasnici. Čitatelji su bili naviknuti na to i nije im bilo teško da sami prilikom čitanja dodaju odgovarajuće samoglasnike. Međutim, s vremenom se kod Židova pojavila praznovjerna zamisao da je pogrešno naglas izgovarati Božje ime, pa su počeli koristiti zamjenske izraze. Nekoliko stoljeća kasnije židovski su učenjaci smislili sustav znakova za označavanje samoglasnika koje treba koristiti prilikom čitanja starog hebrejskog jezika, ali su uz četiri suglasnika Božjeg imena stavljali znakove za samoglasnike koji se koriste u zamjenskim izrazima. Tako je izvorni izgovor Božjeg imena pao u zaborav.

Mnogi bibličari daju prednost obliku “Jahve”, ali ne mogu sa sigurnošću tvrditi da je to točan izgovor, a i ne slažu se svi s tom tvrdnjom. Oblik “Jehova” u hrvatskom je jeziku prisutan najmanje od sredine 19. stoljeća,  kad je Ivan Matija Škarić, rimokatolički bibličar i prevoditelj, preveo Bibliju i pritom koristio ime “Jehova” u svom prijevodu “Starog zavjeta”, pa čak i na nekim mjestima u “Novom zavjetu” gdje se javljaju starozavjetni citati koji sadrže Božje ime.

Joseph Bryant Rotherham je u svom prijevodu The Emphasised Bible koristio oblik “Jahve” (engleski: “Yahweh”) u “Starom zavjetu”. Međutim, kasnije je u izdanju Studies in the Psalms koristio oblik “Jehova” (engleski: “Jehovah”). Ovako je objasnio razlog za to: “JEHOVA — Koristili smo ovaj oblik Božjeg imena (...) u ovom Psaltiru, ali ne zbog bilo kakvih sumnji u to da je Jahve pravilniji izgovor, nego isključivo iz praktičnog razloga, naime stoga što smo se uvjerili da je u pogledu Božjeg imena poželjno koristiti oblik koji je poznat ušima i očima čitatelja, pri čemu nam je najvažnije bilo da oni lako prepoznaju Božje ime” (London, 1911, stranica 29).

Nakon razmatranja različitih mogućnosti izgovora, njemački profesor Gustav Friedrich Oehler zaključio je: “Odsad ću koristiti riječ Jehova [njemački: Jehova], jer se to ime zapravo udomaćilo u našem jeziku i ne može ga se zamijeniti” (Theologie des Alten Testaments, drugo izdanje, Stuttgart, 1882, stranica 143).

Francuski isusovački bibličar Paul Joüon napisao je: “U našim prijevodima, umjesto (hipotetskog) oblika Jahve, koristili smo oblik Jehova [francuski: Jéhovah] što je uvriježen pisani oblik u francuskom jeziku” (Grammaire de l’hébreu biblique, Rim, 1923, bilješka na stranici 49).

Većina se imena u određenoj mjeri mijenja prilikom prenošenja u drugi jezik. Isus se rodio kao Židov i njegovo se ime na hebrejskom vjerojatno izgovaralo Ješua, no nadahnuti kršćanski pisci grčkih knjiga Biblije nisu se ustručavali koristiti grčki oblik tog imena, koji glasi Iesoús. U većini drugih jezika to se ime izgovara na neki drugačiji način, i svi mi bez zadrške koristimo onaj oblik tog imena koji je uobičajen u našem jeziku. Isto vrijedi i za druga biblijska imena. Kako dakle možemo pokazati odgovarajuće poštovanje prema Bogu, čije je ime  najznačajnije od svih imena? Zar tako da nikad ne spominjemo niti pišemo njegovo ime jer ne znamo točno kako se ono izvorno izgovaralo? Jehovini svjedoci ne tvrde da su drugi oblici Božjeg imena nepravilni. No oni smatraju da je najvažnije hvaliti Boga koristeći njegovo ime i slaviti ga svojim načinom života. Ne bi li tako trebali činiti svi pravi vjernici?

Zašto je važno znati i koristiti Božje ime?

Postoji li neka osoba s kojom ste bliski, a da ne znate njeno ime? Ljudi koji ne znaju Božje ime obično smatraju da je Bog neka bezlična sila, a ne stvarna osoba, ne netko koga poznaju i vole te kome se mogu otvoreno i iskreno obratiti u molitvi. Ako se i mole, njihove su molitve zapravo obredno, formalističko ponavljanje napamet naučenih riječi.

Pravim je kršćanima Isus Krist povjerio zadatak da čine učenike od ljudi iz svih naroda. Kako oni mogu ljudima koje poučavaju objasniti tko je pravi Bog i pomoći im da ga ne brkaju s lažnim bogovima? Samo tako da koriste njegovo ime, kao što to čini i sama Biblija (Mat. 28:19, 20; 1. Kor. 8:5, 6).

2. Mojs. 3:15: “Tada je Bog (...) rekao Mojsiju: ‘Ovako kaži sinovima Izraelovim: “Jehova, Bog praotaca vaših (...) poslao me k vama.” To je ime moje dovijeka i to je spomen moj iz naraštaja u naraštaj.’”

Iza. 12:4: “Zahvaljujte Jehovi! Prizivajte ime njegovo! Objavljujte narodima djela njegova! Razglašujte da je uzvišeno ime njegovo!”

Ezek. 38:17, 23: “Ovako kaže Svevišnji Gospodin Jehova: (...) ‘Uzveličat ću se i posvetit ću se i objavit ću se pred očima naroda mnogih, i tada će znati da sam ja Jehova.’”

Mal. 3:16: “U to su vrijeme oni koji se boje Jehove razgovarali jedan s drugim, svaki s bližnjim svojim, i Jehova je pazio i slušao. I pred njim se počela pisati knjiga sjećanja o onima koji se boje Jehove i koji razmišljaju o imenu njegovu.”

 Prema Ivanu 17:26, Isus je u molitvi rekao Ocu: “Obznanio sam im [svojim sljedbenicima] tvoje ime i obznanjivat ću ga, da ljubav kojom si me ljubio bude u njima i ja u zajedništvu s njima.”

Djela 15:14: “Šimun je potanko iznio kako je Bog prvi put pogledao na neznabošce da iz njih uzme narod za svoje ime.”

Jesu li Jehova iz “Starog zavjeta” i Isus Krist iz “Novog zavjeta” ista osoba?

Mat. 4:10: “Tada mu je Isus rekao: ‘Odlazi, Sotono! Jer pisano je: “Jehovu [“Gospodina”, JB], Boga svojega, obožavaj i jedino njemu služi!”’” (Jasno je da Isus nije rekao da njega treba obožavati.)

Ivan 8:54: “Isus im je [Židovima] odgovorio: ‘Ako ja proslavljujem sam sebe, slava moja nije ništa. Mene proslavljuje Otac moj, za kojega vi kažete da je vaš Bog.’” (Hebrejske knjige Biblije jasno pokazuju da je Jehova bio Bog kojeg su Židovi obožavali. Isus nije rekao da je on Jehova, nego je Jehovu nazvao svojim Ocem. Isus je u ovom retku vrlo jasno rekao da su on i njegov Otac dvije različite osobe.)

Psal. 110:1: “Jehova je rekao Gospodinu mojemu [Davidovu]: ‘Sjedi meni zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim!’” (Kao što stoji u Mateju 22:41-45, Isus je objasnio da je on Davidov “Gospodin” o kojem se govori u ovom Psalmu. Dakle, Isus nije Jehova, nego onaj kojem je Jehova uputio navedene riječi. [Vidi i Djela apostolska 2:34 u Škarićevom prijevodu, citiranom  na stranici 132 u ovoj knjizi.])

Filip. 2:9-11: “Zato ga je [Isusa Krista] Bog i uzvisio i podario mu ime koje je iznad svakog drugog imena, da se u Isusovo ime prigne svako koljeno onih koji su na nebu i onih koji su na zemlji i onih koji su pod zemljom i da svaki jezik javno prizna Isusa Krista za Gospodina na slavu Boga, Oca.” (Ovi reci pokazuju da Isus Krist i Bog, odnosno Otac, nisu ista osoba, nego da je Isus podložan Bogu, svom Ocu.)

 Kako netko može ljubiti Jehovu ako ga se treba bojati?

Biblija nas uči da trebamo ljubiti Jehovu (Luka 10:27), a istovremeno ga se i bojati (1. Petr. 2:17; Izr. 1:7; 2:1-5; 16:6). Razuman strah pred Bogom potaknut će nas da dobro pazimo kako ga ne bismo nečim naljutili. Ljubav prema Jehovi potaknut će nas da činimo ono što je njemu po volji te da pokazujemo zahvalnost za svu ljubav i nezasluženu dobrotu koju nam iskazuje.

Primjeri: Sin se u određenom smislu boji da nečim ne razljuti svog oca, no istovremeno ga zahvalnost za sve što otac čini za njega potiče da ga istinski voli. Ronilac može reći da voli more, ali razuman strah prema moru potiče ga da uvijek ima na umu kako postoje određene granice koje ne smije prijeći. Slično tome, mi trebamo voljeti Boga, a istovremeno se na razuman način bojati da ne učinimo ništa čime bismo ga naljutili.