Da li se kruh i vino doista pretvaraju u Kristovo tijelo i krv?

U svojoj enciklici Ispovijest vjere Naroda Božjega; Svečano vjerovanje objavljenoj 30. lipnja 1968, papa Pavao VI izjavio je: “Kao što vjerujemo da su se kruh i vino koje je Gospodin posvetio na Posljednjoj večeri pretvorili u Njegovo Tijelo i Njegovu Krv što ih je za nas prinio na križu, tako vjerujemo i da se kruh i vino koje posvećuje svećenik pretvaraju u Tijelo i Krv Krista koji je slavno ustoličen na nebu, i vjerujemo da je mistična prisutnost Gospodnja, pod prilikama kruha i vina koji nam se čine istima i prije i poslije Posvećenja, doista prava, istinska i zbiljska prisutnost. (...) Tu mističnu pretvorbu Crkva vrlo prikladno naziva transsupstancijacija” (Amanda Watlington, Official Catholic Teachings—Christ Our Lord, Wilmington, North Carolina, SAD, 1978, stranica 411). Podupire li Biblija to vjerovanje?

Na što je Isus mislio kad je rekao: “Ovo je tijelo moje”, “Ovo je krv moja”?

Mat. 26:26-29, JB: “Dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče:  ‘Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!’ I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: ‘Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha. A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga — novoga — s vama piti u kraljevstvu Oca svojega.’”

U NS umjesto izraza “ovo je tijelo moje” i “ovo je krv moja” stoji: “ovo predstavlja tijelo moje” i “ovo predstavlja moju krv”. Takav je prijevod u suglasju s kontekstom tih riječi, to jest s onim što piše u 29. retku u raznim katoličkim prijevodima. U JB čitamo: “Neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga — novoga — s vama piti u kraljevstvu Oca svojega” (kurziv dodan). I drugi prijevodi isto tako pokazuju da je Isus sadržaj čaše opisao kao “ovaj rod trsov”, a to je rekao nakon što je izgovorio riječi: “Ovo je krv moja.”

Razmislimo o izrazima “ovo je tijelo moje” i “ovo je krv moja” u svjetlu drugih slikovitih izraza koji su upotrijebljeni u Bibliji. Isus je, naime, rekao i sljedeće: “Ja sam svjetlost svijeta”, “Ja sam vrata ovcama” i “Ja sam istinski trs” (Ivan 8:12; 10:7; 15:1; JB). Zdrav razum nam govori da nijedan od tih izraza ne ukazuje na nekakvu čudesnu preobrazbu.

U 1. Korinćanima 11:25 (JB) apostol Pavao je opisivao događaje s Posljednje večere i izrekao je istu poruku malo drugačijim riječima. Umjesto da je citirao Isusa kako kaže: “Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza”, on je to formulirao ovako: “Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi.” Naravno, to ne znači da se ta čaša na neki čudesan način preobrazila u novi savez. Nije li razumnije zaključiti da je sadržaj čaše predstavljao Isusovu krv putem koje je novi savez učinjen pravomoćnim?

Na što je Isus mislio kad je izrekao riječi zapisane u Ivanu 6:53-57?

“Reče im stoga Isus: ‘Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji  dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni’” (Ivan 6:53-57, JB).

Znače li te riječi da su ljudi trebali u doslovnom smislu jesti Isusovo tijelo i piti njegovu krv? Kad bi bilo tako, Isus bi ih poticao da krše Zakon što ga je Bog preko Mojsija dao Izraelcima. Zakon je zabranjivao konzumiranje bilo kakve krvi (3. Mojs. 17:10-12). Ne samo da Isus nije poticao ljude na takvo što nego je čak osudio kršenje bilo koje zapovijedi iz Zakona (Mat. 5:17-19). Dakle, Isus je izraze “jesti” i “piti” upotrijebio u prenesenom smislu — njima je htio reći da ljudi trebaju pokazivati vjeru u žrtvu koju je dao kao savršeni čovjek i u njenu otkupnu vrijednost. (Usporedi Ivana 3:16; 4:14; 6:35, 40.)

Je li Isus uputio svoje učenike ne samo da obilježavaju njegovu smrt nego i da vrše obred kojim bi se njegova žrtva obnavljala?

U Katekizmu Katoličke crkve stoji: “Naš je Spasitelj na Posljednjoj večeri, one noći kad bijaše izdan, ustanovio euharistijsku žrtvu svoga Tijela i Krvi, da ovjekovječi kroz stoljeća žrtvu križa” (Hrvatska biskupska konferencija, Glas koncila, Zagreb, 1994, stranica 348; kurziv dodan).

U djelu The Catholic Encyclopedia (Katolička enciklopedija) stoji: “Crkva želi da se misa smatra ‘istinskom i pravom žrtvom’ (...). Međutim, glavni je temelj našeg nauka predaja, koja od najranijih vremena tumači da misna žrtva ima molitvenu vrijednost” (1913, svezak X, stranice 6, 17).

Sam Isus je rekao: “Ovo činite meni na spomen” (Luka 22:19; 1. Kor. 11:24; JB). Isus nije rekao da je ono što je učinio na Posljednjoj večeri bio čin žrtvovanja samog sebe niti je rekao da njegovi učenici trebaju obnavljati njegovu žrtvu.

 Hebr. 9:25-28, St: “Niti je ušao da prinese mnogo puta sam sebe, kao što [židovski] veliki svećenik svake godine s tuđom krvi ulazi u Svetinju nad svetinjama, jer bi inače morao trpjeti mnogo puta od postanka svijeta. Ali sad, on se samo jedanput zauvijek (...) pojavio da svojom žrtvom uništi grijeh. I kao što je ljudima određeno samo jedanput umrijeti — potom dolazi sud — jednako [je] i Krist (...) prinesen samo jedanput” (kurziv dodan).

Je li sve to naprosto “nedokučiva tajna”?

Biblija govori o Božjim tajnama, odnosno o svetim tajnama. Međutim, nijedna od tih tajni nije u proturječju s jasnim biblijskim istinama. Onima koji su svoje predaje smatrali važnijima od Svetog pisma Isus je rekao: “Licemjeri! Lijepo je o vama prorokovao Izaija rekavši: ‘Ovaj me narod štuje usnama, a srce mu je daleko od mene. Uzalud misli da me štuje dok naučava kao moju nauku zapovijedi ljudske’” (Mat. 15:7-9, St).

Je li Isus smatrao da bi se taj spomen-čin trebao održavati svaki dan ili svaki tjedan?

U Katekizmu Katoličke crkve piše: “Nedjeljom i drugim zapovjednim blagdanima vjernici su obvezni sudjelovati u misi” (stranice 542, 545). U Katekizmu također stoji: “Crkva, ipak, živo preporučuje vjernicima da svetu Euharistiju primaju u nedjelje i svetkovine, ili još češće, pa i svakog dana” (stranica 365).

Da li biblijski izvještaji o “lomljenju kruha” ukazuju na to da se u svakoj od tih prigoda obilježavala Kristova smrt? (Djela 2:42, 46; 20:7; JB). Isus je ‘razlomio kruh’ kad se dijelila hrana prilikom objeda, a isto je učinio i prije Posljednje večere (Mar. 6:41; 8:6). Kruh kakav su Židovi jeli u to vrijeme razlikovao se od kruha kakvog danas jede većina ljudi. Kad bi jeli takav kruh, oni bi ga obično razlomili ili bi otrgnuli komad.

Isus nije posebno naznačio koliko često treba obilježavati njegovu smrt. Ipak, on je spomen na svoju smrt uspostavio na dan koji je odgovarao židovskoj Pashi, koju su njegovi učenici zamijenili obilježavanjem njegove  smrti. Pasha je bila godišnji blagdan, koji se slavio 14. nisana. Slično tome, židovski Blagdan beskvasnih kruhova, Blagdan tjedana (Pedesetnica), Blagdan sjenica (odnosno žetve i berbe) i Dan očišćenja (pomirenja) slavili su se jednom godišnje.

Donosi li misa olakšanje dušama koje se nalaze u čistilištu?

U Suvremenoj katoličkoj enciklopediji stoji: “U Svetom Pismu ne postoji čvrsto i posve jasno uporište za ovaj nauk. (...) Vjerničke molitve i njihova djela, a osobito misne žrtve mogu pomoći dušama u čistilištu” (Laus, Split, 1998, stranice 159, 160).

O stanju mrtvih Biblija kaže: “Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa” (Prop. 9:5, JB). U Ezekijelu 18:4 (Ša, 2006) piše: “Duša koja griješi, ona će poginuti.” (JB tu misao izražava riječima: “Onaj koji zgriješi, taj će umrijeti.”) (Vidi i gradivo na stranicama 317-319, pod temom “Smrt”.)