Temelji li se slavljenje Božića na Bibliji?

Datum Božića

“Slavljenje Božića nije zapovijed koja dolazi od Boga niti vuče porijeklo iz Novog zavjeta. Datum Kristovog rođenja ne može se sa sigurnošću odrediti na temelju Novog zavjeta, a još manje na temelju bilo kojeg drugog izvora” (M’Clintock i Strong, Cyclopaedia, New York, 1871, svezak II, stranica 276).

Iz Luke 2:8-11 saznajemo da su u vrijeme Isusovog rođenja pastiri noću ostajali na poljima. U knjizi koja govori o svakodnevnom životu u Isusovo doba piše: “Stada (...) su tijekom zime bila u zatvorenom, i već se iz toga može zaključiti da tradicionalni datum Božića, koji se slavi zimi, ne može biti točan, jer Evanđelje izvještava da su pastiri bili u poljima” (Henri-Daniel Rops, Daily Life in the Time of Jesus, New York, 1962, stranica 228).

“Razlog zašto je 25. prosinca utvrđen kao datum Božića nije baš jasan, no obično se smatra da je taj dan odabran kako bi se poklopio s poganskim svetkovinama koje  su se održavale u vrijeme zimskog solsticija, kad su se dani počeli produživati, kako bi se proslavilo ‘ponovno rođenje Sunca’. (...) Rimske Saturnalije (svetkovine posvećene bogu poljoprivrede Saturnu i obnovljenoj snazi Sunca) također su se održavale u to doba, pa se smatra da neki božićni običaji vuku korijene iz te drevne poganske svetkovine” (The Encyclopedia Americana, 1977, svezak 6, stranica 666).

A katolička enciklopedija priznaje: “Datum Kristovog rođenja nije poznat. U Evanđeljima se ne ukazuje ni na dan ni na mjesec (...). Prema pretpostavci H. Usenera, (...) koju prihvaća većina današnjih učenjaka, kao datum Kristovog rođenja uzet je zimski solsticij (po julijanskom kalendaru 25. prosinca, a po egipatskom 6. siječnja), jer su na taj dan, kad se Sunce počinje vraćati na sjeverno nebo, poganski poklonici Mitre slavili dies natalis Solis Invicti (rođenje nepobjedivog Sunca). Dana 25. prosinca 274. Aurelije je proglasio boga Sunca glavnim zaštitnikom carstva i posvetio mu hram na Marsovom polju. Božić potječe iz vremena kad je kult Sunca u Rimu bio naročito jak” (New Catholic Encyclopedia, 1967, svezak III, stranica 656).

Mudraci (magi) koje je vodila zvijezda

Ti su mudraci zapravo bili magi, odnosno astrolozi, s Istoka (Mat. 2:1, 2, NS, bilješka; vidi i napomenu uz Mt 2:1 u St, stranica 1232; vidi i bilješke uz Mt 2:1 u JB i TOB). Premda je astrologija danas popularna u svijetu, Biblija je žestoko osuđuje. (Vidi stranice 361 i 362, pod temom “Sudbina”.) Zar bi Bog k novorođenom Isusu vodio ljude čije postupke osuđuje?

Matej 2:1-16 pokazuje da je zvijezda te astrologe najprije odvela kralju Herodu, a tek nakon toga k Isusu te da je Herod zatim nastojao ubiti Isusa. Nigdje se ne spominje da je itko drugi osim tih astrologa vidio tu “zvijezdu”. Kad su oni otišli, Jehovin je anđeo uputio Josipa da pobjegne u Egipat kako bi se djetetu spasio život. Je li ta “zvijezda” bila znak od Boga ili ju je poslao netko tko je nastojao ubiti Božjeg Sina?

 Valja zapaziti da u biblijskom zapisu ne piše da su magi pronašli Isusa kao novorođenče u jaslicama, kao što se obično prikazuje na umjetničkim djelima s motivom Božića. Kad su astrolozi stigli, Isus i njegovi roditelji živjeli su u kući. A što se tiče Isusove dobi u to vrijeme, treba imati na umu da je Herod na temelju informacija koje je dobio od astrologa zapovjedio da se u Betlehemu i njegovoj okolici pobiju svi dječaci stari do dvije godine (Mat. 2:1, 11, 16).

Darivanje kao sastavni dio slavlja; priče o Djedu Mrazu, Djedu Božićnjaku, Svetom Nikoli i sličnim likovima

Običaj božićnog darivanja ne temelji se na onome što su učinili magi. Kao što je već bilo spomenuto, oni nisu stigli u vrijeme Isusovog rođenja. Osim toga, oni nisu davali darove jedan drugome, nego su darivali malog Isusa, u skladu s tadašnjim običajima darivanja uglednika koje se posjećuje.

“Za vrijeme Saturnalija (...) vladalo je slavlje i razmjenjivali su se darovi” (The Encyclopedia Americana, 1977, svezak 24, stranica 299). Vrlo je često upravo u tome duh božićnog darivanja — u razmjenjivanju darova. Duh koji se odražava u takvom darivanju ne može istinski usrećiti čovjeka jer se kosi s kršćanskim načelima, kao što su ona koja nalazimo u Mateju 6:3, 4 i 2. Korinćanima 9:7. Dakako, kršćanin može one koje voli i cijeni darivati u drugo doba godine i može to činiti onoliko često koliko želi.

Ovisno o tome gdje žive, djeca se uče da im darove donose Djed Mraz, Djed Božićnjak, Sveti Nikola, Santa Claus, Père Noël, Knecht Ruprecht, magi, patuljak Jultomten (ili Julenissen) ili pak vještica La Befana (The World Book Encyclopedia, 1984, svezak 3, stranica 414). Naravno, ništa od toga nije istina. Da li se pričanjem takvih priča djecu uči da poštuju istinu i da li ih takve priče potiču da cijene Isusa Krista, koji je naučavao da Boga moramo obožavati istinom? (Ivan 4:23, 24).

 Ima li išta loše u tome da slavimo blagdane koji imaju nekršćanske korijene ako to ne činimo iz vjerskih razloga?

Efež. 5:10, 11: “Ispitujte što je ugodno Gospodinu! I ne sudjelujte više s njima u besplodnim djelima tame, nego, naprotiv, osuđujte takva djela.”

2. Kor. 6:14-18: “Što je zajedničko pravednosti i bezakonju? Ili kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom? Nadalje, može li vladati sklad između Krista i Belijala? Ili što je zajedničko vjerniku i nevjerniku? I kako se hram Božji slaže s idolima? (...) ‘“Zato iziđite iz njihove sredine i odvojite se”, kaže Jehova, “i ne dotičite više ništa nečisto”, “i ja ću vas primiti.”’ (...) ‘“Vi ćete mi biti sinovi i kćeri”, kaže Jehova, Svemogući.’” (Istinska ljubav prema Jehovi i snažna želja da mu ugodi, pomoći će osobi da prekine s nekršćanskim običajima za koje je možda emotivno vezana. Osoba koja dobro poznaje i duboko ljubi Jehovu ne smatra da će si uskratiti bilo kakvo zadovoljstvo time što će se kloniti običaja koji se vrše u počast lažnih bogova i kojima se promiče laž. Duboka ljubav prema Bogu potiče takvu osobu da se raduje istini, a ne nepravdi. Vidi 1. Korinćanima 13:6.)

U 2. Mojsijevoj 32:4-10 opisano je kako su Izraelci preuzeli jedan egipatski običaj kojemu su dali novo ime — “svečanost u čast Jehovi”. No Jehova ih je zbog toga strogo kaznio. Mi danas možemo vidjeti samo današnje blagdanske običaje. Neki su naizgled bezazleni. No Jehova je osobno promatrao i poganske vjerske običaje iz kojih su nastali ovi današnji običaji. Ne bi li nam najvažnije trebalo biti upravo njegovo gledište?

Primjer: Pretpostavimo da skupina ljudi dođe u dom nekog čovjeka i kaže da želi proslaviti njegov rođendan. No on ne voli rođendanske proslave. Ne voli kad se ljudi prejedaju ili opijaju ili raspušteno ponašaju. No neki od njih čine upravo to, a darove su donijeli svima drugima samo ne njemu! Povrh svega, za proslavu njegovog rođendana odabrali su datum rođenja jednog od njegovih neprijatelja. Kako bi se taj čovjek osjećao? Bi li ti želio prisustvovati takvoj proslavi? Taj opis točno odgovara slavljenju Božića.

 Otkuda potječu Uskrs i uskršnji običaji?

“Ni u Novom zavjetu ni u zapisima apostolskih Otaca nema naznaka o slavljenju Uskrsa. Predodžba o svetosti određenih razdoblja uopće nije postojala u razmišljanjima prvih kršćana” (The Encyclopaedia Britannica, 1910, svezak VIII, stranica 828).

“Mnogo se poganskih običaja kojima se slavio povratak proljeća uklopilo u Uskrs. Jaje je simbol rađanja života u rano proljeće. (...) Zec je poganski simbol i uvijek je bio simbol plodnosti” (The Catholic Encyclopedia, 1913, svezak V, stranica 227).

U nekim se germanskim jezicima pogansko porijeklo tog blagdana odražava i u samom nazivu za Uskrs (engleski: Easter; njemački: Ostern). U knjizi The Two Babylons Alexandera Hislopa o engleskom nazivu za Uskrs — Easter — čitamo: “To nije kršćansko ime. Na čelu mu piše da ima kaldejsko porijeklo. [To ime] nije ništa drugo nego Astarta, jedna od titule Beltis, kraljice neba, čije ime (...) kako je to Layard otkrio na asirskim spomenicima, glasi Ištar. (...) To je porijeklo Uskrsa. Popularni običaji koji još uvijek prate uskršnje blagdane itekako potvrđuju tvrdnju da je Uskrs babilonskog porijekla. Vruća peciva u obliku križa na Veliki petak i obojena uskršnja jaja na uskršnju nedjelju imala su u kaldejskim ritualima istu ulogu kakvu imaju i danas” (New York, 1943, stranice 103, 107, 108; usporedi Jeremiju 7:18).

Smiju li kršćani slaviti Novu godinu?

Rimljani su taj dan [1. siječnja/januara] posvetili Janusu, bogu svih vrata i početaka. Mjesec januar [siječanj] dobio je ime po Janusu, koji je imao dva lica — jedno je gledalo naprijed, a drugo je gledalo natrag” (The World Book Encyclopedia, 1984, svezak 14, stranica 237).

I datum Nove godine i običaji vezani uz njenu proslavu razlikuju se od zemlje do zemlje. U mnogim dijelovima svijeta novogodišnje proslave prati razuzdanost i opijanje. No Rimljanima 13:13 savjetuje: “Živimo  dolično, kao po danu — bez razuzdanih gozbi i pijanki, bez bludničenja i besramnih djela, bez svađe i ljubomore.” (Vidi i 1. Petrovu 4:3, 4; Galaćanima 5:19-21.)

Što stoji u pozadini blagdana koji se slave u sjećanje na “duše umrlih”?

“Dušni dan (...) je dan koji je Rimokatolička crkva odredila za sjećanje na sve vjerne preminule. Ta se svetkovina temelji na učenju da duše vjernih koje prilikom smrti nisu bile očišćene od lakših grijeha, ili koje nisu okajale prošle grijehe, ne mogu prispjeti k blaženom gledanju Boga, no da im se može pomoći molitvama i misnom žrtvom. (...) Neka od narodnih vjerovanja u vezi s Dušnim danom poganskog su porijekla i postoje još od davnina. Tako se po selima u mnogim katoličkim zemljama vjeruje da se pokojnici vraćaju u svoje bivše domove u noći Dušnog dana da bi jeli hranu koju jedu i živi ljudi” (The Encyclopaedia Britannica, 1910, svezak I, stranica 709).

“Elementi običaja povezanih s Halloweenom [Noći vještica] vuku korijene iz jedne druidske ceremonije iz pretkršćanskog doba. Kelti su slavili svetkovine u čast dva glavna boga — boga Sunca i boga mrtvih (koji se zvao Samhain), čija se svetkovina održavala 1. studenoga, na početku keltske Nove godine. Svetkovina u čast mrtvih s vremenom se uklopila u kršćanske obrede” (The Encyclopedia Americana, 1977, svezak 13, stranica 725).

U knjizi koja govori o štovanju mrtvih ovako se objašnjava porijeklo tog običaja: “Kroz mitove svih starih naroda provlače se motivi iz priče o općem potopu. (...) Snagu tog argumenta ilustrira činjenica da se sjećanje na taj događaj počelo obilježavati velikom svetkovinom ne samo kod naroda koji su više-manje međusobno bili u doticaju, nego je ta svetkovina postojala i kod naroda koje je međusobno dijelio ocean ili višestoljetno razdoblje. Osim toga, tu svetkovinu svi obilježavaju točno ili otprilike na dan u koji je prema Mojsijevom zapisu počeo opći potop, naime, sedamnaestoga dana drugoga mjeseca — u mjesecu  koji se gotovo poklapa s našim studenim” (Colonel Garnier, The Worship of the Dead, London, 1904, stranica 4). Dakle, takve su proslave zapravo započele kao svetkovine u čast ljudi koje je Bog pogubio u Noino vrijeme zbog njihove pokvarenosti (1. Mojs. 6:5-7; 7:11).

Takvim blagdanima iskazuje se čast “dušama umrlih” kao da ti umrli i dalje žive u nekom drugom svijetu, a to se vjerovanje kosi s biblijskim opisom smrti kao stanja potpune nesvjesnosti (Prop. 9:5, 10; Psal. 146:4).

O porijeklu vjerovanja u besmrtnost ljudske duše, vidi stranice 318 i 319, pod temom “Smrt”, te stranicu 90, pod temom “Duša”.

Otkuda potječe Valentinovo?

“Valentinovo pada na spomendan dvojice kršćanskih mučenika koji su se zvali Valentin. No običaji koji su povezani s tim danom (...) vjerojatno potječu od starorimskih svetkovina Luperkalija, koje su se održavale 15. veljače. Te su svetkovine bile posvećene božici Junoni, rimskoj zaštitnici žena i braka, i Panu, bogu prirode” (The World Book Encyclopedia, 1973, svezak 20, stranica 204).

Otkuda potječe obilježavanje Majčinog dana?

“Taj blagdan potječe iz stare Grčke, od običaja štovanja majki. Obredi kulta štovanja majki, uz ceremonije u čast Kibeli, odnosno Rei, Velikoj majci bogova, vršili su se na Ožujske [Martovske] ide po cijeloj Maloj Aziji” (Encyclopaedia Britannica, 1959, svezak 15, stranica 849).

Na kojim se biblijskim načelima temelji gledište Jehovinih svjedoka o obilježavanju političkih događaja iz nacionalne prošlosti?

Ivan 18:36: “Isus je odgovorio [rimskom upravitelju]: ‘Moje kraljevstvo nije dio ovoga svijeta.’”

Ivan 15:19: “Kad biste bili dio svijeta, svijet bi vas [Isusove sljedbenike] ljubio jer biste bili njegovi. Ali budući da niste dio svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zato vas svijet mrzi.”

 1. Ivan. 5:19: “Cijeli je svijet pod vlašću Zloga.” (Usporedi Ivana 14:30; Otkrivenje 13:1, 2; Danijela 2:44.)

Slavljenje ostalih praznika

Mnogo je državnih, vjerskih i drugih praznika koje ljudi slave. U ovoj knjizi nije moguće osvrnuti se na sve njih. No povijesni podaci koji su ovdje navedeni daju smjernice kojima se moramo voditi kad se radi o slavljenju raznih praznika. Razmotrena biblijska načela sasvim su dovoljna da bi poslužila kao putokaz onima kojima je najvažnije ugoditi Jehovi Bogu.